Koje je boje „boja kože“?

Čak sam i ja, inače modno totalno neosviještena i zaostala, primijetila da je već neko vrijeme in tzv. „nude“ look, tj. odjeća u boji kože. Ima i svoju šminkovno-stilističku varijantu. Zajedničko im je da se radi o trendu koji nas čini "prirodnima". No, jesmo li svjesne/i rasističke komponente takvog modnog imperativa? Američka sociologinja Lisa Wade upozorava da nazivanje ove boje „nude“ implicira da su isključivo ljudi svijetle boje kože normalni ili ispravni, te da posljedično svatko ko nije takav treba mijenjati naziv boje, jer „nude“ izraz ne opisuje i njegovu boju kože.



Naravno, moguće je relativizirati izraz „nude“, koji za svakoga može značiti različito. To bi čak bilo prihvatljivo, kada moda koja se prodaje i nosi „u boji kože“ ne bi bila isključivo svijetlo bež-ružičaste boje . Nije stvar u imenu nego u upotrebi imena.

I moda dakle može biti rasistička. Zašto to ne osvijestiti? Srećom, paleta boja sadrži gotovo bezbrojne mogućnosti. Kad osvijestimo da nekome ne bijele kože nositi „nude“ boju bijele kože može biti uvredljivo, zašto je jednostavno ne bi počeli zvati: prljavo-bež-ružičasto? Ili, još bolje, zašto ne bismo umjesto za „bojom kože“ posegnuli za nekom življom, vatrenijom bojom, koja slavi život i življenje i raduje im se svojom kolorističkom markantnošću?!

Feministička pornografija

U svijetu feminističke pornografije žene dolaze u svim oblicima, veličinama i s raznoraznim seksualnim orijentacijama. Glumice rijetko kada imaju velike grudi i uske strukove, nisu izbrijane i izgledaju više kao prosječna žena nego kao porno zvijezda. Najvažnije je što u feminističkoj pornografiji – one uživaju u seksu. Kada bi takav pristup promicala i mainstream pornografija, vjerujem da bi pristup seksualnosti, posebice mladih ljudi (koji kroz porniće najčešće sječu prva iskustva) bio zdraviji, i po žene i po muškarce.

Der Porno kommt erst

U sklopu feminističkog bloka Subversive festivala u kinu Tuškanac 6. svibnja 2012. prikazan je omnibus film s naslovom „Prljavi dnevnici“. Čini ga dvanaest kratkih filmova koje su režirale europske redateljice nudeći svoje „prijedloge za ponovno promišljanje pornografije“. Namjera im je bila ponuditi nekomercijalnu pornografiju na zasadama feminističkih ideala. Neki od filmića su estetski privlačniji, neki su više ili manje zanimljivi, ali svima im je zajedničko da seksualnosti pristupaju na ženski način, dakle ne tretiraju ženske likove isključivo kao objekt čije je zadovoljstvo u seksualnom činu marginalno, kako to uglavnom čini mainstream pornografija.

Ovaj filmski projekt izazvao je poprilično proturječja s obzirom da je financiran novcem iz švedskog proračuna, što govori da su i naoko liberalne zemlje još poprilično zakopčane kad se o seksukao društveno prihvatljivoj temi radi. Mene pak veseli činjenica da u toku dnevnih sati u srcu Zagrebu mogu gledati dokumentarni film koji se zapravo bavi ljudskom seksualnošću. Jer seksualnost zapravo ne bi trebala imati rodni pridjev.

Zanemaren značaj pornografije u seksualnoj socijalizaciji

Na „Prljave dnevnike“ otišla sam jer me već duže vrijeme kopka spoznaja da je pornografija često prvi i zasigurno najčešći izvor seksualne socijalizacije mladih, a da je to još uvijek znanstveno poprilično neistraženo područje. Tabu iz privatnog života očito opstaje i u znanosti. Roditelji bi doduše trebali biti agenti primarne seksualne socijalizacije svoje djece, barem im ne gadeći njihove spolne organe te iskreno i otvoreno, dječjim glavama razumljivim jezikom, pričajući o tome kako djeca nastaju i kako se rađaju. U našem, još pretežno tradicionalnom društvu, ne čini mi se da je to uobičajena roditeljska odgojna praksa.

U doba sveprisutnog interneta, inicijacija u seksualnu zrelost mladih događa se upravo putem pornografskih sadržaja kojih je internet prepun. U hrvatskoj školi, koja dosljedno šuti o spolnosti i spolnom odgoju, ta obrazovna institucija tvrdoglavo propušta preuzeti ulogu agenta sekundarne seksualne socijalizacije i biti najvažnije sredstvo podrške psihoseksualnog razvoja mladih. Ne čudi stoga da se o važnosti i posljedicama općeprisutne seksualne socijalizacije mladih pornografijom u našoj znanstvenoj literaturi (još) ne piše.

Naime, pretragom portala Hrvatske znanstvene bibliografije pronalazim tek nekoliko referenci znanstvenih radova koji su istražili utjecaj i posljedice konzumacije pornića. Na primjer, istraživanje Štulhofera (a koga drugog, kad se o sociologiji seksualnosti radi?) te Landripeta i Buško na temu „Pornografija, seksualna socijalizacija i seksualno zadovoljstvo mladih“ iz 2007. godine kada je internetskim istraživanjem ispitano 1900 mladića i djevojaka u dobi od 18 do 25 godina. I sami autori priznaju da, sveprisutnoj pornografije unatoč, o njezinim utjecajima na seksualno zadovoljstvo mladih ne znamo gotovo ništa. Autori studije ispitivali su posredne efekte pornografije na seksualno zadovoljstvo mladih, dokazavši kako konzumacija pornografije nema značajan utjecaj na njihovo seksualno zadovoljstvo. Istraživanje je pak otkrilo na značajne spolne razlike u konzumaciji pornografije i stavovima o pornografiji. Nadalje, dokazali su da su negativni utjecaji konzumacije pornografije primarno prisutni kod mladih muškaraca, a „iskazuju se kroz seksualno zasićenje, nerealistična očekivanja i deficit intimnosti“. Konačno, studija sugerira da konzumacija pornografije utječe na seksualnu socijalizaciju te može imati i pozitivan, edukacijski, efekt u oba spola.

Još su 2003. godine, Štulhofer, Matković, Mrakovčić, Elias, Little, i Diehl Elias objavili članak o istraživanju provedenom na korisnicima „seksualno eksplicitnog sadržaja“ u Kaliforniji. Ispalo je da je empirijsko testiranje pobilo neke duboko uvriježene predodžbi o konzumentima „seksualno eksplicitnih sadržaja“. Naime, pokazalo se da (čak i dugotrajno) gledanje pornića nije nužno svojstveno samo društvenom marginaliziranim skupinama. Osim toga, suprotno uvriježenim hipotezama u sociologiji seksualnosti, da su porno-ljubitelji skloniji mizoginiji, nasilju i češće siluju, ispalo je da dužina i intenzitet konzumacije pornića ne povećavaju sklonost seksističkim stavovima, a niti sklonost agresivnom seksualnom ponašanju. Naime, Štulhofer, Matković i Elias, tražeći vezu između pornografije i seksualnog zadovoljstva , utvrdili su da je rast broj konzumenata pornografije inicirao destigmatizaciju takvog oblika, hmmmm, svakidašnje zabave? Danas se konzumacija pornića „sve rjeđe smatra devijantnom ili pokazateljem određenih osobnih problema“ . Jedan/na autor/ica zaključuje da je upravo društveno-prihvaćen zaključak o tome da pornografija nije društveno opasna uzrokovao izostanak istraživačkih interesa za ovu temu.

Kad bi pornografija bila feministička –mladići bi poštovali djevojčine želje, a djevojke bi voljele svoje tijelo

I što sad, kad se iz istraživanja, a ne samo zdravog razuma i društvene prakse, može zaključiti da su ljudi koji gledaju pornografske sadržaje zapravo –normalni? Na primjer, možemo javno raspravljati o tome. Diskutirati na primjer bi li sustavna izloženost određenoj vrsti porno materijala zapravo mogla pozitivno i odgojno služiti u razvoju zrele seksualnosti mladih. Naime, iako je većina pornografije napravljena za muškarce, ne znači da je to jedini i jedino isplativi diskurs u kojem pornografija treba postojati.

Feministička pornografija je upravo žanr filmova o seksu namijenjenih ljudima koji se gnušaju mainstream porno industrije, a počela se razvijati u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Karakterizira ju to što akteri u takvim filmovima dolaze u mnogo više različitih oblika, veličina, seksualnih orijentacija, dobi, rasa u odnosu na mainstream pornografske filmovima, a posebnost je i to što izvođači uživaju u seksualnom ponašanju kojeg za potrebe snimanja izvode. Dok u mainstream pornu izvođači nemaju pravo glasa u stvaranju scenarija, redatelji/ce i producenti/ce feminističkih pornića pitaju često svoje glumce da predlože što bi željeli činiti na setu.

Feministička pornografska nagrada (Feminist Porn Awards), već se sedmu godinu za redom dodjeljuje u Torontu. Utemeljila ju je Carlyle Jansen, vlasnica lokalne trgovine igračaka za odrasle Good for Her koja je uspjela (bar na sjevernoameričkom kontinentu) okupiti redatelje/ce koji u svojim porno filmovima zastupaju feminističku „dogmu“.

Feministička kritika pornografije napada ju tvrdeći da konzumacija eksplicitnih sadržaja konzumente puni negativnim emocijama prema ženama i inspirira ih na seksualno nasilje. Analiza rodnih stereotipa u medijima u Srbiji (a nemam razloga sumnjati da bi istovjetni rezultati bili i u nas) Ivane Kronje zaključuje da mizogini pornografski sadržaji potvrđuju ideološke vrijednosti i rodne identitete autoritarnog patrijarhata. Nije li tako, još uvijek, i u pornićima? Kada bi više pornografije bilo u skladu s feminističkim doživljajem svijeta uvjerena sam da bi ljepše bilo i muškarcima i ženama. I u virtualnom i u realnom svijetu seksa.

O Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji

Quod non est in web, non est in mundo

Razvoj medicinske tehnologije u posljednjih trideset, četrdeset godina omogućio je nadvladavanje biološke uvjetovanosti, ali i poljuljalo dugotrajne društvene institucije, tipa obitelji, koje su tisućljećima moralno i društveno prihvtljivo utemeljenje nalazile u zakonima biologije. Stoga je medicinski potpomognuta oplodnja moralno zasigurno sklisko područje. Konzervativci i dogmatski religiozni smatraju da je to čovjekovo uplitanje u božanske nadležnosti . Oni koji žude za iskustvom roditeljstva, u napretku znanosti vide izlaz iz neplodnosti. Ovim drugima je inspiracija britanka Louise Brown, prva tzv. beba iz epruvete. Koja danas ima 34 godine, roditeljica je i sama, bivajući ni po čemu posebna osim po činjenici da su liječnici i znanost doprinijeli njenom začetku.



Pravo sve normira. Ono što nije propisalo, nekad se smatralo da ni ne postoji, danas pak da ne obvezuje. No, u slučaju medicinski potpomognute oplodnje očito se radi o svojevrsnom oživotvorenju načela jednakosti svih građana i građanki pri ostvarivanju prava na zdravlje. Drugim riječima: na liječenje neplodnosti. Nema naime Ustavom garantiranog prava na obitelj, imanje djece, roditeljstvo….

Razmišljajući koja pitanja postaviti studenticama i studentima u esejskom zadatku za sljedeći tjedan a u vezi s prijedlogom Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, tražim na netu prijedlog u javnosti tog vrlo polarizirano očekivanog Zakona. Možda bi ga netko spretniji od mene i znao ekspresno naći, no meni to ne polazi za rukom. Nailazim na tekst sociologa Polšeka koji isto primjećuje u svom nekidanjem komentaru tvrdeći da prijedlozi zakona koji zanimaju javnost (a to su gotovo svi) trebaju biti sastavni dio Vladine (ili saborske) internetske stranice.

Razmišljam, Vlada Republike Hrvatske mi je facebook friend, pa ju preko njena profila molim da mi dostavit tekst prijedloga Zakona.

No, dok se pitam obraćam li se ovim upitom tek bespućima interneta, uspijevam pronaći prijedlog Zakona. Ne preko tražilice na stranici Vlade, nego šerlokholmsovskom rekonstrukcijom: na temelju datuma u kojem se počelo pisati o medijima o prijedlogu Zakona, shvatih na kojoj sjednici Vlade se moralo raspravljati o njemu. Evo ga među dokumentima sa 21. sjednice Vlade održane 19. travnja.

Osim toga, i moji pametni i snalažljivi facebook prijateljski izvori dostavljaju i link sa stranice Sabora gdje se nalazi prijedlog Zakona, poučavajući me da sve što je u zakonodavnoj proceduri je uvijek na stranicama Sabora. Dijelim s vama, možda nekoj dobro dođe.

Vlada na facebook profilu u međuvremenu odgovara: „Svjesni smo da web treba doraditi. :)“. Pa doradite. Što čekate?

Okej, prijedlog Zakona imam, da vidimo što on predlaže u odnosu na ovaj koji je još uvijek na snazi. Sjećate se, bivša koalicijska vlada pod vodstvom HDZ- a donijela je 2009. godine Zakon o medicinskoj oplodnji. Konzervativna Vlada, konzervativan zakon. Prema njemu, brak je jedan od uvjeta za umjetnu oplodnju. Novina je bila što je predvidio mogućnost doniranja spolnih stanica i muškaraca i žena, ali pod uvjetom da dijete koje je začeto doniranim spolnim stanicama po punoljetnosti može saznati identitet svog biološkog roditelja. Kao posljedica ove odredbe, došlo je do smanjenja broja donora/ica spolnih stanica. Zakon je potom ograničio broj zametaka koji se usađuju u procesu umjetne oplodnje na tri te je zabranio zamrzavanje zametaka.

Osporavatelji tog Zakona (a jedna od njih bijaše i tadašnji Predsjednik Mesić) pozivali su se na to da je on u sukobu s ustavotvornom odredbom prema kojoj država štiti materinstvo (članka 62. Ustava) i suprotno načelu jednakosti građana/ki pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) jer ograničava pravo na medicinsku oplodnju onima koji žele ostvariti materinstvo, a da nisu u bračnoj, odnosno izvanbračnoj zajednici.

Mater est quam gestatio demonstrat

Sadašnja koalicijska vlada, predvođena SDP-om, u Sabor je prije nekoliko dana uputila novi prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Iako je Vlada namjeravala donijeti novi Zakon u hitnom postupku, vjerske zajednice, suglasne da je predloženi Zakon liberalan, u zajedničkoj su se izjavi usprotivili donošenju Zakona po hitnom postupku. Pa tako upravo traje javna rasprava.

U odnosu na važeći Zakon koji je potpomognutu oplodnju financirao ženama do 38. godine, prijedlog ženama do 43. godine osigurava pravo na umjetnu oplodnju. Također, prema sadašnjem Zakonu, HZZO je osiguravao tri pokušaja oplodnje, a novi bi šest. Prijedlog zakon, kao i važeći Zakon, ograničava broj zametaka koji se smiju unijeti u ženino tijelo na maksimalno tri. Ovakva sigurna hormonska stimulacija smanjuje mogućnost višeplodnih trudnoća koje ugrožavaju zdravlje žene i djeteta.

U slučaju heterologne oplodnje, dakle kada u postupku medicinski potpomognute oplodnje nije moguće koristiti spolne stanice ljudi koji žele dijete, izranjaju mnogobrojne dvojbe i prijepori. Naime, Konvencija o pravima djeteta, propisuje pravo djeteta da zna za svoje roditelje (članak 7.).
Zakon koji je trenutno na snazi predviđa mogućnost upoznavanja punoljetne osobe začete doniranim stanicama o identitetu svog biološkog roditelja. Također, prema prijedlogu Zakona dijete začeto iz doniranih stanica ima pravo „na uvid u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom podrijetlu, uključujući i podatak o identitetu darivatelja sjemene stanice, odnosno darivateljice jajne stanice, odnosno darivatelja zametka”. No, prijedlogom Zakona se propisuje nemogućnost stvaranja obiteljskopravnih i drugih pravnih veza između djeteta i biološkog roditelja čije su spolne stanice korištene u postupku heterologne oplodnje.

U još nekim stvarima ipak ostajemo dosljedni hrvatskom konzervativizmu. Kaže prijedlog Zakona da je majka samo ona žena koja je dijete rodila. Drugim riječima, i dalje je zabranjeno surogat majčinstvo i tako ostajemo iza onih zemalja koje tu mogućnost dopuštaju. Daleko od toga da ponekad pravna mogućnost surogat majčinstva ne biva financijski iskorištavana, posebice u ekonomski nerazvijenim zemljama (dokumentarac „Google baby“ plastično i potresno priča o siromašnim Indijkama koje višestruko jeftinije rađaju bijele bebe bogatim Zapadnjacima). No, znam za barem jedan zagrebački slučaj gdje bi prijateljica prijateljici iznijela dijete koje biološki ne bi bilo njeno. Osim toga, ministar zdravlja prvotno je bio najavio kako bi novi Zakon trebao svakoj ženi, neovisno njenom seksualnoj orijentaciji, osigurati pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, od čega je zakonodavac odustao. Prijedlogu Zakona definira da korisnici postupaka medicinski potpomognute oplodnje mogu biti bračni ili izvanbračni par te punoljetne poslovno sposobne žene koje ne žive u braku ili izvanbračnoj zajednici, pri čemu ta žena mora biti sposobna skrbiti o djetetu. Zakon dakle normira liječenje neplodnosti žena i parova. U odnosu na sadašnji Zakon, novi doduše više ne predviđa ponekad vrlo mučnu proceduru pravnog i psihološkog savjetovanja.

Sigurna sam da nas čeka ideološka bitka pri saborskoj raspravi. Zakon će vjerojatno biti usvojen u obliku u kojem je sada predložen. Hoće li to donijeti više beba i sretnih građanki i građana pokazat će vrijeme. Meni se ipak čini da smo i s budućim zakonom još daleko od ostvarivanja potpune jednakosti svih građanki i građana na roditeljstvo.

Seks kao vanjskopolitička varijabla

Na posljednjoj naslovnici uglednog američkog vanjskopolitičkog magazina Foreign Policy , diskretno, na desnoj margini stoji otisnuto “Sex Issue”, a sredinu naslovnice krasi pitanja: „Zašto nas mrze? Rat protiv žena na Bliskom istoku“. Naslovnice visokotiražnih mjesečnika često ukrasi magična riječ “seks”, teško da u povijesti Cosmopolitana postoji zapravo i jedna bez nje, no ovaj broj Foreign Policyja posvećen je istraživanju o tome kako i zašto seks - u svim različitim značenjima te riječi – oblikuje svjetsku politiku. Mi, naravno, moramo riječ „seks“ čitati i razumjeti prvenstveno kao spol i rod.

Kako uvodničar ovog broja navodi, spol prečesto izostaje u jednadžbi vanjske politike. O njemu političari i novinari razgovaraju jedni s drugima, ali o njemu ne govore svojoj publici. To rezultira time da su žene još uvijek podzastupljene u mirovnim pregovorima i parlamentima, time da su seksualno zlostavljanje i iskorištavanje još uvijek institucionalizirani i legitimni u mnogim dijelovima svijeta, kao i činjenicom da američka politika, namjeravano ili ne, osnažuje zlostavljače, produžujući agoniju i marginalizaciju polovice čovječanstva. Ženska su tijela bojišta, osporavane površine na kojima se odvijaju politički procesi. Iako to svjetska politika uglavnom ignorira, posljednji broj Foreign Policyja odlučio se ovom temom pozabaviti.



Komentator/ica američkog feminističkog časopisa Bust primjećuju da je ova naizgled plemenita namjera razgovora o ženama i njihovoj ulozi u međunarodnoj politici zasjenjena već naslovnicom magazina koja prikazuje iznimno seksualiziranu ženu s crnim nikabom kroz koji zavodljivo gleda i poziva čitatelja da je spasi. Prema njoj, naslovnica stereotipizira ulogu žene u islamskom svijetu, pozivajući na djelovanje bijelog spasitelja.

