D(r)ugo Selo koje sanjam

Čudno mjesto neko

Živim u administrativnoj jedinici koja se pomalo oksimoronski, neobično svakako, zove grad Dugo Selo. I izgled grada, i količina interakcije i integracije stanovništva koje u njemu živi, i sveopći duh koji vlada u njemu opisuju zgodno riječi jedne dječje pjesmice „ima čudno mjesto neko, malo blizu, pa daleko, malo crno, malo bijelo, malo grad, a malo selo!“

Malo blizu, pa daleko

Dovoljno blizu glavnog grada Zagreba, koji nudi mnoštvo društvenih sadržaja, da stanovništvo ne očekuje od lokalnih vlasti da bi u gradu trebalo osigurati društvene događaje u skladu s potrebama, tehnologijama i ponudom 21. stoljeća. U Dugom Selu nema središnjeg trga, muzeja, prigodne dvorane za koncerte i javna događanja ili kino dvorane, bazena, parkova niti dovoljno suvremeno opremljenih i sigurnih igrališta s obzirom na broj djece koja sa svojim roditeljima žive i odrastaju u našem gradu. Bez obzora što mnogi od dugoselskih stanovnika poslovnim trudom doprinose poduzećima i institucijama u Zagrebu, oni svoje slobodno vrijeme provode u mjestu svoga boravišta i prebivališta. Ne vjerujemo da Dugo Selo treba biti spavaonica u zagrebačkom predgrađu, već osjećamo da među našim sugrađanima ima mnoštvo onih koji su voljni i sposobni svoje stvaralačke potencijale (umne, muzičke, dramske, organizatorske, sportske itd.) dodatno oplemeniti tako što će ih podijeliti sa svojom zajednicom. Osim toga, svaki čovjek u svome životu stvara različite socijalne mreže: svako poznanstvo, a pogotovo prijateljstvo, je bogatstvo i dodatna vrijednost. Stoga sanjam Dugo Selo kao destinaciju iz koje se neće samo odlaziti u Zagreb raditi i kulturno oplemenjivati, nego u koju će dolaziti gosti iz Zagreba i drugih gradova i mjesta. Dugoselci, znani po svojoj dobroj naravi i gostoprimstvu, time će biti obogaćeni za nova iskustva.

Malo crno, malo bijelo

Dugo je Selo, opet zbog svoje neposredne naslonjenosti na Zagreb, mjesto u kojem su soj novi dom našle mnoge izbjeglice u devedesetim godinama prošloga stoljeća, ali i mnogi bivši Zagrepčani koji su zbog jeftinijih životnih troškova i potencijalno veće kvalitete življenja odlučili doseliti u Dugo Selo. No, između dugoselskih starosjedilaca i novo pridošlog dugoselskog stanovništva malo je interakcije. Osim crkava i rijetkih pučkih veselica, rijetka su mjesta na kojima se događa susret različitih kulturnih tradicija i običaja. Urbano Dugo Selo trebalo bi biti ugodno mjesto življenja i razmjene znanja i spoznaja svih ljudi koji u njemu žive. Bez obzira odakle potiču, koje su političkog, vjerskog, etničkog i seksualnog svjetonazora. Samo grad u kojem se svatko osjeća siguran i institucije mu jamče ostvarenje svih njegovih i njenih ljudskih prava može biti grad ugodnog i kvalitetnog življenja. A takvo Dugo selo sanjam.

Malo grad, a malo selo

Smatram da bi grad, kao urbana sredina, trebao svojim stanovnicima nuditi mnoštvo mogućnosti i sadržaja koji ne samo obogaćuju njihov kulturni, društveni i sportski život, nego nude prostore i mogućnosti okupljanja, upoznavanja, dijeljenja ideja, stvaranja prostora za napredak zajednice u kojoj građani i građanke žive, rade i kojoj žele doprinositi. Svjesna sam da izgradnja infrastrukture košta i da za nju gradski oci moraju srednjoročno i dugoročno planirati rashode. Društvena zajednica ima pravo očekivati više od lokalnih političara. Naime, čovjeku, kao društvenom biću, osim hrane i doma, škole i crkve, cesta i kafića, kojima Dugo Selo preobiluje, treba i hrana za dušu i um. Dugo Selo administrativno-pravno grad je tek dvadeset godina. No, u tih dvadeset godina grad još nije odgojio građane koji svoje slobodno vrijeme, energiju i znanje svjesno poklanjaju svoje znanje, entuzijazam i vrijeme kako bi unaprijedili kvalitetu i sadržaj svog životnog prostora i zajednice u kojoj žive. Jer tek takvi stavovi i društvene vrijednosti, jednom kad prevagnu, učinit će Dugo Selo zaista – gradom.