Ko se boji Europske unije još?

Nedavno me jedna novinarka kontaktirala i tražila da joj odgovorim na nekoliko njenih pitanja o tome kakva će biti sudbina nacionalnih manjina u Hrvatskoj kada uđemo u Europsku uniju. Već bijah zaboravila da sam na njenu molbu odgovorila, kad me prijateljica iz Rijeke, koja je čitala tekst Vladimira Arsenijevića u zadnjem broju tjednika Novosti nazvala da mi kaže kako se njeno i moje ime pojavljuju u istom broju novina. Kupih Novosti, i shvatih da u članku pod naslovom "Oštro tržište i zaštita od 'ludih careva'" ima nekoliko mojih ideja i tvrdnji koje mi nisu pripisane, nego ih autorica navodi kao svoje. Ne bi me to trebalo iznenađivati, zer ne? Novinarstvo (ne samo u ovim našim krajevima svijeta) odavno nije više profesija na doborm glasu. A ni elementarna pristojnost nije nešto što u današnje vrijeme čovjek može preptostavljati kao samorazumljivo. Novinarka se naime nije ni potrudila odgovoriti zahvalom na materijal koje sam joj dostavila (a koji joj je očito koristio).

Donosim tekst koji sam pripremila, najviše zbog toga što moj stav o sudbini manjinskoj u budućoj zemlji članici EU, poprilično udaljen od zabrinutog tona kojeg je gorespomenuta novinarka izabrala predstaviti u svome tekstu.


Što će nama Europska unija?

Pripadnicima naših nacionalnih manjinama koji su državljani Hrvatske će, vjerujem, biti bolje ukoliko doživljavaju članstvo kao dar, ali ne kao milodar. Ne zato što će im biti osigurana neka nova prava kao pripadnicima manjina, već zato što će kao europski građani imati određena prava koja prije članstva Hrvatske u Uniji nisu imali. Moći će slobodnije putovati zemljama Unije, moći će studirati i raditi u državama članicama, moći će plasirati svoje proizvode na tržište Unije, kao vlasnici poduzeća ili poljoprivrednici natjecati se za sredstva iz fondova i za poticaje. Manjinske udruge građana moći će se također natjecati za sredstva iz različitih programa. Na ovaj način doživljeno članstvo, prilika je i obogaćenje svih državljana Hrvatske. Nadalje, prava manjina ni u kojem slučaju neće su umanjiti. Svi zakoni, a kod nas ih je zaista mnogo, koji reguliraju prava manjina, ostaju na snazi i obvezuju hrvatske institucije. Pa nisu tzv. manjinski zakoni rezultat isključivo težnje hrvatskih političkih elita da zadovolje Europsku uniju. Oni donekle jesu bili kada su donošeni rezultat hrvatskog vanjsko-političkog pragmatizma, ali su također posljedica kompromisa između tadašnjih vodećih i manjinskih političkih stranaka. Velika većina političkih stranaka, pogotovo parlamentarnih, uvažava model uključivanja nacionalnih manjina u društvo i institucije. Zapravo mislim da bi mi kao društvo trebali s ponosom doživljavati svoj model suživota i manjinske integracije. Kao skora zemlja članica, čak ga možemo promovirati u Europskoj uniji, predstavljati ga zemljama kandidatkinjama kao poženjen i učinkovit. Ovo naravno pretpostavlja da i nakon ulaska u Uniju nastavimo dosljedno provoditi zakonske odredbe koje propisuju prava manjina, ali zahtjeva i stvaranje društvene klime u kojoj se priznaje i potiče činjenica etničkog pluralizma našeg društva.