Članaka najavljen na naslovnici iz pera američko-egipatske kolumnistice Mone Eltahawy “Why Do They Hate Us? The real war on women is in the Middle East” (Zašto nas mrze? Stvarni rat protiv žena na Bliskom istoku) portretira arapske žene kao potlačene žrtve. U njemu autorica vapi da arapski muškarci trebaju prihvatiti kako su žene“ više od naših marama i naših himena. Slušajte nas koje se borimo. Pojačajte glasove regije i gurnite mržnji prst u oko. Nekad je biti islamistom bila najranjivija politička meta u Egiptu i Tunisu. Prihvatite da sada tu metu preuzima žena. Kao što je oduvijek i bilo.“ Upravo ovaj članak je izazvao mnoštvo kritika i osuda. I to žena, arapskog podrijetla. Novinarka Mona Eltahawy, koju je egipatska policija uhitila u studenom 2011slomivši joj pri tom lijevu ruku i desnu šaku, a u pritvoru je seksualno zlostavljala, u svom članku tvrdi da je za katastrofalan položaj žena u arapskom svijetu kriva mržnja muškaraca prema njima. Gore spomenuti/a komentator/ica časopusa Bust kritizira da se radi o prepojednostavljenom objašnjenju kompliciranog problema. Naime, prema njemu ili njoj, Eltahawy iznosi doduše činjenične podatke o zločinima počinjenim nad ženama u arapskim zemljama, ali ignorira dublje korijene rodne nejednakosti koji izviru iz kolonijalnog i post-kolonijalnog vremena. Eltahawy se, navodi komentator, previše fokusira na mržnju arapskih muškaraca prema arapskim ženama, ne uzimajući u obzir socioekonomske i političke uzroke rodne nejednakosti u arapskim zemljama.
.


Morokansko-američka spisateljica Samia Errazzouki kritizirala je isti članak odgovorom „Dear Mona Eltahawy, You Do Not Represent 'Us'“ (Draga Mona Eltahawy, nas ne predstavljaš), ustvrdivši da monolitno predstavljanje žena iz regije, ilustrirano naglašeno seksualiziranim fotografijama u crnu obojanog nagog tijela, ništa ne čini na poboljšanju položaja žena u bilo kojem društvu. Ne slažem se s ovom kritikom, jer mi se čini da je uredništvo Foreign Policyja najprije korištenjem senzualiziranih fotografija svrnulo pozornost čitatelja na nedovoljno osviještene probleme žena u arapskom svijetu, upregnuvši njihove nagone, ali i stereotipan doživljaj arapskih žena u zapadnoj kulturi.



Melanne Verveer, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država za globalna ženska pitanja, u jednom od članaka ovog broja “Seriously, Guys: Why Women Are a Foreign Policy Issue” (Dajte dečki: zašto su žene tema Foreign Policyja) govori o svom iskustvu suradnje afganistanskih aktivistica koje su je zamolile da ih ne doživljava kao žrtve, već kao žene liderice, budući se one same takvim osjećaju. Veleposlanica Verveer izlaže povijest recentne promjene u američkoj vanjskoj politici, koje je tek za Clintonova predsjednikovanja, počela pridavati veću pozornost ženskim pitanjima, koja su do tada bila tek na marginama američke vanjske politike, zasjenjena „strateškijim“ pitanjima rata, mira i ekonomske stabilnosti. Veleposlanica zagovara ono što se već odavno zna, da bi nadilaženje neravnopravnosti muškaraca i žena u poslovnom svijetu bio snažan poticaj globalnom rastu te da promicanje unaprijeđenija statusa žena u arapskim zemljama mora biti američki vanjskopolitički zahtjev prema vođama tih država.



Analitičar iz Zaklade Carnegie Karim Sadjadpour u članku “The Aytollah Under the Bedsheets” (Ajatolah ispod plahti) tvrdi da sva politika u Islamskoj Republici Iranu nije seksualizirana, ali je sav seks jest politiziran. Autor primjećuje da je prosječna dob u arapskim zemljama 22 godine, u Iranu 27, dok je u zapadnoj Europi blizu 40 godina. Mladenačkoj demografiji Bliskog istoka gode internet i satelitske televizije prožeti pornografijom. U isto vrijeme, zabranjeno je prikazivanje nepokrivenih žena na državnoj televiziji i u kinima. Kakvo se razvija zdrava seksualnost u takvom proturječju tabua i službene politike? Pristup iranskog režima seksu, baš kao i filozofiji upravljanja državom, zaključuje Sadjadpour, koristi se svrsishodno, ponekad kao sredstvo suzbijanja, ponekad pobune, a ponekad poticanja. Stoga on zagovara da američka politika inzistira na promjeni ponašanja Irana (prema ženama, seksualnim slobodama, općenito liberalnijim društvenim vrijednostima), a ne na promjeni iranskog režima. Promjena režima ionako će doći kao posljedica promijenjenih vrijednosti.



U istom broju FP-a moguće je pronaći sjajno grafički prikazane rezultate istraživanja o Položaju žena u politici. Anketirali su vrhunske svjetske političarke, predsjednice i potpredsjednice, državne tajnice i parlamentarke, koje su podijelile svoja iskustva seksizma u politici i izrazile svoja mišljenja o tome koji je najboljih način uključivanja više žena u politiku.

Volim putovati

Volim putovati. Na samo dva sata avionske razdaljine slijećem u novi jezik, svakodnevnicu i običaje koji su mojim dnevnim obavezama istodobno slični i daleki. Volim gledati ljude koji putuju. Zamišljam njihove poslove, karaktere, što im se čini bitnim, zbog čega se trude i ujutro ustaju. Gledam ih kako su zatomljeni njihovi nagoni i osjećaji u aerodromskim zgradama koje nalikuju na akvarije. Nema glasne priče, nema iskazivanja ekstatičnih osjećaja. Svi kao da nastoje na van prikazati najbolju, uljuđenu verziju sebe. Pogledam vani, i sve nas doživim kao ribice koje su zadovoljne i mirne jer su site i zadovoljene. Pomislim, kako li bi samo stubokom promijenjen bio scenarij koji sada gledam da kojim slučajem akteri (na primjer zbog neke prirodne katastrofe) zapnu u aerodromskom akvariju i ostanu prikraćeni za osnovne ljudske potrebe: hranu, san, toplinu, dovoljno osobnog prostora. Kako bi u takvom slučaju lako i silovito na površinu isplivala prava ljudska narav: silovita, sebična, sebeljubiva.

Na aerodromima su svi, premda fizički tako blizu drugima, zapravo sami i zbog toga ranjivi. Zato o navlače te nezainteresirane izraze lica, užurbane pokrete, a odjela i kaputi, te skupe cipele i torbe, služe poput oružja. Dok krajičkom oka promatram suputnika u mome redu, koji se premjestio tako da ostane prazno sjedalo između nas čim je ukrcavanje završilo, zamišljam da on u sebi osjeća sljedeće: Ja sam važan, maknite mi se s puta, na letu ću prostudirati još jednom to financijsko izvješće, a čim izađem u autu ću obaviti nekoliko telefonskih poziva zbog kojih svijet neće biti bolje mjesto, ali će nekoliko ljudi biti bogatije. Ili ovakav scenarij: Žurim se, zar ne vidite, bez mene se danas neće održati sastanak na koji sam krenula, zato sam i obukla ovaj skupi baloner i cipele s potpeticama u kojima mi zasigurno nije udobno, ali pridonose mojoj ženstvenoj opakosti.

Onda roditelji s malom djecom. Uh, kako li sam samo naivno onomade, prija vlastitog roditeljstva u zabludi mislila kako su slatke i dirljive obitelji na putovanju. Kako je lijepo što svojoj djeci pokazuju svijet i uče ih kozmopolitskim manirama. Ma koje vražje kozmopolitske manire? Nitko ko ne mora djece u pelenama ne pokazuje svijet tako što sa sobom vuklja dijete, njegova kolica, torbu s potrepštinama, rezervne pelene i odjeću, najdražu dudu i jastuk. U takvom logističkom poduhvatu dojenčeta na putu lako je zaboravit sebe, kamo li ne kartu. Uglavnom se sad klonim sjediti blizu djecoputnika, njihov cvilež i nemir može biti poprilično sveprožimajući tijekom leta. Pričam i iz vlastitog iskustva letenja s Marcom. Na jednom je letu puzao krcatim avionom, premda je već znao hodati. Čovjek koje je sudbina posjela pored nas nestao je u vidu lastinog repa, čim se avion podigao dovoljno visoko da može odvezati pojas.

Ipak, redovito me iznenadi nerazmjer ženskih i muških putnika na ranojutarnjim, poslovnim letovima. Muškaraca na njima ima više od 80 posto, što na još jedan plastičan način potvrđuje da žene još nisu jednake (niti će ikada biti).

N sjećam se kad sam posljednji put razgovarala s nezancem koji je sjedio pored mene , dok se živo sjećam kako je to bilo pravilo prije deset ili petnaest godina kad sam bila studentica. Ne vjerujem da šaljem negativne signale, no godine ipak rade svoje. Kao studentici mi se čak dogodilo da, nakon što smo na dubrovačkoj plaži upoznale pilota aviona, sutradan na njeogv prijedlog, pokucamo na pilotsku kabinu i prosjedimo s pilotom i kopilotom unutra sve dok se nismo spustili u Zagreb. Čak nam je dao da malo okrećemo avion. O tempora, o mores! Šta sve postigne hihotav razgovor i ljetna haljina!

Stižem u Hamburg. Aerodrom je velik i moćan, depersonaliziran i običan kao i mnogi drugi na kojima sam ranije bila. Znam otprilike kako se stiže do Flensburga, al namjeravam koji sat prošetati tim lučkim gradom koji je drugi po veličini njemački grad. Na karti grada čitam da ima preko 6000 mostova, više nego Venecija i Amsterdam zajedno, a da sa širom okolicom koja mu ravitira broji milijuna stanovnika. Prostire se na većem području nego londonsko ili pariško metropolitansko područje.

Grad je arhitektonski protestantski suzdržan, s mnogobrojnim kućama od cigle, bez štukatura i ukrasa. Ostavljam torbu u ormariću za prtljagu i krećem putem na koje me je kola uputio. Prvo šoping ulica, pa Hauptplatz, pa kanal, te povratak na željeznički kolodvor. Ljudi koji hodaju cestom su drugačije fizionomije, germanske. Plavi, uskih glava, nasmijani i dobre volje, ali malo je kafića uz cestu. Ne postoji kultura ispijanja kave kao kod nas. Ima i dosta stranaca, vidjela sam dječje ekskurzije, među učenicima ima djece koja potječu s različitih kontinenata. Kafić –pekarnicu na željezničkoj stanici drži Turčin ili Kurd. Kad gledam ovaj etno-rasni mišung i suživot, nije mi jasno kako Angela Merkel može tvrditi da je multikulturalizam propao? Nije li baš gastarbajterski rad doprinio značajnom rastu njemačke ekonomije?

Kao i u Austriji, i ovdje su sve službe profesionalno uslužne i uljuđene. I žena na info pultu na aerodromu, i ona na kolodvoru koja mi je prodala kartu, i prodavačice u dućanu, čini se da svaka radi svoj posao s voljom i ne mrzi pritom ni sebe nit svoje mušterije. Svjesna sma da kod nas ljudi i žene na sličnim radnim mjestima zarađuju valjda upola ili triput manje nego u Njemačkoj, al može li tek to opravdati drugačiji stav prema radu?
Evo me u vlaku za Flensburg, to je regionalni vlak, nešto kao naš koji vozi od zagreba do Koprivnice. Često staje na postajama mjesta uz prugu. Primjećujem kako u vlaku nije gužva, kakva bi kod nas bila u ovo vrijeme početka povratka s posla.

Flensburg, radić u koji sam se uputila, ima oko 83.000 stanovnika, smješten je na granici s Danskom. U pokrajini Schelswig Holstein živi danska manjina u Njemačkoj pa se zato u Flensburgu smjestio istraživački centar za prava nacionalnih manjina. Veselim se što ću sresti kolege koje od prije znam i s njima razmijeniti misli i stavove o važnosti post-konfliktne pomirbe. Pitam se kakav li je taj gradić koji me čeka, a i kako li je živjeti u njemu….

Lidija i Željka izvojevale pobjedu protiv diskriminacije i predrasuda

Fotografija s Danas.hr

Danas je u Kući ljudskih prava predstavljena jedna mala, ali značajna pobjeda protiv predrasuda koji još uvijek vladaju našim društvom. Predstavljena je prva (doduše nepravomoćna) presuda hrvatskog suda zbog diskriminacije na temelju etničke pripadnosti. Na varaždinskom Općinskom sudu još je 2010. godine pokrenut postupak protiv vlasnice lokalne trgovine koja je odbila zahtjev za odrađivanjem prakse dviju srednjoškolki „jer su Ciganke“. Nepravomoćna presuda utvrdila je da se radilo o diskriminaciji temeljem etničke pripadnosti, što je propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije . Oštećene srednjoškolke postupak su vodile uz pomoć udruga Romi za Rome i Centra za mirovne studije te Ureda pučkog pravobranitelja , u ulozi umješača u postupku. Zakon naime propisuje da su u parnicu u kojoj je tužen navodni počinitelj/ica diskriminacije može kao umješač na strani tužitelja/ice „pridružiti tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku“. Tena Šimonović Einwalter, koordinatorica za područje suzbijanja diskriminacije u Uredu pučkog pravobranitelja, istaknula je na predstavljanju da se čak četrdeset posto pritužbi koje stižu u Ured pučkog pravobranitelja odnose se na rasnu i etničku pripadnost (u nedostatku propisane pripadnosti nacionalnoj manjini kao osnovi diskriminacije u Zakonu).

Lidija Ignac i Željka Balog vjerojatno nisu željela dočekati svojih pet minuta medijske slave zbog toga što nešto nisu imale priliku napraviti. Kao učenice prvog i trećeg razreda Gospodarske škole željele su odraditi nužnu praksu, a kada su bile odbijene nisu bile tek ponižene, već su se i bojale hoće li pasti razred. Zalaganjem razrednice Lidija i Željka ipak su odradile praksu, a uz pomoć udruga civilnog društva i Ureda pučkog pravobranitelja postale su primjer i inspiracija svim građanima i građankama koji će se naći u ulozi žrtve diskriminacije i pomogle ostvarivanju potpune i učinkovite jednakosti za sve hrvatske građane i građanke. „Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava“, bila je Lidijina poruka na predstavljanju, koja doista stoji. Ova presuda je važna i zbog toga što diskriminatorne postupke žrtve nerado prijavljuju, a kada ih i prijave u sudskim postupcima često bivaju ponovno viktimizirane.

Romi su, ne samo u Hrvatskoj, česta žrtva predrasuda i diskriminacijskih praksi. U posljednjih nekoliko godina, posebice od kad je na snagu stupio Protokol 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , Europski sud za ljudska prava (pravosudno tijelo koje skrbi za ostvarenje prava iz Europske konvencije) ustanovio je nekoliko slučajeva diskriminacije pripadnika romske nacionalne manjine u nizu europskih zemalja. Važnost je presude varaždinskog Općinskog suda utoliko veća što je domaća sudbena instanca prepoznala i sankcionirala diskriminaciju. Naime, sadržaj međunarodnih pravnih standarda ionako je preslikan u domaće zakonodavstvo, i na našim je sudovima da ga primjenjuju. Ivana Radačić, vanjska suradnica Centra za mirovne studije, istakla je prilikom predstavljanja presude da u provođenju Zakona o suzbijanju diskriminacije veliku ulogu igra tumačenje sudstva budući da u našem društvu još uvijek ne postoji konsenzus oko temeljnih vrijednosti koje treba štititi. Stoga, ova presuda predstavlja i primjer sazrijevanja našeg pravosudnog sustava.

Ministrov rasistički ispad baš pred Međunarodni dan Roma

Osmoga se dana travnja od 1990. godine diljem Europe obilježava Međunarodni dan Roma, etničke skupine koja broji oko 12 milijuna ljudi i najbrojnija je nacionalna manjina u Europi.

U povodu obljetnice priopćenjem se oglasio ured Pučkog pravobranitelja istaknuvši da „predrasude prema Romima dovode do njihove sustavne diskriminacije u svim područjima društvenog života: od obrazovanja do zdravstvene i socijalne skrbi, te zapošljavanja. Uvjeti stanovanja ispod su nivoa za očuvanje ljudskog dostojanstva i ne daju osnova za nadu u sretan život Roma u zajednici. Činjenica da se brojni Romi ne žele izjašnjavati Romima, već pripadnicima većinske nacije, dovoljno govori o tome.“

Ministrova stigmatizirajuća retorika

U onom djelu priopćenja u kojem Pravobranitelj žali što se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara“ sigurna sam da je ciljao na nedavnu rasističku omašku ministra policije Ranka Ostojića. Naime, prilikom posjeta Međimurju krajem ožujka, ministar Ostojić, rekao je kako,“ uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, mora naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici romske nacionalne manjine“.

Najavivši tom prilikom projekt 'Policajac u zajednici' kao instrument u prevenciji kriminala Roma, ministar je na žalost pao na testu tolerancije i zagovaranja ljudskih prava. Osim toga, ministar je propustio senzibilizirano (pro)govoriti o okolnostima socijalne isključenosti Roma, ali je zato izanalizirao „osnovni problem romskog kriminala“. Naime, krivnja je, prema njemu u tome što državne institucije Rome pomažu samo do punoljetnosti. A kad romske obitelji prestanu primati naknade za svoju tek punoljetnu djecu, mladi se Romi nađu sami na ulici i okrenu kriminalu. Ima ministar i rješenje, a to je da se kvalitetnije kontrolira trošenje socijalne pomoći. Obavijesti je i da se strategija za poboljšanje sprema , „a nadzor trošenja socijalne pomoći, edukacija i priprema za posao neke su mjere predviđene tom strategijom“. Živjeli ministre Ostojiću, uvažavajući Vašu ministarsku funkciju, ne mogu ne primijetiti da ste propustit biti društveno odgovorni. Banalizirajući probleme Roma (još jednom) ste pomogli medijima da budu prenositelji predrasuda i cementeri stereotipa.

Novinarka Nataša Zečević je jedna od rijetkih tu vijest kritično prenijela javnosti, primijetivši da „Ostojićeva izjava, kako bi Međimurje bilo sigurno da nema romskih lopova, čisti rasizam kakvog već jako dugo nismo čuli iz ustiju jednog hrvatskog ministra. Tom izjavom Ostojić, ne samo da je nanio štetu svojoj Vladi, nego je i dodatno diskriminirao jednu manjinu te napravio još veću razliku između 'njih' i 'nas'. Osim što ih je diskriminirao, dodatno ih je i stigmatizirao. Jer, što će biti Rom, ako ne lopov? Osim toga, ministar Ostojić propustio je analizirati preostalih 50 posto kriminalnih radnji u Međimurju. Njih, kaže novinarka, “rade, valjda, Hrvati- neRomi. I to je, kako se čini, u redu, odnosno prema ministru Ostojiću nije alarmantno ni problematično. Tako valjda Hrvati- neRomi imaju pravo pljačkati i krasti Hrvate- neRome, ali zato Romi nemaju pravo pljačkati Hrvate-neRome.”

Amnesty International (AI) je izrazio zabrinutost zbog ministrove stigmatizirajuće retorike, primijetivši da ministar ojačava diskriminatorne rasno uvjetovane stereotipe eksplicitno povezujući romsku zajednicu s kriminalom i socijalnim problemima poput alkoholizma. Umjesto toga, poručio je AI, ministar bi trebao istražiti povezanost između siromaštva, kriminala i marginalizacije, te se zapitati zašto,kao što i sam navodi, Romi ne mogu vlastitim radom zarađivati za život. Zbog toga je AI pozvao Europsku komisiju da osudi svaki slučaj retorike protiv Roma te da s hrvatskom vladom to pitanje razmotri u sklopu procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Mediji: prenositelji stereotipa i predrasuda

Kad bi Pravobraniteljevo priopćenje imalo šansu upasti u oči neke od tiražnijih tiskovina ili gledanijih medija, sumnjam da bi urednici osjetili sram što ih Pravobranitelj upozorava da se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara, koji pri tome olako prelaze preko činjenice da se radi o grupi kojoj niti jedna zajednica u povijesti nije dala jednaku priliku. Poboljšani položaj i uspješnost Roma svakako će dati i povoljniju sliku o društvu u kojem živimo.“

Evo još jednog primjera, iz subotnjeg Večernjaka, senzacionaliastičko stereotipiziranje koje izvještava o „donedavno nezamislivom slučaju miješane veze“, tj. o maloljentičkoj romansi Roma i Hrvatice koji se vole u naselju Parag u Međimurskoj županiji. Unatoč činjenici da je miješanih veza i brakova u našem društvu bilo odvajkada, novinar i urednici nepotrebno skandaliziraju činjenicu da se i, eto, Hrvati(ce) mogu zaljubit u Rom(kinj)e. Novinar ne evidentira ono što je preočito: radi se o maloljetnicima, zakonski dakle još djevojčici koja nevjenčano živi s dječakovom obitelji. Nije li to priča o zakazaloj socijalnoj službi? Činjenica da je djevojčica iz Krapine prekinula školovanje u drugom razredu srednje škole. Nije li to još dokaz da države službe ne funkcioniraju? Novinar je mogao tako koncipirati priču i ukazati na manjkavosti sustava, a ne perpeturiati predrasude čitateljstva prema Romima.

Da Romi isu isključivi trouble makeri ukazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske. U konkretnom predmetu, Sud je presudio da raspoređivanje romskih učenika u isključivo romske razredne odjele (kako je još uvijek praksa u nekim međimurskim školama) nema objektivno i razumno opravdanje. Iako problem isključenosti međimurkih Roma u obrazovnom procesu još nije adekvatno riješen, činjenica je da institucije države aktivno djeluju po pitanju unaprijeđenja prava Roma. Hrvatska je, uz Bugarsku, Češku, Mađarsku, Makedoniju, Rumunjsku, Slovačku, Srbiju i Crnu Goru, dio međunarodne inicijative Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015. koju su inicirale Svjetska banka i Institut Otvoreno društvo, a koja na nastoji unaprijediti životne uvjete i ljudska prava Roma fokusirajući se na četiri prioritetna područja: obrazovanje, stanovanje, zdravstvo i socijalna skrb. Raznorazne strategije, akcijski planovi i mjere trebale bi početi izvlačiti Rome iz začaranog kruga isključenosti, kojeg perpetuiraju siromaštvo, neobrazovanost i nezaposlenost.

Ipak, iz gornjih nekoliko simboličnih priča, očito je, nadam se, da i većinu (ministre, policajce, novinare, učenike i građane) treba mijenjati i senzibilizirati u pogledu . Bez toga uostalom nema ni jedne uspješne manjinske politike.

Objavljeno na portalu o rodu, spolu i dmeokraciji "Libela".

Saborski seksizam

O izborima ljepote, vjerujem, svako ima svoje mišljenje. Ne smatram da ih treba ukinuti, svatko ima pravo izabrati na koji način se želi probijati i(li) penjati na društvenoj ljestvici. Ne smatram niti da su mahom mlade djevojke koje se na njih prijavljuju glupe, neinteligentne ili nesposobne. No, slažem se sa stihom Gibonijeve pjesme, koja kaže kako su u žirijima i među gledateljstvom takvih pokaznih smotri lijepih i mladih tijela obično oni koji traže žensku da mu pegla, da mu kuha, a možda čak i da ima sluha. Mom stavu unatoč, složit ćete se vjerujem da je društveno uvriježeno mišljenje kako su žene koje se prijavljuju za izbore ljepote tek praznoglave ljepotice koje u životu ni ne žele raditi išta drugo nego treptati, i možda rađati djecu nogometašima.

Zar su žene još uvijek tek ljepša strana politike?

Kad bi narodna izreka bila „pametna ko grijeh“, ili kad bi među muškarcima bilo uvriježeno reći „od njenih misaonih bravura tresu mi se gaće, ali to ne smeta...“, pitanje je koja bi se zastupnica Hrvatskoga Sabora okitila titulom najpametnije. O fizičkom izgledu žena (i njihovom oblačenju, kremicama koje koriste, načinima na koje održavaju sjajnu figuru) u medijima se još uvijek često, olako, ali i stereotipno i seksistički izvještava. Medijsko predstavljanje žena na degradirajući način, ili pričanje neukusnih viceva na njihov račun, kao društvo još uvijek prihvaćamo uglavnom nekritički.

Tako je u dnevnom listu 24 sata 24. ožujka 2012. objavljen članak o navodno najzgodnijim saborskim zastupnicama s naslovom „Zastupnici izabrali svoju Miss Sabora“. O tome su se izjasnili, a ko drugi nego njihove muške kolege. Isti oni, koji su prema pisanju 24 sata, „u ocjenjivanju bili hrabri“ ali su zahtijevali „da im ne spominjemo imena kad budemo navodili njihov izbor misica, kako ih oni vole nazivati, da ne bi imali problema kod kolegica.“



Ne smatram da je krivnja na muškim zastupnicima isključivo. I mnoge političarke vole svojim ženskim adutima zagospodariti dijelom medijskog prostora. Problem je, prema meni, u društvenom stavu, koji ovakve seksističke komentare ne osuđuje i ne smatra uvredljivim po sve žene. Ravnopravnost spolova nije dovoljno propisati kao društvenu vrijednost. Treba ju živjeti o oživotvorivati kroz medije, kroz obrazovanje, kroz nastupe javnih osoba.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić oglasila se javnim priopćenjem povodom dotičnog članka. Ukazuje da i unatoč tome što opetovano u svojim izvješćima upozorava na seksizam i stereotipni način odnosa prema ženama u politici, i dalje svjedočimo praksi kojom se ravnopravno sudjelovanje žena u politici nastoji omalovažiti isticanjem ili komentiranjem njihovog izgleda.

Komentiranjem izgleda trivijaliziraju se sposobnosti političarki

Nije to dakako prvi put da se o zastupnicama piše na ovakav degradirajući način. U ljeto prošle godine, nekoliko je dnevnih novina i portal objavilo vijest o tome kako je web stranica Marijane Petir najposjećenija na mrežnim stranicama Hrvatskog Sabora, istaknuvši tu činjenicu naslovom (koji ne odgovara faktografiji vijesti) “Hrvatski sabor: A najzgodnija hrvatska saborska zastupnica je…Marijana Petir sa 6089 glasova!” U jeku predizborne kampanje jedna je tjednik objavio foto priču o tome “Kako je izgledala ljepša strana izbora.“

Kaže Pravobraniteljica u svom priopćenju da su zbog tradicionalnog doživljavanja politike kao „muško“ zanimanja, zastupnice, a posredno i druge žene, dovedene „u apsurdnu situaciju u kojoj su postale metom pogodnom za javne kritike temeljem njihovog spola ili trivijaliziranje stavljanjem u kontekste kojima se umanjuje njihov društveni značaj.“

Pravobraniteljičina uloga u oživljavanju vrijednosti ravnopravnosti spolova

Zašto je dobro da je Pravobraniteljica reagirala? Koliko god se nekome članak čini lepršav, zabavljački i dobronamjeran, Pravobraniteljica je zapravo ukazala na to da se ovakvim načinom medijskog prikazivanja ženama u politici onemogućuje jednaki status što je u suprotnosti s načelima ravnopravnosti spolova za koju se hrvatsko društvo opredijelilo kao za jednu od ustavnih vrijednosti.

Drugi važan argument, zašto ovaj i slični članci, kao i javno izneseni seksistički ili podcjenjujući stavovi prema ženama, zaslužuju javnu osudu i zražanje leži u činjenici da su političari „javne osobe koje su svojim djelovanjem, ponašanjem i izjavama neprekidno pred očima javnosti i rade posao kojim, između ostalog, uspostavljaju i standarde ponašanja i ophođenja sukladno zakonima i politikama donesenim u Hrvatskom saboru.“

Pravobraniteljica je svim zastupnicima i zastupnicama očitala bukvicu podsjetivši ih kako bi „članovi i članice političkih stranaka trebali poduzimati odgovarajuće mjere za suzbijanje spolno stereotipnih ili po spolu diskriminacijskih oblika izražavanja i pojava te i sami javno na njih upozoravati ili se od njih ograditi.“

Na kraju, isporučila je pravobraniteljica i packu medijima, koje je podsjetila „da su, sukladno brojnim nacionalnim i međunarodnim propisima i dokumentima, dužni pridonijeti predstavljanju realne slike vještina i sposobnosti žena i muškaraca u suvremenom društvu izbjegavanjem njihova portretiranja na degradirajući i uvredljiv način te da zbog svog utjecaja u oblikovanju stavova imaju posebnu odgovornost u borbi protiv seksističkog predstavljanja i u promociji ravnopravnosti žena i muškaraca.“

Zašto našem društvu trebaju politički pismeni građani?

Radeći na fakultetu sudjelujem u prenošenju znanja brucošima i brucošicama o raznim sociološkim temama, između ostalog i o političkoj sociologiji unutar koje se uči o demokraciji, državi, politici, moći, vlasti, političkim strankama, interesnim skupinama, političkoj kulturi. Osim toga, u okviru predmeta sociologija uči se i o ideologijama, naciji, nacionalizmu. Sve te teme većina njih je (trebala) obradila(ti) na satovima politike i gospodarstva te sociologije, ali kad o njima predajem pasivno sjede i čekaju da ispričam ono što program zahtjeva da bi se nakon toga zaputili na kavu i cigaru. Pri tome sigurno ne pričaju o društvenim problemima, iako bi voljela da sam u krivu. Mladi odgajani u kulturi djecoadmiracije, nekritično očekuju da im sve trebaju pri(v)rediti roditelji. Zabava i status, iz moje se perspektive, čine njihovim imperativima svakodnevice. Većina ih s otporom i otvorenim negodovanjem prihvaća zadatke i pozive na dodatna predavanja. U mnogobrojnim sam se prilikama, diskutirajući sa studentima i studenticama te čitajući njihove radove, mogla uvjeriti kako nemaju kritičan stav prema društveno-političkim događajima iz prošlosti i sadašnjosti. Veliku većinu njih odlikuje nezainteresiranost prema i neznanje o politici, te puko reproduciranje roditeljskih ideoloških i vrijednosnih stavova. Zbog toga što većina njih nije imala prilike putovati u neke strane zemlje, posebice našeg susjedstva, niti su se imali priliku družiti s vršnjacima druge etničke pripadnosti, a često i vjere, a, čini mi se, najviše zbog izloženosti kratocentirčnom (obrazovnom) diskursu, budući intelektualci koje moja radna ustanova obrazuje (i odgaja) skloniji su predrasudama i etničkoj distanci u odnosu na predratno-rođene generacije.

Bivajući svega ovo iz prve ruke svjesna, prijavih se prije koji tjedan na program "Građanska pismenost". GONG i Fakultet političkih znanosti edukaciju su u prvom redu namijenili nastavnicama srednjih škola, no kako sam iz prve ruke svjesna da sam i sama u prilici doprinositi promicanju aktivnog demokratskog građanstva prijavih se i ja. Prvi mi je cilj bolje se građanski opismeniti, a drugi solidnijim znanjem koncepte koje poučavam znati studenticama i studentima prenositi na nov ( i nadam se) zanimljiv način. Ovdje donosim ukratko što sam do sada na modulu „Politička pismenost“ (koji je vodio zanimljivi i kompetentan politolog Berto Šalaj) naučila, ali i razlažem zašto je hrvatskom društvu važno napokon uključiti građansko obrazovanje u obrazovni kurikulum.

Demokracija ne može opstati i rasti bez građana

Ima li Hrvatska, baš kako i SAD i Afganistan, zakone i parlament, pravosuđe, upravu, političare i glasače? Kakvo pitanje, pa naravno da ima. Al zašto onda (ako postoje slične institucije i zakonske odredbe) kvaliteta naše demokracije nije jednaka američkoj ili pak očajna poput afganistanske? Očito je da postoje mnogobrojni čimbenici koji neke demokracije čine stabilnima i dugotrajnima, a građanstvo u takvim državama u pravilu zainteresiranim za politički proces, sudjelovanje u radu udruga i političkih stranaka. Građani u takvim državama u slučaju nezadovoljstva nekom odlukom vlasti imaju potrebu i mogućnost iskazati svoje neslaganje s njom, a osjećaju i svrsishodnost svoga političkog angažmana. Jasno je, za demokraciju da bi bila kvalitetna nije dovoljno tek donositi nove zakone i izgraditi nove institucije. Demokracija mora biti u srcu ljudi koji u takvom sustavu žive. Zajednički je nazivnik koji karakterizira takve zemlje – razvijena i prisutna demokratska (ili građanska) politička kultura.

Američki politolog Samuel Huntington proučavao je na koji su se način uspostavljale demokracije od 1828. do 1990. i ustanovio da postoje tri temeljna preduvjeta koja će pospješiti uspostavu demokracije u nekoj državi koja je ranije bila autokratska ili totalitarna. Dobro dođe (ranije) demokratsko iskustvo, važna je i razina ekonomskog razvoja, a također i povoljne međunarodne okolnosti, dakle stabilno susjedstvo demokratskih zemalja ili inspirativna nadržavna organizacija čijem se članstvu teži npr. Seymour Martin Lipset, također američki politolog, odredio je pak uvjete održanja demokracije. Prema njemu ekonomski su uvjeti iznimno važni, jer tržišna privreda neke države ali razina ekonomskog razvoja su nužni za konsolidaciju demokracije. Ipak, treći uvjet nema veze s ekonomijom, jer prema Lipsetu za stabilizaciju demokracije dobro dođe demokratska politička kultura.



Razvoj stabilne i djelotvorne demokracije ovisi dakle o stavu građana prema političkom procesu, tj. o političkoj kulturi. Društva u kojima je dominantna građanska politička kultura karakterizira podrška i povjerenje prema (demokratskom) političkom sustavu, visok stupanj potpore građana za demokratske vrijednosti, visoka stopa političke tolerancije prema opozicijskim ili manjinskim grupama u društvu.

Kako se pojedinac očito ne rađa sa stavovima o politici, (ne)zainteresiranost za politiku u njega se usađuje tijekom socijalizacijskog procesa. Politička socijalizacija je dakle proces razvoja političke kulture u nekoj zajednici, razvoj političkog bića u svakom pojedincu.

Društvo prenosi politiku na svoje članove preko različitih aktera političke socijalizacije. Razgovori o politici u obitelji, rasprave o toj temi između vršnjaka, svo znanje sakupljeno u obrazovnom procesu, a posebice stavovi nastavnika koji nas se dojme, informacije iz masovnih medija, stavovi religijskih autoriteta, razmijenjeni dojmovi o politici i političarima s kolegama s posla, (ne)učinkovitost vlastodržaca, aktivnosti udruga i političkih stranaka, čak i izvanredni događaji koji (su) obilježili povijest nekog društva ili države, sve to ostavlja plitke ili duboke tragove u političkoj svijesti pojedinaca. Uzevši u obzir posljednjeg čimbenika političke socijalizacije, ne čudi da u našem društvu, u kojem su nedavni rat i etnički sukob ostavili dubokog traga u društvenoj svijesti, još uvijek prevladava nesklonost demokratskoj političkoj kulturi.

Nekoliko je varijabli koje utječu na razinu političke kulture. Prvo, što nam je veće obrazovno postignuće, u prosjeku izražavamo višu razinu demokratske političke kulture. Drugo, na razinu političke kulture utječu i obrazovni sadržaji. U stavovima i vrijednostima se razlikuju učenici koji su imali društvene sadržaje u svome obrazovanju, u obrazovnim sadržajima u kojima nema građanskog političkog obrazovanja imaju manje šanse za razvoj demokratske političke kulture. Treće, i način na koji im se prenosi znanje, dakle pedagoški stil nastavnika, dugoročno će kod učenika poticati ili zanemarivati prihvaćanje demokratske političke kulture. I četvrto, čak i organizacija upravljanja u ustanovi koja provodi obrazovanje ima utjecaja na stvaranje stavova i oblikovanje vrijednosti prema demokraciji. Veća je naime vjerojatnost da će se pozitivan stav prema demokraciji razvijati kod onih đaka koji su u instituciji škole koju pohađaju osjetili demokratski način upravljanja.

Što je građansko obrazovanje?

Činitelji političke socijalizacije djeluju u pravilu nesinkronizirano. Jedno o korumpiranim i nesposobnim političarima govori otac, drugo prijateljica, treće vjeroučitelj, četvrto o politici čuju mladi na televiziji u onim rijetkim trenucima kad su takvim informacijama izloženi kroz medije koje konzumiraju.

No, neosporno je da je državi dana jasna mogućnost utjecati na obrazovanje odgovornih i obrazovanih građana njihova školovanja, koje je obavezno, i za sve građane standardizirano i jednako. Političko obrazovanje je upravo ona niša obrazovnog procesa koja bi mladima trebala omogućiti stjecanje znanja, sposobnosti i stavova koji su nužni za njihovo kasnije sudjelovanje u političkoj zajednici i političkim procesima.

U većini demokratskih država postoji apatija, nesklonost sudjelovanju u političkom procesu, a mladi su posebice izloženi tom trendu. Nedavno istraživanje o sudjelovanju mladih u politici grada Zagreba ustanovilo je „da mladi imaju relativno loše mišljenje o demokraciji kao tipu političkog uređenja, da ih je mali broj politički aktivnih što možemo tumačiti kao rezultat nezainteresiranosti, te njihovog kritičkog pogleda na politiku, ali i društvene destimulacije da se uključe u politiku“.

Građanski odgoj i obrazovanje, najavljen kao sastavni dio školskog programa od sljedeće školske, godine bio bi mali korak prema unapređenju kvalitete hrvatske demokracije. U osnovne bi škole ovaj predmet navodno uveo učenje o ljudskim pravima, demokraciji i društvu već u nižim razredima, dok će srednje škole moći odlučiti žele li građanski odgoj učenicima ponuditi kroz nekoliko predmeta ili će ga uvesti kao izborni predmet.

Damir Grund s portala Danas.hr je, izvješćujući o namjeri nove Vlade da uvede građanski odgoj u škole maliciozno predstavio tu ideju kao namjeru da „političari stvaraju nove političare“. Bivajući potpuno fokusiran na mehanizam ponude i potražnje (kojom je podlegla obrazovna politika svih razina, a posebice visokoškolsko obrazovanje u današnjem globaliziranom svijetu, na to se kritički osvrće i nedavna „Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju“) argumentirajući da „napredne države 'pojačavaju' školsku nastavu iz traženih zanimanja budućnosti, informatike, elektronike, stranih jezika i sl., mi uvodimo predmet koji im na tržištu rada garantira da nikada neće naći posao, osim ako ne odu u političare ili se preko veze uguraju u državnu službu.“ Ovakvo nerazumijevanje svrhe i smisla građanskog odgoja osim što ukazuje na ignoranciju i novinarsku površnost, upravo na najplastičniji način oslikava novinarevu građansku – nepismenost. Nije naime svrha građanskog odgoja i obrazovanja ukalupljivanje učenika u bilo kakvu ideologiju ili politički stav, već izobrazba o temeljnim političkim pojmovima, upoznavanje ustavno-političkog ustrojstva i političkhi procesa korz koje djeluje demokracije. I sam ministar obrazovanja morao je novinarima dati garanciju da „građanski odgoj nije i ne može biti alternativa vjeronauku“.

Osim toga, građansko obrazovanje bi trebalo doprinijeti stvaranju svijest kod učenika da je politika važna, a ne prljava, glupa i nepotrebna. Jer, i kad se ne bavimo politikom, ona se svejedno bavi nama. Građanskim se odgojem kod učenika stvara privrženost demokratskim načelima, povećava tolerancija prema svih društvenim skupinama, čak i prema političkim opcijama koje sami ne simpatiziraju. Politički odnos kod učenika usađuje osjećaj patriotizma i odgovornosti prema zajednici iz koje potječu. Konačno, u uspješnom modelu građanskog obrazovanja kod učenika se razvijaju participacijske sposobnosti. Ovakvo obrazovanje osposobljava mlade za političko sudjelovanje, razvijaju im se komunikacijske sposobnosti, sposobnosti suradnje, djelovanja u grupi i održavanja grupe. građanskim obrazovanjem razvijaju se i zagovaračke sposobnosti, kao i sposobnosti pregovaranja, a idealno se njime kod mladih razvija i kritičko mišljenje. Drugi je par rukavica što političke elite (možda) i ne žele ovakvo osviješteno, samomisleće biračko tijelo koje se ne može pred svake izbore naviti nacionalističkim emocijama poput metalnog vojnika.



Koji model građanskog obrazovanja ćemo provoditi u Hrvatskoj?

Nekoliko je modela političkog obrazovanja. Prvi, tzv. “skriveni” kurikulum, smatra da je za usađivanje demokratskih vrijednosti i razvijanje privrženosti političkom sustavu dostatno da postoji demokratski ethos u školi koji učenicima „pokazuje“ kako će u (političkoj) zajednici živjeti. Ipak, ta ideja se pokazala prilično naivnom jer učenici ne mogu naučiti ono što ih se ne poučava.

Drugi model ideja političkog obrazovanja promovira kao obrazovno načelo. Taj model inzistira na transkurikulumskom pristupu, a građansko se obrazovanje provodi kroz već postojeće predmete, izbjegavajući dodatno opteretiti učenike dodatnim predmetom. U tom modelu je političko obrazovanje zadaća svih nastavnika, ali nije odgovornosti ni jednog od njih! Dugo je bio ovaj model prisutan u Engleskoj, tamošnje političke elite su se sve do dolaska Blairea krajem devedesetih na vlast opirale građanskom obrazovanju tvrdeći da u njihovoj zemlji postoji transkurikulumski pristup građanskom obrazovanju.

U trećem modelu postoji integrirano građansko obrazovanje kao zaseban predmet. Takva praksa postoji u SAD-u, državi s najvećom razinom demokratske političke kulture. Oko polovica država SAD-a ima predmet “Social studies” u kojem su integrirane spoznaje iz različitih društvenih znanosti; povijesti, ekonomije, sociologije, prava. U drugoj polovici država postoji model zasebnog predmeta koji se zove “Civics” i koji je primarno mišljen kao poticanje razvoja građanske političke kulture.

Čest nedostatak praktične dimenzije u (hrvatskom) obrazovnom procesu mogao bi se pokazati iznimno preprekom u ostvarenju ciljeva građanskog odgoja. Budu li programi građanskog odgoja zahtijevali tek reprodukciju znanja, a ne osiguravaju li i praktično primjenu stavova kroz koje će se potvrditi da su mladi doista i prihvatili vrijednosti koje su važne za kvalitetu demokracije, ovaj novi predmet neće promijeniti srca i umove djece prema politici i (političkoj) zajednici.

Dobro je stoga što je nedavno u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta održano savjetovanje o Nacrtu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koje je okupilo predstavnike i države, i civilnog društva, i obrazovnih institucija, i akademske zajednice. U Bilješci sa savjetovanja stoji, između ostalog, da „bez ulaganja u cjeloživotno obrazovanje nastavnika ne možemo govoriti o razvoju obrazovnog sustava“ te da u okviru uvođenja građanskog odgoja treba „razmisliti o razvoju strategije obrazovanja za zvanje učitelja, cjeloživotnog obrazovanja učitelja te vrednovanja njegovog rada“. Okupljeni su zaključili i da je „iskren dijalog i suradnja svih dionika nužan preduvjet za uspješnu provedbu Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskom obrazovnom sustavu“ jer tek će suradnja svih relevantnih aktera osiguravati da novi predmet ima suvremen, kvalitetan i zanimljiv sadržaj. Ipak, činjenica je da predstavnici države na ovom savjetovanju nisu još bili u stanju ponuditi konkretan model obrazovanja koji će se od uskoro provoditi u hrvatskim školama. Čini se da su državni službenici skloniji zagovarati transkurikulumski pristup, a predstavnici civilnoga društva provođenje građanskog obrazovanja kao zasebnog predmeta.

Zašto nam treba građansko obrazovanje?

Za stvaranje građana i utemeljenje demokratske političke kulture trebaju stoljeća. Pokojni njemačko-britanski sociolog i filozof Ralf Dahrendorf je u jednom svom djelu rekao da za promijeniti politički sustav treba šest mjeseci, za uspostaviti novi ekonomski sustav treba šest godina, ali za promjenu društva treba čak šezdeset godina. Dvadeset godina hrvatske demokracije je već prošlo. Čini mi se da smo za njezinu kvalitetu i znanje građana o njoj trebali mnogo više napraviti.

Nadam se da će najavljeno uvođenje građanskog obrazovanja u redovno obrazovanje promijeniti sadašnji nezainteresiran i nedovoljno argumentiran stav mladih prema politici. Jer oni će vrlo skoro odlučivati o svojoj, ali i našoj budućnosti. Putem obrazovanja možemo oblikovati političku kulturu u demokratsku. Putem obrazovanja možemo mijenjati društvo i činiti ga boljim. Jesu li naše političke elite napokon spremne za ovu potrebnu promjenu i znaju li opće kako to činiti? Vidjet ćemo na jesen.

After Two decades of the Western Balkans Democratic Maturation, Still Immature Political Culture

The European Fund for the Balkans, a Belgrade based think-thank, recently issued a survey on the human dimension of the past , present and (hopefully) European future of the Western Balkans. The survey, called “The Tale of Two Generations”, offers views and attitudes of 1971 and 1991 generations. Two generations were picked for this research, expecting a sharp division in generational attitudes across the region. However, the survey results disclosed that country instead of generational differences prevail.

The generation of 1971 was in its formative years when the ethnic conflicts across the Balkans started. For sure, the first twenty years of this generations’ adult life had few opportunities due to the wars and inter-ethnic conflicts. The generation of 1991 was born in the newly independent and sovereign states, having almost no opportunity to get in touch with counterparts from neighbouring countries. The assumption made by the research team is that they are too young to remember conflicts, war and the fall of the old system. The results however disclosed that “the complexity and personal experiences of the political and socio-economic transformations have caused the younger generation to be as disillusioned with their past, present and future as the older one. While there is no doubt that the systems in which these new generations were raised are based on values different than the ones of their parents, their attitudes and opinions appear not to differ significantly from the ones of their elders.”

This article presents just a small part of the research results that relate to a broad topic of political participation. The two generations survey results reveal that political pessimism and dissatisfaction with institutions are deeply rooted in Western Balkans countries. The two generations’ study asserts namely that the level of political participation across the region is dangerously low, and moreover that two decades of democratic political systems has not helped shape a participatory political culture, disclosing as well that values that motivate people to political change are materialistic, confirming a poor economic situation and societal despair across the region.

Institutions not Trusted

The survey revealed that confidence in institutions is quite low across the region and in both generations (with the exception of Kosovo). Similar findings were made in other recent surveys, which established likewise that people in the region trust ‘the uniforms’ the most: church, army and police.

The voter turnout continues to stagnate and decline across the globe. Political apathy is nevertheless strikingly high in the Western Balkans since a great majority of people in all surveyed countries are not planning to vote in the next elections. Political apathy seems to be even more present among youth, especially in Serbia, Montenegro and Croatia. The reasons that make people abstain is their conviction that elections do not bring change, or that there is no party they would vote for. Surprisingly, a minority of respondents claims they do not vote because they are not interested in politics, since their other responses reveal that at large they do not try to influence in any other way political processes in their countries.

With exception of Albania, lack of interest is the most frequently mentioned reason for not participating in both generations. However, younger generation believe somewhat more than the older one that through their own actions citizens can bring changes in society.

Citizens’ lack of trust in political parties across the region caused the emergence of a great deal of political parties and independent lists. Often small parties or independent lists tend to need coalition partners allowing for a formation of governments (or in the case of Bosnia and Herzegovina, causing the political deadlock that lasted for fourteen months). The fragmentation of the political party scene is even more notable at the local level where in order to form functioning local governments, such independent lists serve as clientelistic coalitional partners what eventually results in their illegitimacy before voters.

Still far from Democratic Political Culture

The introduction and development of a democracy in the past twenty years in the Western Balkans countries have influenced peoples’ constructive and participatory attitudes towards politics only to a certain degree. Political cultural attitudes, like any cultural patterns, are country specific and spared through generations. Being deeply rooted in a society, political attitudes significantly shape political outcomes but take time to modify and develop. The present survey disclosed that greater disparity of attitudes between countries than between generations, confirming that different political socialization influences resulted in country-based congruence.

Readiness to engage in political action is a clear indicator of the participatory political culture. Civic engagement reflects both citizens’ interest in public issues and their devotion to public causes. Participatory political culture is specific for population that possesses a strong sense of influence, competence and confidence its understanding of domestic political systems.

When asked if they participated in any initiative for changes in society, the two generations’ survey established that people in all Western Balkans countries at large did not participate in any civic action that was addressing problems in their communities. Younger generation though was somewhat more active than the older one in Albania, but somewhat less in Croatia and Montenegro.

When taking part in an action or initiative during the past 12 months respondents mostly attempted to solve problems in their country or community by signing petitions or attending public rallies. Other actions people took part in were attending a public rally or demonstrations, or attending public debates. Just a small number of respondents (from 5-20%) find that their membership in civic associations can help solving societal problems. Such a small number of persons across the region who are attempting to influence the policy outcomes through the interest groups indicate the low level of interpersonal trust which is necessary for cooperative public activities that eventually result in societal changes. The study of political participation in the former socialist countries established that lack of interpersonal trust resulted in conclusion that political culture in former socialist and authoritarian countries is parochial. Participation in post-communist societies namely takes place either outside the nominally participatory institutions, or within those institutions but in non-prescribed ways since those countries are vested with a legacy of social and political distrust what results in informal networks. Political distrust inherited from the former political regime is the one directed towards the state institutions. Exactly this distrust makes post-communist countries particularly prone to political instability, especially when faced with economic hardships.

With exception of Albania, lack of interest is the most frequently mentioned reason for not participating in both generations. However, younger generation believe somewhat more than the older one that through their own actions citizens can bring changes in society.

Dominant Materialist Values in Economically Troubled Societies

Needless to say, people in societies with lower economic development tend to perceive unemployment, health, and poor economic growth as their priorities. Indeed, this study indicated that a majority of those surveyed think that the gap between the poor and the rich is too big and that government should take steps to decrease it.

Since priorities reflect the socioeconomic environment, the values central to people in the Western Balkans inspire them to get involved into activities that shall influence societal change which could improve their everyday life. The hypothesis that was disclosed in previous generational surveys on postmaterialist values was that younger generations’ value priorities differ from older generations’, because they have been brought up under much more secure formative conditions. However, this assumption cannot be reconfirmed in the present study, indicating the economic stagnation of virtually all countries in the region. The present survey results indicate materialist values are still the most dominant ones when people decide to undertake public action.

Respondents who have undertaken any action or initiative for changes in their country during the past 12 months were predominantly motivated by unemployment. Low living standard and poverty are ranked as succeeding motivators of civic activism. Health related problems and education follow in the list of motivators for a political action. Corruption is another relatively important motivator for finding solutions in society. Such results clearly indicate that people in the Western Balkans are concerned with materialist values, such as employment, costs of life, free education, and health care, i.e. those that allow for survival and physical safety and were secured free of charge in the former political regime. In contrast to this finding, people in wealthier Western countries are generally more concerned with postmaterialist values, those emphasizing self-expression and the quality of life (e.g. environmental protection and lifestyle issues). Research of human development found out that only in post-industrial societies, which have experienced sustained economic growth, is the emphasis of human autonomy growing. On the contrary, low income societies, such as former socialist countries, show relatively little impact from the trend of autonomy of choices. The value systems of those societies continue to impose strong constraints on human self-expression. The diversity of basic cultural values helps to explain the huge differences that exist in how institutions perform in societies around the world. The degree to which given publics give high priority to self-expression largely shapes the extent to which society provide democratic rights, the degree to which women are represented in positions of power, and the extent to which elites govern responsively and according to the rule of law.”

Conclusions

What the survey discloses is an alienated political culture with a low degree of confidence in political institutions and a lack of trust in the individual political competences of the respondents. The fact that people in the Western Balkans countries are to a great extent politically detached, do not believe they can influence political change, and are predominantly motivated by materialist values when undertaking civic engagement points towards a parochial political culture.

Such survey results imply that democracy is not consolidating simply as a result of adopting the right laws and introducing new institutions. Although such a nomotechnic-institutional reform postulate is rigorously applied in the EU accession process, in order for democracy to sink roots in the Western Balkans people's minds, social trust needs to be much more vigorously developed and specific social and cultural conditions established and passed from one generation to another. With informal networks that are friendship based still prevailing, social capital understood as “a culture of trust and tolerance in which extensive networks of voluntary associations emerge” is still not common in the Western Balkans countries. By developing social capital, policy outcomes in the region might be improved. Positive aspects of both social capital and political culture is that both could be built up through education and socialization. What the Western Balkans policy makers are planning to do about this is yet to be seen. Finally, the survey results and conclusions shall be utilised both by domestic and European policy makers, in order to assure the region’s more vigorous advancement towards the European Union.

Lost in translation and (inadequate event organization)

Jonathan Franzen odavno je među mojim najdražim piscima. Još od kad sam prije desetak godina pročitala njegov roman "Korekcije". Ne sjećam se opće ko mi ga je preporučio, ali se još sjećam s kojim sam guštom, u pećalbarskom životu sjeverne Italije nakon posla posezala za podebljom knjigom (da, da, čovjek je definitivno "plodan" autor, jer mu romani obično imaju po petstotinjak stranica). Obimnoj i nimalo jednostavnoj priči unatoč, u samo nekoliko dana, prošla sam cijelu priču o nesretnim likovima koji potječu iz jedne obično neobične američke suvremene obitelji Lambert i prepoznala djelić sebe u svakom od likova iz knjige. Bilo je to doduše doba kad sam uživala u intelektualnim cinicima i apokaliptičarima vrijednosti današnjice poput Michela Houellebecqa i Frédérica Beigbedera. Moja tadašnja zaluđenost takvim otuđenim, nesretnim, a u isto vrijeme hiperinteligentnim likovima, koji osjećaju da su iznad svijeta u kojem žive i preziru običnost većine, zasigurno je bila rezultat samoće i usamljenosti u stranoj zemlji u kojoj sam se zatekla, ambiciozno uvjerena da je u životu najvažnije stjecati nova znanja i širiti intelektualne obzore. Sjećam se jako dobro da sam unatoč impresivnom krugu znanaca i kvazi-prijatelja, koji su kao i ja bili obrazovani i poslovno vrijedni stranci porijeklom iz Finske, Rumunjske, Cipra, Njemačke, Brazila, Kolumbije, SAD-a, Slovačke, Šri Lanke, veliku većinu slobodnog vremena - bila sama. Unatoč kvasi-okružju Ujedinjenih naroda u svojoj svakodnevnici. Od samoće sam doduše bježala u česte vikend izlete u Kopenhagen, London, pariz, Amsterdam, Milano, Rim, Firencu, Bolonju, Minhen. Susrećući tamo druge poznanike (koje sam tada naivno smatrala prijateljima) iz Danske, Velike Britanije, Turske, Italije. A i posao je zahtijevao da često putujem, pa je bilo lako sakriti prazninu duše pod tepih (dok su moje zagrebačke i sarajevske prijateljice, neke već tada “sputane” okovima majčinstva, vjerojatno sa sjetom sanjale taj moj život potpune slobode i ugađanja sebi i svojim potrebama) . I eto, u takvoj pustoši duše (eh, kako ovo patetično zvuči), Frenzenovi likovi su mi se čini bliskijim prijateljima nego ljudi čiju mi je fizičku blizinu život namijenio. NB, isti taj život je kasnije potvrdio da se odreda radilo o - poznanicima, jer je distanca potvrdila slabost isprepletenosti naših emocija jednih za druge.

A da! Namjeravah pisati o Franzenu!

E pa sinoć sam ga vidjela u živo, osjetila (u mjeri kolikoj je to ego Borivoja Radakovića dopustio da i književnik dođe do mikrofona i izražaja) djelić njegove aure. I razočarah se čak. Naime, uvijek sam zamišljala kako Franzen mora biti neki super cool intelektualac. Koji je k tome izgledao kao hipster i puno prije nego li je meni jedan moj student objasnio ko su i koju životno-stilsku filozofiju furaju hipsteri. I sve to Franzen i jest, ali meni nije ostavio dojam čovjeka koji pršti energijom, već osobe koja prezire sve ono što nije on sam. I pametnog, al nesretnog čovjeka. Doduše, iz nesreće se često izrode vrhunska umjetnička djela, pa ne čudi da je njegov roman "Korekcije" proglašen "prvim pravim romanom novog tisućljeća".



Događaj koji je predstavio Franzena zagrebačkoj čitateljskoj eliti zbio se 22. ožujka 2012. u organizaciji njegovog hrvatskog izdavača VBZ-a u Vip Clubu na Trgu. Iako je odlazak na druženje s autorom pao u meni događajima prebukiran dan, dogovorih s mamom cjelodnevno čuvanje malog, i nakon što sam sa studentima prava i socijalnog rada pogledala dokumentarac o društvenog realnosti u Srbiji (mutatis mutandis, mogao je biti i o Hrvatskoj) i odslušala predavanje srpskog veleposlanika koji je govorio puno, a diplomatski uspio reći gotovo - ništa, otrčah prema Franzenu. Jest da sam očekivala gužvu, čak sam mislila da bi organizator bio u stanju naplaćivati upad. Al nisam bogme očekivala da ću biti prisiljena svjedočiti ego tripu Borivoja Radakovića, kojem je dodijeljena uloga domaćina, moderatora, ali on se zanio, pa se pred hrpom Franzenovih obožavateljica i obožavatelja koji su se saunirali i dva sata naguravali u podrumu Gradske kavane ponašao kao da su svi tamo stigli - radi njega. Nadalje, potpuni je promašaj bio razgovor s piscem prevoditi. Iako je prevoditeljica bila fantastična (iskreno se divim njezinu daru da u hrvatskim idiomima dočara fore i pošalice koje je lupao Franzen), rascjepkanost dijaloga prijevodom učinila ga je mnogo manje dojmljivim. A kako je Radaković imao potrebu svima jasno pokazati da je štreberski pažljivo pročitao posljednji Franzenov roman "Sloboda" i prepričati dijelove priče, Franzen ga je u nekoliko navrata zamolio da prestane uništavati doživljaj onih u publici koji još nisu pročitali roman. Shvativši u toku večeri apsurdnu ulogu prevoditeljice (jer se većina prisutnih smijala njegovim šalama već u originalu, ne i u prijevodu) , Franzen je rekao da je vjerojatno jedina osoba koja nije pročitala njegov posljednji roma, kojeg je i službeno sinoć predstavljao, ona kojoj je potreban prijevod na hrvatski.

Kakav je roman "Sloboda"? Eto takav da je jedno od pitanja koje namjeravah postaviti Franzenu (a nisam, jer idiotski organizatori nisu osigurali mikrofon za publiku, pa su pitanja autoru mogli postaviti samo oni koji su sjedili dovoljno blizu pozornice) kako je to pisati roman nakon nahvaljenih "Korekcija" i koji je iščekivan i očekivan kao remek djelo i prije nego je napisan?

Radaković je balkansko-šeretski zamolio Franzena da nam ispriča kako je predsjednik Obama ilegalno kupio roman i prije nego li je bio u prodaji. Oduševilo me je kako je Franzen skočio u obranu časti predsjednika, tvrdeći da Obama nikako nije kupio njegov roman ilegalno, nego je dobio jednu od ranijih verzija romana koji se zatekao u knjižari u koju je američki predsjednik svratio prije godišnjeg odmora. U tom odgovoru iščitala sam kolika se moralna odgovornost očekuje od američkih političara, i da bi čak dobivanje jedne obične knjige, koja valjda košta 10 dolara, dan prije nego li je mogu kupiti obični Amerikanci, bilo doživljeno kao slučaj korupcije. Nešto što bi naši političari, čak i oni koji sebe smatraju moralnim vertikalama, smatrali normalnim, u Americi očito nije. Osim toga, Franzen je i sam priznao kako ga je začudilo da „vladar slobodnog svijeta ima volje i vremena čitati roman od 600 stranica“. Obama mu je navodno rekao da čita brzo i u večernjim satima, pa se Franzen nije usudio čačkati i čavrljati s predsjednikom o složenoj fabuli romana, nego je preskočio na drugu temu.

Ulovivši naslovnicu uglednog Timesa (čini mi se kao samo jedna od tri pisca u povijesti magazina, od kojih su dvojica već bili pokojni kad su stekli tu "čast"), Franzen je još jednom potvrdio svoju slavu, važnost i neosporan literarni ugled velikog američkog pisca. Suvremeni američki kolumnist i književnik Lev Grossman, kako je to već na naslovnici istaknuto, zaključuje da je Franzen veliki pisac jer nam svojim romanima pokazuje kako danas živimo.



Slažem se s time. I sama volim Franzena jer on artikulira ono što i sama osjećam, on je prekrasnim poetskim opisima sposoban uhvatiti ne samo opis trenutka, nego i stanja svijesti likova različitih generacija, društvenog statusa ili obrazovnog stupnja. Od svega što je jučer uspio reći, kad bi mu to Radaković napokon dopustio, meni se usjekla njegova misao o tome kako današnji pedesetogodišnjaci žele iste vrijednosti i gadgete, na isti način provoditi slobodno vrijeme (ugađajući svom užitku) baš kao i njihovi potomci. Više nema razlike u životnom stilu majke i kćeri (eto vam primjera Ene i Mije Lene Begović), društvo obilja učinilo je suvremena majke i očeve tinejdžera i mladih ljudi pukim potrošačima (tu već ide malo moje interpretacije, al čovjek me je naveo na tu spoznaju).

Drugo pitanje, koje eto ne uzmogoh pitati Franzena, ticalo se činjenice da je on ipak obožavan i slavljen od mnogih, k tome i pametnih ljudi (i jučer prisutna intelektualna društvena krema grada Zagreba to je potvrdila). Htjela sam da mi kaže kako je to biti slavan? Postavlja li to nekakvu odgovornost pred njega? Osjeća li se zbog te slave dužnim društveno angažirati i je li njegov ptičji aktivizam (o kojem je jučer također sadržajno pričao i zbog čega je i stigao u ovaj naš kraj svijeta) jedino čime doprinosi boljitku zajednice? Kako nisam mogla pitati, a izdavač tvrdi da se Franzen dopisuje emailom sa svojim hrvatskim izdavačem, potražit ću mail od njih i pitanje mu postaviti mailom.



U hrpi ljudi željnih njegova autograma, pritisnuta vremenom i umorom, nisam imala volje ostati do kraja dijeljenja autograma ne bi li se možda ogrebla za sliku s Franzenom i dvije-tri izmijenjene rečenice. Nije me zapravo svojim nastupom toliko zapalio da sam htjela žrtvovati večer do ponoći. Franzenov autogram sam čekala sat vremena u redu. Doduše, čekanje sam prikratila jednim izlaskom van, kad sam uspjela naletiti na znanicu, i drugim odlaskom do tramvaja kao pratnja slijepog posjetitelja večeri koji je uspio u toj gužvetini preživjeti sam i progurati se do pozornice i dobiti autogram, ali je bio sretan kad mu ponudih ruku oslonca da se iz gužve iskobelja. Moram primijetiti doduše da nikome drugom iz gomile angažiranih ZG-intelektualaca nije palo na pamet ponuditi pomoć neznancu s hendikepom, ironično potvrđujući otuđenost suvremenog svijeta o kojoj upravo njihov obožavani Franzen piše.



Nakon što smjestih gospodina s bijelim štapom u šesticu, vratih se i odlučih aktivirati svoju hercegovačko gensku probitačnost. Progurah se iza Franzena, i nakon negodovanja nekog lika koji se doživljavao kao branitelj Franzenovog integrieta i koji me je prekorio kako sam primitivna (priznajem, jesam, ali sam i učinkovita, htio on to priznat ili ne), spustih svoj odavno pročitani primjerak "Slobode" pred pisca i zamolih ga da da autogram nestrpljivoj mami Antoniji. I eto, to na njemu upravo i stoji: For Antonija, impatient mom.



E, pa nestrpljiva mama od sinoć definitivno nije više zaljubljena u Franzena, ali još uvijek ostaje zaljubljena u njegove romane.

Kad Hrvatska postane (k)raj na zemlji

Foto © Jovica Drobnjak

Jeste li ikada bili stranac? Ne turist. Ne sudionik studentske ekskurzije. Ne učesnik konferencije. Već pravi, pravcati stranac, koji se jutrima budi u svijetu stranog mu jezika, koji ne poznaje mrežu javnog prijevoza ni infrastrukturu javnih službi koje mu trebaju da bi regulirao svoj status novog stanovnika grada ili mjesta u kojeg ga je život nanio. Stranac koji se srami svog neznanja lokalnih običaja i činjenice da s odraslim osobama ne može razgovarati kao odrastao čovjek, nego u najboljem slučaju, kao dijete koje zna tek nekoliko riječi jezika.

Niste? E onda nikad nećete moći pojmiti kako život u inozemstvu osim sjajnog lica ima i tmurno naličje. Kojeg sam na svojoj koži osjetila. Iako, nisam osjetila kako je spremiti cijeli svoj život u torbu ili par vrećica, i biti prisiljen napustiti svoj dom, bježati pred ratnim progonom i ovisiti o dobroti i naklonosti nekih znanih ili neznanih ljudi u čijoj ste životnoj svakodnevici pronašli sklonište. Biti izbjeglicom mora da je jedno od najstravičnijih životnih iskustava.

U Europi se posljednja velika izbjeglička kriza dogodila tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je nekoliko milijuna ljudi s Balkana našlo privremeno ili trajno utočište u zemljama (uglavnom) zapadne Europe. I Hrvatska je bila postala privremenim domom mnogobrojnim izbjeglicama, posebice Muslimanima i Hrvatima iz BiH.

Iz tog su migracijskog vala mnoge zapadnoeuropske države bile prisiljene učiti, snalaziti se i razvijati svoje politike prema silovitom pritoku stranaca. Mnogi od izbjeglica danas su državljani ili barem stanovnici s trajnom dozvolom boravka Austrije, Švedske, Norveške, Njemačke, Nizozemske, Italije. Mnoge od tih zemalja imaju značajnog iskustva s azilantima, ljudima koji tvrde da su u zemljama svoga podrijetla proganjani zbog svoje rase, vjere, nacionalnog ili političkog mišljenja. A azilantska iskustva razvijaju tek kroz posljednja dva desetljeća, bivajući primorani nositi se sa stalnim prilivom ljudi iz ekonomski neprivilegiranih zemalja, često pogođenih i ratnim stradanjima (Libije, Tunisa, Alžira, Sirije, Afganistana, Konga, Irana, Gruzije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, itd.)

A Hrvatska? Ima li opće nesretnika koji Hrvatsku vide kao životni raj? Iznenadit ćete se, ali ima. Tijekom prošle godine samo, 686 osoba podnijelo je u našoj zemlji zahtjev za azil. I njihov broj se iz godine u godinu povećava, jer 2010. godine bilo je „tek“ 259 zahtjeva za azil, a u prethodnim godinama brojka je varirala između stotinu do dvije stotine. Ipak, od 2004. godine od kad je Zakon o azilu na snazi, azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj dodijeljeni su tek šezdesetak osoba što daje zaključiti da hrvatske institucije (još uvijek) azil dodjeljuju na kapaljku . No, razumno je pretpostaviti da će trenutkom pristupanja Europskoj uniji Hrvatska postati mnogo poželjnije odredišno mjesto tražitelja/ica azila. I stoga je očito potrebno početi razvijati koherentnu azilantsku politiku, iskoordinirati aktivnosti državnih institucija koje se ostvarenjem prava azilanata bave, te napokon razmisliti i predložiti integracijsku politiku koja će omogućiti kvalitetno uključivanje u društvo onih koji su azil u Hrvatskoj dobili (i tim činom postali jednakopravni članovi naše političke zajednice). Ono što sigurnjaci i EUrokrati doživljavaju kao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku , ili pitanjem upravljanja granicom i borbe protiv nezakonitih migracija, ljudskopravaški aktivisti imenuju čovjekom u životnoj nevolji. Kojem je, srećom, civilizacijski razvoj preslikan u normama međunarodnog prava, osigurao minimum dostojanstva i u uvjetima nelegalnog prelaska granice i lišenja slobode, ponudio mu mogućnost traženja azila, ukoliko je u stanju dokazati da je njegov/njen straha od proganjanja radi njegove/njene rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja osnovan, te se zbog toga ne može ili ne želi staviti pod zaštitu zemlje svoga podrijetla.

Roderick Parkes u nekidan objavljenom članku na EUobserveru “Will emigration replace immigration as Europe’s populist flashpoint?” donosi podatke o tome da migracije stanovništva u Uniji u današnjim okolnostima treba drugačije sagledavati, prvenstveno kao mogućnost obogaćenja i ekonomskog rasta EU. Naime, ne imigriraju u zemlje članice tek siromašni, neobrazovani pretendenti na korištenje socijalne pomoći. Činjenica je da unutarunijske miggracije obuhvaćaju sve više obrazovanih ljudi, koji čak sele iz jedne u drugu državu članicu. Na primjer, prošle se godine više ljudi iselilo iz Španjolske, nego što ih je imigriralo. U prošlom desetljeću ukupno rumunjsko stanovništvo smanjilo se s 21.3 milijuna na 19 milijuna. U 2010 godini 1.21 milijun Grka nastanilo se u nekoj drugoj državi. Osim toga, podaci ukazuju na to da nemali broj imigranata u zemljama članicama svlada jezik i doprinosi društvenom i gospodarskom rastu.

Ograničiti težnju ljudi za boljim životom je nemoguće. Kako će kao zemlja članica naša zemlja biti u očima mnogih nesretnika/ica doživljavana kao raj na zemlji, i Hrvatskoj bilo mudro osmisliti politiku integriranja azilanta, i ustanoviti kako se njihovim uključivanjem u društvo naše zajednice mogu učiniti bogatijima, ne samo ekonomski, već i kulturalno. I policy paper (kako li se to kaže na hrvatskom jeziku?) „Challenges of integrating asylum migrants in Croatia“ kojeg je pripremila ekipa suradnika iz IMO-a sugerira kako bi rano i jasno elaboriranje integracijske politike azilanata zasigurno dobro došlo Hrvatskoj, koja je jednom nogom već u Uniji.

Sadržaj prava na pomoć pri uključivanju u društveni život

Zakon o azilu propisuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi. Osim toga, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Osobi kojoj je odobren status azilanta/azilantkinje država još godinu dana plaća troškove smještaja, tečaj hrvatskog jezika i osigurava joj socijalnu pomoć kako bi se što lakše uklopila u život u novoj okolini. I to je to. Nakon toga su prepušteni samima sebi. Ne čudi stoga što je nekoliko osoba s dobivenim azilom – napustilo Hrvatsku i vratilo se tamo odakle su bili pobjegli.

Kako bi se tijela javne vlasti (dakle, raznorazna ministarstva koja se pitanjima azila i azilantima bave) potaklo na izvršavanje ove potonje zakonske obveze, Centar za mirovne studije sazvao je neki dan u Saboru konferenciju pod naslovom „Integracijske politike i prakse – uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo“. Centar za mirovne studije već se naime dugi niz godina bavi azilantskim temama, doprinoseći ostvarenju ljudskih prava tražitelja/ica azila i azilanata. Kako bi javnosti predočili probleme i životne izazove tražitelja/ica azila snimili su dokumentarac pod naslovom "(K)raj na zemlji" koji govori o svakodnevnici tražitelja/ica azila. Težeći uspostavi okvira, zakonskih i institucionalnih koje bi omogućile bolji prihvat i naknadno integraciju osoba kojima se odobri boravak, azil ili privremena zaštita u našoj zemlji, Centar za mirovne studije zagovara donošenje Vladine integracijske politike.

Ksenofobni stavovi i predrasude prema tražiteljima/icama azila i azilantima/azilantkinjama koji su specifični za stanovništvo (svjedoči tomeprvotni javni bunt Kutinjana kada je u njihov grad smješteno prihvatilište za azilante), dodatno su osnaženi ponekim rasističkim novinskim komentarom ili primjerom. Članak o neregularnim migracijama, objavljen 31. siječnja 2012. na portalu Slobodne Dalmacije, novinara Gordana Zubičića informira čitatelje kako „je realno očekivati povećanje broja “ilegalaca” na kopnenim, ali i morskim granicama.“Nadalje, navodi novinar da su „do sada balkanske rute krijumčarenja ljudi uglavnom prelazile preko rijetko naseljenih područja Crne Gore i BiH, te hrvatskih zona poput Konavala i istočne Like, ali uskoro bi se na udaru ljudi željnih boljeg života u EU-u mogli naći i pučinski otoci poput Lastova i Visa.“

Centar za mirovne studije uputio je glavnom uredniku portala Slobodne Dalmacije pismo kojim osuđuje članak kao ksenofoban, tvrdeći da „o samim izbjeglicama govori isključivo u negativnom kontekstu kao da se ne radi o ljudima koji zbog teških ekonomskih prilika, ratnog stanja ili progona bježe u druge države, već ih se predstavlja kao ilegalce kriminalce i nametnike koji će ugroziti našu (ionako labavu) infrastrukturu na otocima. Tekst indirektno diskriminira i na rasnoj osnovi; mada sam autor ne kaže izravno da je problem u tome da se radi o osobama druge boje kože ili vjere.“

Složena procedura koja vodi u neizvjesnu slobodu

Prije nego dobiju azil, stranci koji tvrde da su proganjani u zemlji svoga podrijetla smatraju se tražiteljima/icama azila. I oni imaju određena prava, navedena u Zakonu o azilu. Tražitelj/ica azila, osim prava na boravak u Republici Hrvatskoj dok se njegov zahtjev za azilom ne riješi, ima pravo na osiguranje osnovnih uvjeta za život i smještaj, zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednje školovanje, novčanu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, humanitarnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, te na rad. Za vrijeme trajanja postupka azila tražitelj/ica azila ima pravo na smještaj u Prihvatilištu u Kutini. Može i o svom trošku boraviti na bilo kojoj adresi u Hrvatskoj uz prethodnu suglasnost MUP-a.

Povjerenstvo za azil je tijelo koje je do nedavno (u drugom stupnju) odlučivalo zahtjevima tražitelja/ ica azila, kojima su se oni obraćali nakon što bi MUP-u iznijeli svoj zahtjev za dodjelu azila. No, njegovu nadležnost od početka ovog mjeseca preuzima Upravni sud. Kako je na konferenciji rečeno da Upravni sud dnevno dobiva 125 novih predmeta, pitam se, kao i mnogi od nazočnih, kojom će se brzinom rješavati zahtjevi tražitelj/ ica azila, te hoće li suci/sutkinje Upravnog suda biti osviješteni i osjetljivi na ovu delikatnu ljudsko-pravašku tematiku?

No, kako je članica CMS-a Emina Bužinkić jasno poručila na konferenciji (replicirajući pomoćnici ministra unutarnjih poslova koja je, kurtoazno valjda, išla zahvaliti za spremnost nevladinih udruga za suradnju, implicirajući valjda da udruge žele raditi (još) više po pitanjima ostvarivanja prava azilanata), da nevladine udruge ne mogu same obavljati poslove i zadatke iz nadležnosti države. Država je ta koja mora i osmisliti i provoditi politiku integracije stranaca, azilanata, (i)migranata.

Konferencija na žalost nije (još) urodila konkretnim prijedlogom ko bi integracijsku politiku trebao predložiti. Sigurna sam da će to učiniti vrijedne zaposlenice i zaposlenici Centra za mirovne studije. Od strane ministarstava, uobičajeni muk.

Sukob civilizacija

Nevjerojatno je da je neki reklamaški mag odobrio ideju u kojoj se ideju širenja Europske unije mladima, dakle građanima EU u dobi između 16 i 24 godine, pokušava predstaviti kao krhku bijelu djevojku koju napadaju tri ratoborna muškarca druge boje kože. Još je nevjerojatnije i neshvatljivije da je takav spot amenovao netko od odgovornih iz Europske komisije. A bizarno je što ga Peter Stano, glasnogovornik Europske komisije za proširenje, brani na način da opravdava ksenofobno-rasistički sadržaj činjenicom da je format ratne videoigre blizak ciljanim konzumentima spota.

Nisam baš sigurna. Jer u spotu krhka bijela djevojka koja gaca po mokrom betonu napuštenog skladišta, u kojem je sama i nezaštićena te biva napadnuta od trojice ratnika, iliti po tumačenju Komisije- majstora sljedećih borilačkih vještina: kung fua, capoeire i kalaripayattua, a sasvim su slučajno sva trojica muškarci i druge boje kože. Svojom mudrošću, strpljenjem i superiornošću, te multipliciranjem u još jedanaest drugih takvih civiliziranih mudrica, ona pacificira agresivne napadače. Hm, pa možda to i nije baš tako daleko od samo-doživljaja Europe. Naime, i sama sam svjesna koliko je akademske literature ispisano na temu utjecaja europeizacije na civiliziranje barbara, ups, rješavanje među-etničkih konflikata u zemljama koje tek sanjaju o članstvu u Uniji.

Jedna je znanstvenica (koja se u istraživačkom radu bavi dekonstrukcijom judejsko-kršćanskog diskursa u ideji europskog identiteta ) izvrsno prijetila da scenarij spota može biti doživljen kao alegorija grčkog mita o Europi. Iz spota je Anya Topolski isčitala priču o feničkoj princezi Europi, zbo koje je Zeusa sišao s Olimpa i preobražen u bika oteo je i učinio svojom. Iz braka Europe i Zeusa rođena su tri sina. Jedan je bio Minos, koji je utemeljio kretsko-mikensku civilizaciju (dakle, preteču današnje civilizirane EU-rope).

Usuglašene vrijednosti neke zajednice prenose se procesom političke socijalizacije kojim se na građane, posebice mlade, na koje se može lako utjecati kroz obvezan sustav školovanja, prenose temeljne vrijednosti društva. Usađene zajedničke vrijednosti građana djeluju pak poput socijalnog cementa, povezujući u isto vrijeme pojedince i društvo u jedinstvenu cjelinu. Upravo političkom socijalizacijom škole, mediji i politički subjekti (institucije, stranke i udruge civilnog društva) igraju, uz roditelje i rodbinu, presudnu ulogu u oblikovanju građanske političke kulture te posljedično doprinose uspostavljanju inkluzivnijeg i tolerantnijeg društva. Stoga bi ovakav spot morao uvjeravati mlade da je širenje EU dobra i korisna ideja i njima samima, a ne im ulijevati strah od drugih i drugačijih.

Ovaj gaf (jer, što je to drugo?) ne samo da je promašio poruku (naime, ideju proširenja Europe ne trebaj reklamirati poruka koja uključuje osobe iz Azije i Brazila, jer ionako turski slučaj dokazuje da za sada namjera širenja EU izvan georafskog teritorija Europe ne postoji), nego je i uvređujuć po zemlje na koje se EU širi, jer ih prikazuje ratobornima i neciviliziranima. Kako je za spot Komisija potrošila 127 tisuća eura, građani Unije imaju legitimno pravo ispitivati odgovornost trošenja proračunskog novca na uradak koji s jedne omalovažava pripadnike drugih rasa i zemalja, a s druge strane je u potpunosti suprotan načelima i vrijednostima na kojima je Unija ustanovljena: jednakosti, pravdi, tolerantnosti, mirotvorstvu, nediskriminaciji.

Samci – šireća društvena realnost

Prema prijedlogu izmijenjenog zakona o oporezivanju dohotka, samci će plaćati veće izdatke pa će im se zbog takve izmjene zakona smanjiti plaće. Ta neki dan navještena porezna reforma, koja favorizira obitelji s djecom, rezultirala je mini-buntovima na profilima nekoliko mojih facebook frendova samaca.

Bi li im bilo lakše prihvatiti neminovan teret krize da su znali da pripadaju rastućoj društvenoj skupini, i da ih ima mnogo poput njih samih, ne samo u Hrvatskoj, nego i u razvijenim i bogatim, i manje razvijenim i imućnim zemljama? Bi li im bilo lakše kad bi znali da trend samovanja zapravo nije loš, jer je znanstvenom analizom (vidi “Going Solo: The Extraordinary Rise and Surprising Appeal of Living Alone”) ustanovljeno da ljudi koji žive sami imaju bogatiji društveni život, više socijalnih kontakata, i svojim očekivanjima i zahtjevima podižu razinu kulturnih i društvenih događaja u gradovima u kojima žive?

U pretposljednjem broju magazina Time , i to u posebnom odjeljku magazina koji govori o deset stvari koje mijenjaju život čovječanstva, Eric Klinenberg naime piše o globalnom trendu rasta samačkih domaćinstava. Pojam “samačko kućanstvo”može na prvu zvučati totalno socijalistički, ali je zapravo posljedica razvoja ekonomskog i društvenog. Primjećuje autor kako je izniman rast samačkog života najveći društveni izazov kojeg smo kao društvo propustili čak i uvažiti, a kamo li istražili adekvatno. Broj ljudi koji su sami raste globalno u toliko značajnoj mjeri da sociolog Klinenberg zaključuje kako je življenje sa/a nova društvena norma.
Doduše, živjeti sam, biti si obitelj i društvo, nije bilo svojstveno ljudskoj zajednici sve do 50-tih godina prošlo stoljeća. No, društvene a posebice ekonomske promjene koje su počele tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća omogućile su u prvom redu emancipaciju žena, ali i otupile oštricu društvene osude prema onima koji se nisu odlučivali za brak.
Sociološki klasik Emile Durkheim objasnio je kako je tek društvenim i ekonomskim razvojem moglo doći do podjele društvenog rada, ali i mijenjana društvenih uloga i načina povezanosti pojedinca s članovima zajednice.

U predmodernim društvima osoba je bila cijeloživotno determinirana pripadnošću nekoj zajednici. Društvena solidarnost se u predindustrijskim društvima temelji na sličnosti članova društva. Da bi takvo društvo opstalo potrebno mu je da svi dijele ista uvjerenja i vrijednosti. Zbog niske razine ekonomskog razvoja takva društva karakterizira slaba podjela rada. Budući da se solidarnost, povezanost među članovima društva, temelji na sličnosti, svako odstupanje od društvenih vrijednosti se oštro kažnjava. Kolektiv dominira nad pojedincem.

Moderna društva, dakle (post)industrijska, nastala kao posljedica ekonomsko razvoja, omogućila su (u)kidanje predmodernih kolektiva. Zbog potreba rada i zarađivanja, ljudi su iz velikih zajednica došli živjeti u gradove. U gradovima se više nije rađalo mnogo djece, jer to ni prostorni uvjeti ni način života nisu dopuštali. Stoga su u takvim društvima počele izvirati nove vrijednosti, koje cijene i potiču samostalnost, individualnost, podjelu radnih i društvenih uloga. Specijaliziranost uloga potaknula je pak novu moralnu regulativu suradnje među ljudima, pa je solidarnost koja povezuje ljude u modernim društvima organska. Pojedinci se, baš da bi društvo opstalo, moraju (i imaju pravo) razlikovati po ulogama, socijalnom statusu, profesionalnim kvalifikacijama, karakteru.

Prije šezdesetak godina 4 milijun Amerikanaca živjelo je samo, čineći (tek) 9% kućanstava uglavnom lociranih u “okrutnim” geografskim predjelima Aljaske, Montane i Nevade. Danas pak, otkrio je to prošlogodišnji popis stanovništva, gotovo 33 milijuna Amerikanaca žive sami, čineći 28% sveukupnih američkih kućanstava. Postotak je to jednak onom kojeg čine američke obitelji ali bez djece. Trend samačkih kućanstva se povećao u odnosu na prethodni popis stanovništva s 22% na 28%.
U našoj je zemlji 1961. bilo 15% domova s jednim članom, a do 2001. godine njihov je udio porastao na gotovo 21%. Samačka su kućanstva, nakon dvočlanih zajednica pod jednim krovom, najčešći oblik življenja. U našoj zemlji najveći broj samaca ipak čine udovice i udovci, neženje i razvedeni/e.

Ekonomska emancipacija žena je uzrok promjene 'prosječne kućanstva' kojeg su nekad činili majka, otac i djeca. Već je danas u Americi takvo ‘kućanstvo’ u manjini. Iako konzervativci plaču nad razaranjem društvenih vrijednosti, činjenica je da su ekonomski i društveni razvoj omogućili ženi da samostalno privređuje, da može preživjeti s djecom bez muža, da su jednoroditeljske obitelji danas mnogo manje društveno stigmatizirane. Još samo prije pedesetak godina i u razvijenom svijetu izvanbračne zajednice bile su društveno neprihvatljive. Seksualna revolucija koja je počela sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća započela je promjenu vrijednosti i stavova prema braku, tradicionalnosti. U takvom vrijednosno, statusno i demografski promijenjenom okružju dolazi do uspostave životnog stila koji je nekad bio nezamisliv. U predmodernim društvima samci su bili čudaci, izopćenici, iznimke. Danas je izbor samačkog života potvrda osobne slobode i priznanje ekonomskoj samostalnosti osobe.

U mnogim suvremenim društvima u kojima obitelj nije više isključivo opisana jednadžbom ‘majka + otac + djeca’ tek treba početi uvažavati i priznavati zakonima i institucionalnim rješenjima činjenicu društvene promjene. Rastući broj samaca u takvim društvima također ukazuje na redundantnost tradicionalne obitelji kao isključivo prihvatljive osnovne društvene zajednice. Činjenica da je u Americi danas više samaca ili neudanih/neoženjenih odraslih nego onih koji su izabrali brak potiče na uvažavanje gornje tvrdnje.

Društvo se u suvremeno doba mijenja neizmjerno brže nego u prethodnim stoljećima. Najzanimljivija spoznaja Erica Klinenberg u njegovu istraživanju samaca u Americi ukazuje da je tek neznatan broj ljudi koji danas samuju nesretan, usamljen i osjeća se izolirano. Upravo ta spoznaja ustanovljuje samovanje kao činjenicu društvene promjene, a ne čini ga dijelom društvenog problema.

A što se poreza i njihovog kažnjavajućeg efekta po samce tiče; ne vjerujem da se poreznom politikom može znatnije utjecati na natalitet. Bebe se u današnje vrijeme rađaju ako im majke i očevi imaju posao, ako znaju da će dobiti mjesto u vrtiću i moći zadržati svoj posao i razvijati karijeru. No, porezom se politikom može utjecati na činjenicu da partneri npr. ne sklapaju brak. Primjer ponovno dolazi iz Amerike, gdje izrazito siromašni Amerikanci izabiru izvanbračnu zajednicu, jer na taj način svaki od partnera nastavlja primati socijalnu pomoć za siromašne, budući bi im se stupanjem u brak umanjila. Sličnom sam se osvjedočila tijekom življenja u Austriji, gdje neki parovi ne stupaju u brak jer veći iznos socijalne pomoći pojedinačno ostvaruju ako imaju djecu bez registrirane bračne zajednice.

Jedini održivi povratak je otvoreni povratak

Studija Milana Mesića i Dragana Bagića o održivosti manjinskog povratka u Hrvatskoj predstavljena je 27 . veljače 2012. u hotelu International u Zagrebu. Događaj je okupio političare, kao i predstavnike međunarodnih organizacija te diplomata prisutnih u Hrvatskoj, te brojne predstavnike manjinskih organizacija i znanstvene zajednice. Činilo mi se da s toliko motiviranih i pametnih glava na okupu nema šanse da projekt povratka ne uspije. No, u trenutku kad je skup „zbog ranije preuzetih obveza“ napustio Predsjednik Josipović, u nastavku rasprave ostala je sudjelovati tek polovica izvorno prisutnih. Situacija ko stvorena da se na plastičan način dokaže kako se procesu povratka, od samog njegova početka krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, u praksi pristupa s figom u džepu.

Izbjeglice –ljudi na rubu društva

O srpskim se izbjeglicama u Hrvatskoj rijetko kad skroz objektivno govori. Dok njihovi (politički) predstavnici nerijetko povećavaju njihov broj, hrvatska ga javnost često relativizira. Predsjednik Josipović prilikom svog obraćanja skupu državnički mudro je primijetio da je iza svake brojke jedna ljudska sudbina, jedna ljudska nesreća. U znanstvenim publikacijama obično se barata brojem od oko 300,000 izbjeglica i prognanika srpske nacionalnosti koji su u međuvremenu postali hrvatski državljani ili su prije agresije na našu zemlju 1991. godine i tijekom samoproglašenje tzv. Republike Srpske Krajine živjeli na području Hrvatske. Dok je manji broj izbjegao početkom rata, većina ih je svoje domove napustila organiziranim zbjegom iz tzv. Krajine nakon akcije Oluja. Najveći broj nekadašnjih izbjeglica, a današnjih povratnika vratio se zapravo relativno brzo po uključivanju nekadašnje tzv. RSK pod suverenitet Hrvatske. Vrh povratničkog vala, naime, zabilježen je još daleke 1998. godine. Ipak, prema popisa stanovništva u Srbiji iz 2002. godine, te su se godine u izbjeglištvu nalazile 220.164 osobe iz Hrvatske. Danas, srpske vlasti tvrde da u Srbiji još uvijek živi oko 60,000 izbjeglih Srba iz Hrvatske. Zagreb osporava tu brojku, i zahtjeva da se preko UNHCR-a usuglasi metodologija i izvrši ponovna registracija izbjeglica. Službena brojka govori pak o 130,220 registriranih povratnika (od kojih su neki stvarni, a neki tek formalni) kojima se može dodati 6,323 tzv. zaštićenih najmoprimaca, tj. onih koji su nekad imali stanarsko pravo, te su dobili zamjenske stanove.

Problem povratka hrvatskih Srba svakako uvećava činjenica da su područja povratka pogođena ekonomskom stagnacijom u posljednja dva desetljeća, neka čak i depopulacijom, dok neka od njih infrastrukturno nikad nisu ni bila razvijena. No, povratnicima je mnogo važnija činjenica to što je pitanje povratka i prava povratnika od samih početaka (bilo) iznimno ispolitizirano. Ostvarivanje statusnih prava poput stjecanja državljanstva, dobivanja dokumenata, priznavanja radnog staža ili reguliranja mirovina često je povratnicima bila nemoguća misija, koji su nemali put bili diskriminirani postupcima lokalnih vlasti i državnih službenika. Nakon Oluje, naime, nije bilo političke volje da se povratak Srba dogodi. Zakoni su bili diskriminatorni, odredbe koje su omogućavale ponovni ulazak u posjed otete imovine ili prijavljivanje za novčane donacije imale su kratke rokove, u srpske se kuće I napuštenu imovinu useljavalo sistematski izbjegle Hrvate iz Bosne i Hercegovine i s Kosova.

Pod pritiskom i stalnim monitoringom međunarodne zajednice (OESS-a, UNHCR-a, kao i Europske komisije) hrvatske su vlasti mijenjale svoj početno ignorirajući stav prema srpskim izbjeglicama, te su mijenjale i zakonodavstvo i praksu. Gotovo u potpunosti sredstvima iz državnog proračuna obnavljale su se oštećene srpske kuće, nekretnine u kojima su stanovali zaštićeni najmoprimci vraćale su se vlasnicima i ekonomskim mjerama privlačili povratnici I ostali građani u tzv. područja posebne državne skrbi. Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata osim toga produživale rokove za obnovu i stambeno zbrinjavanje izbjeglica. Danas je još otvoreno pitanje stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava srpske nacionalnosti diljem Hrvatske. Hrvatske su vlasti omogućile takvima izbjeglicama postati zaštićeni najmoprimci, koji imaju pravo otkupa nekretnine nakon deset godina, no bez prava nasljeđivanja. Za preostale izbjeglice, koje nisu još riješile pitanje doma, postoji međudržavni dogovor da će im se osigurati smještaj u Hrvatskoj ili u Srbiji, a sve uz pomoć novca kojeg bi donirala međunarodna zajednica. Naime, jednom i proces povratka treba proglasiti završenim, jer osim što stvara ekonomski uteg po hrvatski proračun, zasigurno predstavlja uteg hrvatsko-srpskim međudržavnim odnosima. Najvažnije je pak, ukazuju na to u svojoj studiji i Mesić i Bagić, povratak početi drugačije koncipirati i ne brojati (tek) glave koje su se vratile, nego glave koje su zadovoljne i koje žive dostojanstven život.

Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka



Sociolozi Milan Mesić i Dragan Bagić proveli su do sad već dva istraživanja o održivom povratku izbjeglica po narudžbi Ureda visokog povjerenika za izbjeglice UN-a u Hrvatskoj. Prvim istraživanjem „Održivost povratka – srpski povratnici u Hrvatskoj“ iz 2006. godine, znanstveno su procijenili proces povratka i proučili povratničku populaciju. Već su tada istraživači ustanovili da je „povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su otkrila da mnogi od njih, prije ili kasnije, odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan, odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito mjeriti. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da su društveno-ekonomski uvjeti, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ključni za održivost povratka. Povratak ili restitucija imovine (kuća ili stanova i zemlje) važan je, ali ne dovoljan uvjet trajnog ostanka, osobito za mlađe i obrazovane povratnike s djecom. Za njih je ključno pitanje zaposlenost i perspektive socijalne mobilnosti. Kako je to rijedak resurs na koji povratnici mogu računati, ne začuđuje da se (trajno) vraćaju ponajprije stariji, neobrazovani, ekonomski neaktivni ljudi i to u manja ruralna naselja.“

Nova je studija, pod naslovom „Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka“ znatno šira i bavi se naučenim u razdoblju od 2006. godine i provedena je u donekle promijenjenim političkim i ekonomskim uvjetima te u okolnostima pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Pitanje realizacije povratka izbjeglica jedan je od pretpristupnih uvjeta “nametnut” (potencijalnim) kandidatkinjama za članstvo s prostora zapadnog Balkana, a regionalna suradnja u području međudržavnog rješavanja povratka izbjeglica ili njihova integriranja u zemlju utočišta bila je mjerilo za zatvaranje “famoznog” poglavlja 23. Nezadovoljni napretkom, predstavnici izbjeglih Srba iz Hrvatske čak su predložili rezolucije o pravima izbjeglih i zahtijevali od srpskog Parlamenta da diplomatskim aktivnostima pokuša omesti hrvatsko pristupanje Europskoj uniji radi neispunjenja njihovih zahtjeva.

Osim usporedbe s podacima iz 2006. godine, nova studija nudi i novu tipologiju povratka i njegove održivosti. Na temelju prebivališta izbjeglica uvodi sljedeću tipologiju: trajni povratnici; formalni povratnici; potencijalni povratnici; neuspješni povratnici i ne- povratnici. Na temelju reprezentativno uzorka, istraživanje ukazuje na to da je (tek) svaki drugi registrirani povratnik – stvarni. U odnosu na ranije istraživanje, ovaj su put autori zaključili da formalni povratnici (dakle, oni koji su registrirali činjenicu svog povratka, prijavili prebivalište u Hrvatskoj i nemaju više status izbjeglice, imaju obnovljenu kuću ili stan na raspolaganju, no zapravo ne borave stalno u mjestu svog prebivališta u Hrvatskoj) zapravo nisu ne-povratnici i da oni ne predstavljaju neuspjele slučajeve povratka. Naime, trećina formalnih povratnika dolaze povremeno u svoje kuće, bilo to za praznike, radi obiteljskih proslava ili prilikom glasovanja. Ova činjenica ukazuje upravo na dinamiku povratništva kao otvorenog procesa. Budući su povratili svoje vlasništvo, uvijek postoji mogućnost da se neko od članova obitelji i faktički vrati. Osim toga, u 21.5% obnovljenih domova takvih, formalnih povratnika, žive neki od njihovih članova porodice pa se ipak radi o djelomičnom povratku. Konačno, činjenica da je skoro polovina (43%) praznih povratničkih domova održavano ostavlja dugoročnu mogućnost povratka. U vremenskom periodu od skoro dva desetljeće radikalno su se promijenili i ekonomski, i društveni, i politički uvjeti u područjima povratka. Promijenile su se i životne perspektive povratnika, koji su se u izbjeglištvu školovale, zaposlile, stekle nove društvene kontakte, integrirale u sredine u kojima su pronašle pribježište. Na povratak se stoga, ponovno je to potvrđeno, mnogo teže odlučuju mladi i obrazovani. Lakše je od penzije i od rada na zemlji preživjeti starijima. Mladima treba posao, njihovoj djeci škola, slobodne aktivnosti, perspektiva. Mladi povratnici kao da su i sustavno suzbijani u toj namjeri, jer neće imati pravo naslijediti stan od roditelja koji će eventualno postati zaštićeni najmoprimci.

„Zadaća je svake razume politike“, u svom govoru prilikom predstavljanja studije istaknuo je Predsjednik, dakle upravo onaj koji uz Vladu predstavlja državnu politiku, „da do kraja, koliko je to moguće, izbriše strašne posljedice rata“. Srpske izbjeglice iz Hrvatske imaju pravo na to, jer su, u prvom redu, većina njih formalno-pravno hrvatski građani, jer su (bar jednoć) na teritoriju naše države imali svoj dom, i konačno zbog toga što im pravo povratka jamče hrvatski zakoni. Neki dan predstavljeni znanstveno-istraživački poduhvat svakako ima šansu doprinijeti u kreiranju usmjerenih programa i javnih politika koje će omogućiti njihov povratak. Nadam se da će ga, osim Predsjednika, pročitati svi nadležni ministri, dužnosnici i državni službenici koji u svojoj nadležnosti imaju ostvarivanje ljudskih prava ovog dijela hrvatskih građana. Za početak, bilo bi dobro da vlastodršci shvate da je povratak srpskih izbjeglica zapravo razvojni interes Hrvatske. Ni jednoj državi ne trebaju obespućena, depopularizirana područja.

Ipak nije rasizam naš svagdašnji

Nulta tolerancija za rasnu netrpeljivost - u zakonima, ne i u praksi

Istrin igrač Henry Belle, porijeklom iz Kameruna, imao je protekla dva vikedna na vlastitoj koži svjedočiti primitivnosti hrvatskih navijača. Najprije dinamovih, koji su 18. 02. 2012. „hukali“ njegovoj igri u Puli, pa onda opet sljedeće vikenda hajdukovih, koji su u primitivizmu Bedblubojevaca podašli 25. 02. 2012. u Splitu. I dok je prvi puta sudac propustio poduzeti mjere koje su mu u takvim slučajevima na raspolaanju (najprije preko spikera upozoriti najvijače, pa prekinuti igru i(li) proglasiti kraj utakmice iliti rječnikom zakona bio je "dužn privremeno ili trajno prekinuti športsko natjecanje"), u drugom je slučaju sudac tako reagirao, prijavivši Hajduk zbog izgreda njegovih navijača.



Na sportskom MAXtv portalu novinar dobro primjećuje da zbog niza problema u nogometnom savezu "sustav uopće nema volje boriti seprotiv rasizma. Ako već ne zbog civilizacijskih vrijednosti, a onda barem zbog zaštite osnovnih ljudskih prava igrača." Stoga je pripćenje iz Dinama poprilično iznenađenje, jer njegovi čelnici, a ne neka od nogometnih institucija tipa HNS-a, predlažu "zatvorsku kaznu od jedne do tri godine za svaki napad na policiju te za svako širenje nacionalne, rasne i vjerske mržnje na stadionima. Usto, mora slijediti i oduzimanje putovnica i zabrana dolaska izgrednicima na stadion". Smatram da su upravo "činovnici iz Rusanove", dakle predstavnici HNS-a, trebali biti najglasniji u osudi rasističkog budalesanja diljem Hrvatske. Načlažu im to i Zakon o s/športu i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Onaj o s-š-t-portu predviđa da "šport mora biti jednako dostupan svima bez obzira na dob, rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru, nacionalnost, društveni položaj, političko ili drugo uvjerenje." Imamo mi i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, donesen još 2003. godine, nadopunjavan od tada tri puta. Upravo tja zakon sankcionira "pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti". No, sankcija ostaje uglavnom na riječi, a ne prelazi u djelo. Kako inače objasniti ustaške uzvike, pozdrave ili rasističke ispade koji su dio navijačkog folklora.

'No mas!

Mais non! Nismo po tome ništa ori od ostatka globalnog navijačkog krda. No, u inozemnim utakmicama takvi ispadi bivaju smjesta osuđeni i kažnjeni. Nekadašnji Barcelonin igrač Samuel Eto'o na rasističke povike iz gledališta htio je odgovoriti napuštanjem travnjaka u Zaragozi, govoreći danas legendarno: "No mas!", što znači - dosta je više! Suigrači su ga spriječili. A kako je reagirao stadion? Većina je utišala primitivnu manjinu, nadglasavajući ih doduše! Drugačije je dakle moguće. A Eto's se, saznajem to dok čitam o ovoj temi, odlučio na najsportskiji mogući način boriti protiv rasizma pokrećići kampanju "No mas", ali i pragmatično priznajući da nogomet pokreće novac, a ne neki vrijednsni ideali i načela.



Čini mi se da su reakcije na rasizma u hrvatskom sportu još (pre)rijetke, a mehanizmi osude rasizma nerazvijeni. Tako novinar Slobodne navodi da su za rasističke ispade nadležni isključivo "disciplinski sudac Prve HNL Krešimir Vlajčević (u domeni prvenstva), odnosno Disciplinska komisija HNS-a (kada je u pitanju Kup natjecanje)." Zaključuje: "U hrvatskom nogometu prevladava mišljenje kako ovdašnji navijači rasizam više shvaćaju kao hir ili protest nego mržnju. Zato su i kazne uvijek bile simbolične. Kao da ih je (u)dijelio autor izreke: kod rasizma ne mogu podnijeti samo dvije stvari – rasizam i crnce!"

No ipak ne smatram da se radi o općeprihvaćenoj društvenoj pojavi, jer medijska popraćenost i osuda primitivizmau slučaju Kamerunca Bellea govori u prilog tvrdnji da se ipak radi(lo) o izoliranim incidentima. Na koje, da bi se suzbili, treba dosljedno regairati. No, ne tako da trener "zaštiti" igrača tako da ga izvadi iz utakmice, nego tako da sudac prekine tekmu i kazni navijače i klub za kojeg navijaju rezultatom 0:3.

Why Serbian candidacy should not be delayed

Taylor-made conditionality

The EU conditionality for the Western Balkans countries has been made as a response to the bloody inter-ethnic conflicts of 1990s that resulted in abundant war crimes, significant displacement of population and deterioration of inter-ethnic relations across the region. Therefore, the part of human rights criteria for the (potential) candidates of the Western Balkans encompass the ‘classical’ “respect for and protection of minorities” requirement, but also requires pursuit of transitional justice (by insisting in prosecution of the war crimes before the domestic courts and by extraditing war crime suspects to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, ICTY) and good neighbourly relations. Such tailor-made minority conditionality shall allow for return of refugees and contribute to a proper accommodation of a number of ethnic minorities and their reconciliation in the Western Balkans countries.

Serbia is exposed to the same set of criteria. Belgrade has extradited to the ICTY former Serbian President Slobodan Milosevic and Radovan Karadzic, the wartime president of the Bosnian Serbs. However, in order to start up EU accession process, it was required to extradite two remaining war crime suspects, General Ratko Mladic, who is charged for the slaughter of 8,000 Bosnian Muslims at Srebrenica in 1995 and Goran Hadzic, the former leader of Serbs in Croatia, indicted for crimes against humanity during the 1991-95 Croatian war. After a decade-long manhunt, both war crime fugitives were captured in 2011, in May and July respectively. Serbia's pro-Western President Boris Tadic and the coalitional government headed by Democratic Party believed this would speed up integration of Serbia into the European Union. The platform that brought them to power was promise to achieve candidacy and begin membership talks. Nevertheless, the candidacy status has not been achieved, not even as a reward for fulfilling a tailored made criterion that requires cooperation of the Western Balkans candidate countries with the ICTY in The Hague.

Another EU accession obstacle Serbia has been facing considers Kosovo, its former province that came under international control after a 1999 war and which declared independence four years ago. Serbia has not recognised its independence; neither did all EU member states. Whereas for the Serbs a territory of Kosovo plays an import symbolic role, being the cradle of the nation, several EU Member States (Cyprus, Greece, Romania, Slovakia and Spain) refuses to recognize its independence fearing it might cause upheavals of ethnic minorities residing on their territories.
Since good neighbourly relations and regional cooperation, that acknowledge the borders among the neighbouring states, are all part of EU conditionality, unresolved border issue has been keeping both Serbia and Kosovo in a stalemate. This issue exactly was consequently taken as an excuse to postpone progress in Serbian EU accession. Serbia namely hoped to become a formal EU candidate in December 2011, but Germany blocked this, insisting that more solid neighbourly cooperation with Kosovo has to be reached.

An agreement reached on Kosovo's regional representation several days ago, will allow Kosovo to represent itself in international conferences and arranges management of joint borders. And when it seemed that the final obstacle for Serbia to get a candidate status was removed, Romania posed additional condition about the treatment of a Vlach minority, which they consider a group of ethnic Romanians. The reasoning behind the conditioning is allegedly inadequate protection of this minority in Serbia. This however comes as a surprise because the Vlah minority in Serbia claims it does neither feel threatened in Serbia nor recognizes Romania as its keen-state.
In spite of this surprising and unannounced conditioning, EU ministers on 28 February 2012 gave preliminary approval to Serbia's Union candidacy. On 2 March 2012 the EU head of states and governments will eventually decide over the Serbian candidate status.

Stricter conditionality supplemented by the enlargement fatigue

A growing resistance among EU citizens toward adding new members, as well as an ongoing and enduring eurozone crisis affects EU enlargement of the Western Balkans. In spite of the fact that enlargement to the Western Balkans is necessary both for Europe and the countries of this region, Serbian story told above confirms that accession criteria are becoming stricter as the time passes by, but also that the EU is losing its lure since the enthusiasm for the EU is waning among the population of (potential) candidate countries. Usually, nationalist political options are the only gainers of such an outcome. Indeed, in Serbia this soon might be proven, as the parliamentary elections are scheduled for the first half of 2012 and the presidential one are soon to follow.

Pravo na izbor biti neudana i bez djece u svijetu djecoadoracije

Sevorodica koja tek sad ima – sve

Seve inter-nacionale je rodila prije neki dan. Ko da sam proročnički, prije nekoliko godina, naručila od jednog beogradskog “umetnika” koji slika ikone, jednu sliku Bogorodice sa Severininim licem. Blasfemično za mnoge, al ako je Gospa simbol svih žena, smatrah da je ima pravo predstavljati i Severinina faca. I eto ga sad – kao na mojoj ikoni, koja visi na nedalekom zidu, Sevka sad u naručju drži svoga sina Aleksandra.



Iščekivala je prestolonasljednikovo rođenje cijela štovana nacija, ma čak i cijela regija. Čak i kad nisu imali o čemu izvješćivati mediji su nas držali u neizvjesnosti. I eto ga napokon tu: mali dječak, rođen, zdrav, normalan. Želim mu dakako, kao i svakom novorođenčetu, zdrav, lijep, ljubavlju pun život. I njegovim roditeljima što manje besanih noći i briga. No, ono što me ponukalo da o prestolonasljedniku Aleksandru pišem je izjava čestitara njegova rođenja Ćire Blaževića. On je u Večernjem listu, neki dan, izjavio da genijalka Severina može jedino biti savršena mama! Takvo podilaženje činjenici da je pjevačica postala roditeljicom čini mi se da otkriva širi društveni stav prema roditeljstvu.

Je li roditeljstvo doista conditio sine qua non ljudske potpunosti?

Jedna je moja draga prijateljica na početku tridesetih izjavila da je u Hrvatskoj najgore biti neudana nerotkinja. Da je čak lakše samohranim majkama, jer ovakve poput nje društvo osuđuje znatno bezdušnije - radi životnog izbora - slobode/samoće. Kad razmislim, nije opće u krivu.

Drugoj prijateljici, premorenoj majci u samostalnost odmetnute sedamnaestogodišnjakinje i živahnog dvogodišnjaka šefica neki dan govori kako ju je majčinstvo ovog drugog djeteta preporodilo i učinilo potpunom. Ona joj (u čudu) odgovara da ne zna odakle joj to, jer ona se osjeća umorno i definitivno je u stanju raditi tek s trećinom svoga pred-drugo-majčinskog mozga. Važno je zvati se Majka, što drugo?

I premda je tradicionalnost veliki razlog ovakvih stavova, adoracija djece je zapravo opća pojava bogatog post-modernog svijeta. Otkivaju to i rezultati World Values Survey, longitudinalnog globalnog istraživanja vrijednosti koji ukazuju da djeca (uz supružnike donekle) zauzimaju centralno mjesto ispitanika, mnogo značajnije od posla, karijere, prijatelja, hobija ili rodbine. Dok je prije otac obitelji bio središnja figura, danas se cjelokupni život obitelji svodi na služenje potomaka. Osigurati im najbolja kolica i kremu, uključiti što ranije u slobodne aktivnosti i biti logistička podrška istima, sve ne bi li se jednoga dana pomlatka učinilo kompetitivnijim na tržištu rada i osigurala mu se budućnost. Pa stoga dvogodišnjaci uče njemački i pjevaju pjesmice na jidišu, popodneva provode na gimnastici i nogometu, a pred spavanje im se čitaju basne braće Grimm. Premda je cijena te rodtiteljske ambicioznosti i povođenja za trendovima suvremenog roditeljstva tek umor i isfrustriranost, ko posustane, gubitnik je. Jer istinski predan/a roditelj/ica isfurava attachment parenting od dana djetetova rođenja, završava doktorat s bebom u slingu, dok pokušava kuću održavati urednom i čistom i naći malo vremena za ženu/muža, sestru, prijatelje… Pa ko će u svemu tome imati vremena i za sebe? U činu odustanka od sebe je najlakše isfurati priču kako su oni koji roditeljstvo u svojim životima još nemaju ili, nedajbože ne žele, sebičnjaci, egoisti, egocentrici nespremni na divnu žrtvu roditeljstva. Oni s problemom neplodnosti možda su manje prezreni, no i za njih je lako pronaći prezir i prijekor.

Trend asesorizacije djece, ne znam doista koji bi već postojeći termin to bolje opisao, gdje se celebrity djeca koriste za medijsku promociju svojih više ili manje slavnih očeva i majki, najbolje potvrđuje kako djecocentričan život postaje širokorasprostranjen fenomen bogatog dijela Svijeta. Sigurna sam da nećemo još dugo čekati Aleksandrov medijski debi. Možda mama Severina odluči tu masnoplaćenu premijeru pokloniti u dobrotvorne svrhe i tako se svrsta uz bok Kraljica Majki svjetskog kalibra?

Eh, ispade ovo tekst o djecoadoracijskom trendu, a namjeravah se boriti za pravo ne željeti dijete svih onih koje djecu nemaju.

Gmiže li Hrvatskom još zmija ustaštva? Nego šta da gmiže!

Kada se ustaško znakovlje pojavljuje na pučkoj veselici koja se u povodu Dana pobjede odvija u Čavoglavama ili u ljetnim danaima na beliburškom polju, prigodom obilježavanja partizanskih zločina nad ustašama i domobranima , ili pak kada masa na koncertima ili utakmicama skandira ustaški pozdrav „Za dom spremni“, „U-sta-nak! U-sta-nak!“, „U boj, u boj za narod svoj“, ili kad navijači formiraju svojim tijelima kukasti križ - sramite li se i vi? Sramite li se zato jer to rade unatoč tomu što time krše odredbe Zakona o javnom okupljanju, koji sudionicima mirnog okupljanja zabranjuje nositi obilježja koja pozivaju na bilo koji oblik nesnošljivosti? Ili se sramite zbog njihova neznanja o zločinima na kojima je zasnovana ideologija kojoj se klanjaju i zbog njihove zablude da su u pravu, budući da ovo ukazuje da je zakazala politička socijalizacija koje su škola i mediji glavni mehanizmi? Ili smatrate da je osuda takvog ideološkog izražavanja stavova isforsirana, jer su takvo ponašanje i stavovi dio vrijednosno-ideološkog koda pravih patriota?



Ja se sramim, i još sam više nego ranije uvjerena da je u hrvatskom društvu previše onih koji smatraju da se radi o nepotrebnoj osudi ustaške ikonografije nakon niza kritičnih komentara na nedavnu ponovljenu ispriku predsjednika Josipovića u izraelskom parlamentu Knessetu prilikom njegova državničkog posjeta Izraelu. Šteta je što hrvatski mediji nisu prenjeli sadržaj predsjednikova govora, nego su se uglavnom kačili oko toga je li bila potrebna ponovljena isprika židovkom narodu budući se i je prethodni hrvatski predsjednik izrazio "duboko i iskreno žaljenje zbog zločina nad Židovima počinjenim u II. svjetskom ratu na području kvislinške tvorevine koja se zvala Nezavisna država Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska". Drugi sporni dio, medijski iskasapljen, odnosi se na činjenicu da Hrvatskom još uvijek gmiže zmija ustaštva. Ja se pak slažem s predsjednikom Josipovićem kako je potrebno „zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi.“ A još više se slažem s medijskim najosporovanijim dijelom govora koji ističe da je „zmija [nacizma u Hrvatskoj] sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba.“ Zašto sam u to uvjerena?

Pa zbog činjenice da diljem Hrvatske na javnim površinama vrište ne samo uvredljive, nego i zakonom zabranjene poruke i simboli nacističkog režima i da to hrvatsku javnost uglavnom ne uznemiruje. Policija i Državno odvjetništvo djeluju po službenoj dužnosti. Pretraga interneta omogućuje mi da se osvrnem na nekoliko recentnijih primjera, no dovoljno je prošetati bilo kojim hrvatskim imalo većim mjestom i naići na grafit kojem je slovo U sastavni dio poruke i sadržaja. Stoga je Žarko Puhovski dobro primjetio da je Josipovićevo ponavljanje važno više za nas same nego zbog podilaaženja međunarodnoj javnosti.

U Karlovcu su na primjer skoro dva desetljeća opstajali grafiti "Srbi go home", "Ustaška mladež" i "Srbe na vrbe".



Ustaška ikonografija ostavlja se i onda kada se žele intimidirati pripadnici neke nacionalne manjine, ali tek pod okriljem mraka i bez identiteta onoga koji mržnju i prijetnju ostavlja. Tako je NN krajem 2009. godine na pročelju pravoslavne crkve Svetog Ilije u Zadru iscrtao dva grafita ustaškog znakovlja.

Nedavno je pak u Mirkovcima, naselju kraj Vinkovaca, u kojem uglavnom žive pripadnici srpske nacionalne manjine, osvanule poruke "Srbe na vrbe", "Opet će se gusta magla spustiti", "Ovo je upozorenje, ovo je Hrvatska" i "Dolazimo u Mirkovce". Ti koji dolaze u Mirkovce vole veliko slovo U jer ga imaju potrebu istaknuti, i veličinom i bojom i specifičnim oblikom u toj svojoj najavi skorog posjeta.



Spomenici antifašizma su osobito česte mete obračuna s ideološkim neistomišljenicma suvremenih pobornika fašizma. Evo primjera iz Korčule, od prije nekoliko godina. Tamo je na spomeniku palim borcima NOB-a NN crnim sprejem nacrto lik ustaškog poglavnika Ante Pavelića, uokvirivši ga slovom U.



Početkom ove pak godine NN je onako usput na spomeniku borcima NOB-a u Parku dr. Franje Tuđmana u Dugoj Resi ostavio nekoliko ustaških simbola i znakova neke desničarske organizacije koja se naziva Hrvatski nacionalni front.



Taj isti spomenik već je godinama mjesto gdje desničari koji očito podržavaju nacizam ostavljaju svoje poruke.



Ispričavam se stoga i sama za sve ove ustaško-nacističke neukusne poruke. Nije im mjesto u glavama i srcima hrvatskih građana, a kamo li u javnom prostoru. No, dokle god zmija ustaštva bude postojala i ne bude ju se sistematično istrebljivalo učenjem, javnim raspravama, osvjetljivanjem stvarnih brojeva stradalnika u ratovima, postojat će dvije podjeljene Hrvatske: desna i lijeva, crna i crvena, čije političke elite podjelu instrumentaliziraju i kojima zapravo idealističke zablude dobro dolaze prilikom mobiliziranja glasača. No, čini mi se da bi njegovanje kultura sjećanja dugoročno moglo objediniti te dvije podijeljene Hrvatske. No,da bi ovaj mehanizam suočavanja sa zločinima ideoloških heroja uopće zaživio u hrvatskoj javnosti, o kulturi sjećanja treba u javnosti govoriti mnogo jasnijim jezikom nego onim kojim se npr. služi knjiga „Povijesni lomovi: 1941. u sjećanju nacija“ koju su uredili Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Olivera Milosavljević. Praktično-pragmatični pristup Docuemnte, koja na temu "Razmjena iskustava i znanja o sjećanju na holokaust i ratne zločine" uskoro organizira međunarodnu škola kulture sjećanja u kojoj će okupiti aktiviste civilnog društva, novinare, muzejske kustose, povjesničare, studente te
istraživače čini mi se da potencijalno ima širi doseg utjecaja i širenja ideje.

Snijeg kao agregat političke promjene

Sve je bijelo, sve je bijelo, grad i selo, šuma, gaj. I tako u cijelom regionu, kontinentu pače. No ni snjeg (i posljedice koje izaziva) nisu lišeni kulturološko-mentalitetnih osobitosti. Kako naime objasniti da snijeg ne predstavlja nepremostiv izazov lokalnim vlastima nekih zemalja, ili čak regija unutar zemlje, a u nekima je to nesavladiv fenomen, zbog kojeg se otkazuje rad škola, javnog prijevoza, proglašavaju Snježni dani (piše li se ovo zadnje velikim slovom, budući je ipak svojevrsni ad hoc praznik?).

Iz zagrebocentrične perspektive čini se da samo gospon Kerum podbacio. No, nije tako. Nije ni u mom Dugom Selu, koje graniči s glavnim radom, ralice prolazi mojom ulicom tek nakon što nazivam komunalno redara, vlasnika tvrtke kojem je grad dao koncesiju za čišćenje snijega, njegovog vozača koji traži pisani nalog od komunalnog redara… Kvragu, što nisam gradonačelnikovo kumče, jer u ovom dijelu svijeta, kao što su to negdje porez i smrt, nepotizam i korupcija ono što je doista nužno ukoliko želiš život dostojan čovjeka. I dosta ne razumijem kako nas hrvatske građane, koji živimo u zemlji koja je dobrim djelom kontinentalna, snijeg redovito – iznenadi? Pa nam je na snijegu zasnovan gotovo cjelokupni informativni program posljednjih deset dana.

Dakako, snježno st/ranje zadesilo i sve države u susjedstvu. I tamo ljudi sa zrnom soli lamentiraju nad neučinkovitošću svojih vlast (cinično se sprdajući sa situacijom, jer što im drugo preostaje u ovakvim snježnim uvjetima?). Nevjerojatno je kako našim političarima, ali i rukovodiocima gradskih poduzeća, načelnicima, pročelnicima il tek članovima kriznih stožera ne pada na pamet ono što je običnom insanu očito. Kaže tako jedna BH blogerica da su kojim slučajem njihovi državnici posvećeni dobrobiti građana “znalo bi se tačno šta u ovakvim situacijama treba da se radi, masovne akcije i angažiranja građana u zamjenu za skromne dnevnice počele bi prvog dana kada se dobar dio štete nastale od padavina mogao ukloniti ili spriječiti i prije nego je nastao”.



Iako je lamentacija i prebacivanje odgovornosti za neučinkovitost vlasti u ovoj snježnom iskustvu sveopća društvena pojava, kojoj evo ni sama nisam odoljela, smatram sramotnim i za naše političare i za građane što pristajemo tolerirati neprihvaćanje odgovornosti od strane lokalnih političara za nepočišćeni snijeg i posljedice koje je to izazvalo.

Doista, vlast, uprava, zovite je kako vam drago ukoliko se radi o nositelju izvršnih funkcija na bilo kojoj razini odlučivanja i donošenja odluka, dužna je povjerene joj ovlasti i zadaće izvršavati odgovorno i u korist onih koji su joj mandat povjerili. Zakonu o komunalnom gospodarstvu propisuje da su gradske vlasti dužne održavati javne površine, pod suncem, kišom ili snijegom, za to im usotalom plaćamo komunalnu naknadu. No, u društvima slabe političke participacije, a i neslavne demokratske tradicije, građani uglavnom malo traže, pa još manje i dobivaju.

Stoga, snijeg u mediteranskom gradu možda zaista nije pao da prekrije Split, nego da otkrije nekompetentnost njegove vlasti. Stoga će građanska inicijativa za smjenu gradonačelnika Keruma biti test građanske kulture njegovih građana. Ogluše li se Splićani na mogućnost da zakonom predviđenim putem iskažu nezadovoljstvo radom gradske uprave i gradonačelnika-kralja, dokazat će se da je prigovaranje, kritiziranje, njurganje, zanovijetanje, prijekor isključiva razina političke akcije za koju su građani Splita sposobni. Tih 32.363 potpisa se zapravo opće ne čini puno, jer u Splitu je zasigurno 200.000 isfrustriranih ljudskih duša još uvijek zdravog razuma koje je nemoguće uvjeriti da se povelik broj stradalih na neočišćenom snijegu i ledu nije ozlijedio 'zbog velikog poreza na čizme, lance i zimske gume'! Možda su TBF-ovci svojim singlom "Grad spava", za kojeg sam Saša Antić kaže da je "kronika trenutka grada u posrtanju, glas pokreta otpora koji se polako, ali sigurno budi" nužnu promjenu i najavio.

Ko se boji Europske unije još?

Nedavno me jedna novinarka kontaktirala i tražila da joj odgovorim na nekoliko njenih pitanja o tome kakva će biti sudbina nacionalnih manjina u Hrvatskoj kada uđemo u Europsku uniju. Već bijah zaboravila da sam na njenu molbu odgovorila, kad me prijateljica iz Rijeke, koja je čitala tekst Vladimira Arsenijevića u zadnjem broju tjednika Novosti nazvala da mi kaže kako se njeno i moje ime pojavljuju u istom broju novina. Kupih Novosti, i shvatih da u članku pod naslovom "Oštro tržište i zaštita od 'ludih careva'" ima nekoliko mojih ideja i tvrdnji koje mi nisu pripisane, nego ih autorica navodi kao svoje. Ne bi me to trebalo iznenađivati, zer ne? Novinarstvo (ne samo u ovim našim krajevima svijeta) odavno nije više profesija na doborm glasu. A ni elementarna pristojnost nije nešto što u današnje vrijeme čovjek može preptostavljati kao samorazumljivo. Novinarka se naime nije ni potrudila odgovoriti zahvalom na materijal koje sam joj dostavila (a koji joj je očito koristio).

Donosim tekst koji sam pripremila, najviše zbog toga što moj stav o sudbini manjinskoj u budućoj zemlji članici EU, poprilično udaljen od zabrinutog tona kojeg je gorespomenuta novinarka izabrala predstaviti u svome tekstu.


Što će nama Europska unija?

Pripadnicima naših nacionalnih manjinama koji su državljani Hrvatske će, vjerujem, biti bolje ukoliko doživljavaju članstvo kao dar, ali ne kao milodar. Ne zato što će im biti osigurana neka nova prava kao pripadnicima manjina, već zato što će kao europski građani imati određena prava koja prije članstva Hrvatske u Uniji nisu imali. Moći će slobodnije putovati zemljama Unije, moći će studirati i raditi u državama članicama, moći će plasirati svoje proizvode na tržište Unije, kao vlasnici poduzeća ili poljoprivrednici natjecati se za sredstva iz fondova i za poticaje. Manjinske udruge građana moći će se također natjecati za sredstva iz različitih programa. Na ovaj način doživljeno članstvo, prilika je i obogaćenje svih državljana Hrvatske. Nadalje, prava manjina ni u kojem slučaju neće su umanjiti. Svi zakoni, a kod nas ih je zaista mnogo, koji reguliraju prava manjina, ostaju na snazi i obvezuju hrvatske institucije. Pa nisu tzv. manjinski zakoni rezultat isključivo težnje hrvatskih političkih elita da zadovolje Europsku uniju. Oni donekle jesu bili kada su donošeni rezultat hrvatskog vanjsko-političkog pragmatizma, ali su također posljedica kompromisa između tadašnjih vodećih i manjinskih političkih stranaka. Velika većina političkih stranaka, pogotovo parlamentarnih, uvažava model uključivanja nacionalnih manjina u društvo i institucije. Zapravo mislim da bi mi kao društvo trebali s ponosom doživljavati svoj model suživota i manjinske integracije. Kao skora zemlja članica, čak ga možemo promovirati u Europskoj uniji, predstavljati ga zemljama kandidatkinjama kao poženjen i učinkovit. Ovo naravno pretpostavlja da i nakon ulaska u Uniju nastavimo dosljedno provoditi zakonske odredbe koje propisuju prava manjina, ali zahtjeva i stvaranje društvene klime u kojoj se priznaje i potiče činjenica etničkog pluralizma našeg društva.

Europska unija nema mnogo pravno-obvezujućih akata koji reguliraju prava nacionalnih manjina. Radi se tek o dvije direktive koje zabranjuju diskriminaciju, dakle i ovdje se zakon posredno bavi manjinama. No, Europski parlament često rezolucijama upozorava na probleme nacionalnih manjina, osuđuje neprihvatljivo tretiranje pripadnika pojedinih manjina od strane vlasti, osvješćuje potrebu očuvanja manjinskih jezika i kultura. Ipak, tradicionalna manjinska zaštita, doživljena kao tzv. kulturna autonomija, u nadležnosti je država članica. Stoga manjine trebaju prvenstveno inzistirati na provedbi domaćih pravnih propisa.

Kako dakle nema pravne stečevine koja bi regulirala prava manjina, nemamo što mijenjati ili više prilagođavati. Zašto je nema zanimljiva je stvar. Među svim državama članicama naime ne postoji čak niti suglasnost oko priznavanja činjenice postojanja manjinskih etničkih zajednica na područjima pod njihovom jurisdikcijom. Takav primjer su Francuska I Grčka. Potom, Posljedično, zbog izostanka priznanja prava kao i njihova obima, nisu niti razvijeni zajednički standardi manjinske zaštite. Stoga se Unija, u procesu pristupanja Hrvatske, kao i država članica koje su pristupile 2004. i 2007. godine poslužila standardima manjinske zaštite razvijenim u okrilju druge međunarodne organizacije – Vijeća Europe. Isti standard, dakle primjena odredbi Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina te Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, ostaju standardi kojima se osjenjuje ispunjavanje pretpristupnog kriterija iz Kopenhagena koji zahtjeva „stabilnost institucija koje osiguravaju poštivanje prava i zaštitu manjina”.

Stanje i položaj nacionalnih manjina u Evropi ovisi o kojoj nacionalnoj manjini te kojoj državi članici pričamo. Neke države na svom teritoriju ugošćuju brojne etničke zajednice kojima ne priznaju nikakva posebna prava. Sjetite se Turaka u Njemačkoj, Arapa u Španjolskoj ili u Italiji, ili pak Srba, Hrvata, Bosanaca u Austriji. Imigranti, ili tzv. nove manjine, ne uživaju prava poput autohtonih, tradicionalnih manjinskih zajednica. Na žalost, mislim da u dogledno vrijeme neće doći do unaprjeđenja prava imigranata po pitanju njihove kulturne autonomije. Politika uvjetovanja u pogledu zaštite manjina nije čak ni u slučaju ranija dva proširenja Unije bila dosljedno provođena. Naime, zahtjevnost pretpristupnog postupka nije riješila položaj Rusa i ostalih doseljenika iz sovjetskih republika u baltičkim državama. Mnogi od njih još uvijek nisu državljani niti jedne države. Derogacija manjinskih prava u Sloveniji i Mađarskoj posljedica su promijene političkih elita u tim zemljama. Istina je da trenutkom pristupanja prestaje snaga pretpristupnog uvjetovanja, ali zaštita manjina potpada među vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Gotovo sve države članice, osim Francuske, Grčke, Belgije i Luksemburga obvezne su primjenjivati standarde manjinske zaštite dogovorene u okviru Vijeća Europe, te se i na taj način manje-više ostvaruje ujednačenost manjinskih prava. No, zaštita nacionalnih manjina nije statičan fenomen. To je proces, čiji razvoj ovisi prvenstveno od manjina, njihovih udruga, političkih predstavnika, interesnih skupina. No, kako se u isto vrijeme ostvarivanje zaštite manjina smatra civilizacijskim dosegu europskog kontinenta, uvjerena sam da ne može doći do značajne i nepovratne derogacije manjinskih prava. Manjine mogu biti žrtve manjinski nenaklonjene vlasti, ali u većini zemalja uspostavljeni su mehanizmi za njihov opstanak i za sukreiranje politika koje taj opstanak omogućuju.


A šta bu s vijećima koje manjinski mediji vole nazivati "manjinskim samoupravama"?

Novinarku je zanimalo i da li će i kolika će biti prava manjinske samouprave i kako će teći financiranje manjinskih vijeća i udruga?Odgovorih kako ne smatram institucija vijeća nacionalnih manjina predstavlja manjinsku samoupravu. To su, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, tijela sa savjetodavnim ovlastima. Kako ona svoje postojanje i opstanak legitimiraju odredbama Ustavnog zakona, postoji zakonska obveza financiranja vijeća i pojedinačnih predstavnika nacionalnih manjina u gradovima i županijama. Vijećima su na raspolaganju pravna sredstva ukoliko ta sredstva jedinice lokalne uprave ne bi osiguravale. Ipak, moguće je da će se i rasprava o svrsishodnosti postojanja vijeća otvoriti jednoga dana, jer ni jedan institut manjinske zaštite ne mora biti vječan. Zbog slabog odaziva manjina na izbore za vijeća, njihova legitimnost je dovedena u pitanje već nakon prvih izbora. Ta nedavno su konstituirana treća po redu izabrana vijeća za koja je ukupno glasovalo tak 11% manjinskog stanovništva. Čini mi se da pripadnici manjina sami ne vide svrhu ove institucije. No, ni vijeća ni udruge činom ulaska Hrvatske u Uniju ne mogu izgubiti niti svoje nadležnosti, niti svoja prava. Udrugama će na raspolaganju biti svi programi i otvoreni svi pozivi za natječaje. Naravno da će i konkurencija biti veća nego do sada, ali mnogobrojne hrvatske manjinske udruge već godinama sudjeluju u europskom projektima, stekle su iskustvo i znaju da isključivo kvalitetom, predanošću i inovativnošću mogu uspjeti.

Institucije i instrumenti nadzora

Događa se da pripadnici nacionalnih manjina bivaju diskriminirani od tijela javnih vlasti na temelju svoje pripadnosti manjinskoj etničkoj zajednici. Ukoliko pojedinac smatra da je žrtva diskriminacije zbog svoje pripadnosti nacionalnoj manjini na raspolaganju mu je mnoštvo međunarodnopravnih instrumenata koji osiguravaju zaštitu u slučaju diskriminacije. No, jedno su mogućnosti propisane međunarodnim pravom (poput Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda Vijeća Europe, ili UN-ove Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije), a drugo često praktična nemogućnost ili pak dugotrajnost ostvarenja prava koje konvencije propisuju. Ipak, nije problem dugotrajnosti sudskih postupaka samo hrvatski. I u zemljama s dugom demokratskom tradicijom ispravljanje i sankcioniranje diskriminacije izazov je za žrtvu. Mnoge ni ne pokušavaju boriti se protiv diskriminacije, jer ih pravosudno-institucionalni mehanizam obeshrabruje. Ili nisu dovoljno upoznate sa svojim pravima. Ipak, mehanizam koji je novost u odnosu na postojeće stanje, a biti će svima hrvatskim državljanima na raspolaganju nakon što postanemo zemlja članica je tužba Europskom sudu. Ne Europskom sudu za ljudska prava u Strasburgu, već Europskom sudu u Luksemburgu, koji je pravosudno tijelo Unije. Potom, kroz djelovanje predstavnika u Europskom parlamentu biti će moguće ukazivati na moguće neadekvatno riješene probleme manjina. Ipak, moje je mišljenje da je za ostvarenje ljudskih i manjinskih prava nužno osigurati domaće institucije, u našem slučaju radi se o pučkom pravobranitelju, kojem se manjine imaju pravo i mogućnost obratiti u slučaju diskriminacije.

Ne idemo u uniju manjina, već u zajednicu vriejdnosti koja je unija građana

Nisam se složila s tvrdnjom novinarke da će trenutkom pristupanja i današnje većinsko stanovništvo Hrvati postati jedna evropska manjina. Nitko u Europskoj uniji nije, bar formalno-pravno, manjina. To je zajednica ravnopravnih država i svih osoba koje su državljani zemalja članica. U ustavnim ili zakonskim kategorijama u većini država članica razlikuju se nacionalne manjine i konstitutivni narodi, ali pred zakonima Unije svi su dio europskog građanstva. Zaista sam uvjerena da članstvo neće imati niti jednu negativnu posljedicu na nacionalne manjine u Hrvatskoj. Članstvo je skup mogućnosti, obogaćenje, i nadam se iskreno da među pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj nema eurofoba. Pa Europska unija i jest utemeljena da bi doprinijela održanju mira na europskom kontinentu. To uspješno radi posljednjih šezdesetak godina, samo što to ponekad zaboravljaju i njezini građani. A što mi s ovih prostora, poglavito manjine, priželjkujemo više od mira i izostanka krvavih sukoba kao dugoročni društveni prioritet?

Kako smo pokušali javno ne yebati maycu i kako su nas pingpongirali pritom

Devijantnost je bila jedna od prvih ovogodišnjih tema seminarskih izlaganja na seminaru sociologije koji vodim na Studiju socijalnog rada. Budući su u izlaganju o devijantnosti studentice same spomenule grafite kao oblik maloljetničkog devijantnog ponašanja, iskoristih priliku da im svrnem pozornost na jedan grafit na zidu u Branimirovoj ulici koji mi već godinama bode oči na putu za posao. Često sam mislila sama napisati pismo protesta, ali uvijek je bilo nekih važnijih stvari. Upitah ih što oni misle o grafitu na kojem je velikim slovima napisano "yebomaycu". Zvuči li im uvredljivo kada se pročita? Začudo, neki od njih, iako su prolazili pored grafita, nisu ni shvatili što na njemu piše. Jedan mi je student rekao da je on bio uvjeren da piše: „jebo majicu“.

Spomenuh im da je Europski sud za ljudska prava u mnogobrojnim slučajevima branio slobodu umjetničkog izražavanja. Isti je taj Sud, doduše, presudio da zabrana nekih filmova i novina, čiji bi sadržaj bio uvređujuć vjerničkim osjećajima, ne predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji jamči slobodu izražavanja. Takav nejedinstven stan Europskog suda za ljudska prava u tumačenju prava na slobodu izražavanja govori baš u prilog osjetljivosti ovog područja ljudskih prava. Sjećam se priče koju mi je neki od predavača ispričao tijekom mog studija prava, o faktički teško izmjerljivosti opsega prava na slobodu izražavanja. U slučaju Jacobellis v. Ohio, gdje su suci trebali odlučiti o opravdanosti prikazivanja filma u jednoj američkoj državi koje su vlasti držali opscenim, sudac američkog Vrhovnog suda Potter Stewart je o pornografiji izjavio: "I know it when I see it", zastupajući tezu da je u nekim područjima i temama nemoguće zakonski propisati prag neukusa ili neprihvatjivosti koji opravdava branjenje slobode izražavanja.

Dodijelih potom studentima i studenticama zadatak da napišu kratak esej smatraju li je li grafit „yabomaycu“ umjetnost ili ne. Stavovi u esejima su bili disonantni, nekima je bio svejedno što piše na grafitu, rijetku su tvrdili da se radi o umjetnikovoj slobodi izražavanja, ali je ipak većina zauzela stav da je grafit uvredljiv i nepriličan. Vrijedna seminaristica Marija samoinicijativno je izradila mali dokumentarac na temu kojom smo se odlučili baviti.



Potom sam ih pozvala da oni među nama koji grafit naleze uvredljivim napišu pismo gradskim ocima i tražimo od njih da se pobrinu da sadržaj grafita koji smatramo uvredljivim bude izbrisan. Moj glavni motiv ovoga seminarskog zadatka bio je osvijestiti studentice i studente o njihovom pravi i mogućnosti utjecanja na lokalnu zajednicu. Nadala sam se da će nakon što iskuse ovaj svoj mali angažman u zajednici shvatiti da, koliko se god sami nemoćnima i nevažnima osjećali, imaju određenu količinu moći. Moć se u političkoj sociologiji ionako definira između ostalog kao mogućnosti postavljanja dnevnog reda. Dakle, trebali su pojmiti da, kad se o temi njihovog interesa raspravlja u institucijama koje donese političke odluke, potvrđije da i građani ili interesne skupine iskazuju moć i utjecaj. Uostalom, radi se o seminaru sociologije, gdje se uče teme poput političke participacije, političke kulture, socijalnog kapitala. Iako studentice i studenti socijalnog rada (na žalost) ne obrađuju ove teme, smatram da im je ovakav zadatak kao građankama i građanima moga isključivo koristiti i, nadam se, djelovati poticajno za neke njihove buduće akcije.

Jedna je seminaristica dobila zadatak uobličiti pismo, koristeći argumente koje su njezine kolegice i kolege navodile/i u esejima. Ovo su neki od njihovih razmišljanja koja smo naveli u zajedničkom pismu:

Pismo smo uputili gradonačelniku Milanu Bandiću i njegovoj zamjenici Jeleni Pavičić Vukičević, tadašnjem predsjedniku gradske skupštine Borisu Špremu i njegovim zamjenicama i zamjeniku Morani Paliković Gruden, Tatjani Holjevac, Daniri Bilić i Josipu Kregaru, pročelniku Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Ivici Lovriću, te pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Davoru Jelaviću. Smatrajući grafit "yebomaycu" pogrdnim, uvredljivim i diskriminatornim, tražili smo od sviju njih da se založe kako bi se uvredljivi grafit uklonio s javne površine.

Pismo je ipak na petnaest minuta uspjelo zavrtiti klatno povijesti u našem smjeru. Naime, od šefa (koji je zastupnik u Gradskoj skupštini) saznah da je na jednom od zasjedanja Skupštine Danira Bilić tražila od gradonačelnika da se izjasni o pismu studenata Studija socijalnog rada kojim traže uklanjanje grafita u Branimirovoj ulici. Navodno su zastupnici i zastupnice Gradske skupštine većinom osudili takav sadržaj grafita.

Raspravi radskoskupštinskoj unatoč, zastupnice i zastupnici su zaključili da je uklanjanje grafita pitanje u nadležnosti Ureda gradonačelnika, te su njega zadužili da poduzme nužne korake.

Čini se da je gradonačelnik očitovanje o sadržaju pisma delegirao pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje jer od silne plejade likova kojima smo pisali jedini se on javio povratnim pismenom. Krajem prosinca iz ureda Davora Jelavića pisali su nam kako bi poručili da je to pitanje iz nadležnosti komunalonog redarstva, ali da je zid u vlasništu HŽ-a, kojem su oni prosliejdili našu predstavku.

Dakle, niš. Ping-pong metoda, drugog nivoa. No, ne odustajem još. Slijedi pismo Hrvatskim želježnicma, jer one su vlasnik zida na kojem se grafit nalazi. I ne zavaravamo se da je naš mali poduhvat bio pionirski, jer nismo mi prvi koji su se pobunili zbog poruke grafita. No, unatoč višebrojnim pritužbama HŽ-u te komunalnom redarstvu diskriminirajući, pogrdan grafit i dalje (op)stoji.