Europska unija nema mnogo pravno-obvezujućih akata koji reguliraju prava nacionalnih manjina. Radi se tek o dvije direktive koje zabranjuju diskriminaciju, dakle i ovdje se zakon posredno bavi manjinama. No, Europski parlament često rezolucijama upozorava na probleme nacionalnih manjina, osuđuje neprihvatljivo tretiranje pripadnika pojedinih manjina od strane vlasti, osvješćuje potrebu očuvanja manjinskih jezika i kultura. Ipak, tradicionalna manjinska zaštita, doživljena kao tzv. kulturna autonomija, u nadležnosti je država članica. Stoga manjine trebaju prvenstveno inzistirati na provedbi domaćih pravnih propisa.

Kako dakle nema pravne stečevine koja bi regulirala prava manjina, nemamo što mijenjati ili više prilagođavati. Zašto je nema zanimljiva je stvar. Među svim državama članicama naime ne postoji čak niti suglasnost oko priznavanja činjenice postojanja manjinskih etničkih zajednica na područjima pod njihovom jurisdikcijom. Takav primjer su Francuska I Grčka. Potom, Posljedično, zbog izostanka priznanja prava kao i njihova obima, nisu niti razvijeni zajednički standardi manjinske zaštite. Stoga se Unija, u procesu pristupanja Hrvatske, kao i država članica koje su pristupile 2004. i 2007. godine poslužila standardima manjinske zaštite razvijenim u okrilju druge međunarodne organizacije – Vijeća Europe. Isti standard, dakle primjena odredbi Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina te Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, ostaju standardi kojima se osjenjuje ispunjavanje pretpristupnog kriterija iz Kopenhagena koji zahtjeva „stabilnost institucija koje osiguravaju poštivanje prava i zaštitu manjina”.

Stanje i položaj nacionalnih manjina u Evropi ovisi o kojoj nacionalnoj manjini te kojoj državi članici pričamo. Neke države na svom teritoriju ugošćuju brojne etničke zajednice kojima ne priznaju nikakva posebna prava. Sjetite se Turaka u Njemačkoj, Arapa u Španjolskoj ili u Italiji, ili pak Srba, Hrvata, Bosanaca u Austriji. Imigranti, ili tzv. nove manjine, ne uživaju prava poput autohtonih, tradicionalnih manjinskih zajednica. Na žalost, mislim da u dogledno vrijeme neće doći do unaprjeđenja prava imigranata po pitanju njihove kulturne autonomije. Politika uvjetovanja u pogledu zaštite manjina nije čak ni u slučaju ranija dva proširenja Unije bila dosljedno provođena. Naime, zahtjevnost pretpristupnog postupka nije riješila položaj Rusa i ostalih doseljenika iz sovjetskih republika u baltičkim državama. Mnogi od njih još uvijek nisu državljani niti jedne države. Derogacija manjinskih prava u Sloveniji i Mađarskoj posljedica su promijene političkih elita u tim zemljama. Istina je da trenutkom pristupanja prestaje snaga pretpristupnog uvjetovanja, ali zaštita manjina potpada među vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Gotovo sve države članice, osim Francuske, Grčke, Belgije i Luksemburga obvezne su primjenjivati standarde manjinske zaštite dogovorene u okviru Vijeća Europe, te se i na taj način manje-više ostvaruje ujednačenost manjinskih prava. No, zaštita nacionalnih manjina nije statičan fenomen. To je proces, čiji razvoj ovisi prvenstveno od manjina, njihovih udruga, političkih predstavnika, interesnih skupina. No, kako se u isto vrijeme ostvarivanje zaštite manjina smatra civilizacijskim dosegu europskog kontinenta, uvjerena sam da ne može doći do značajne i nepovratne derogacije manjinskih prava. Manjine mogu biti žrtve manjinski nenaklonjene vlasti, ali u većini zemalja uspostavljeni su mehanizmi za njihov opstanak i za sukreiranje politika koje taj opstanak omogućuju.


A šta bu s vijećima koje manjinski mediji vole nazivati "manjinskim samoupravama"?

Novinarku je zanimalo i da li će i kolika će biti prava manjinske samouprave i kako će teći financiranje manjinskih vijeća i udruga?Odgovorih kako ne smatram institucija vijeća nacionalnih manjina predstavlja manjinsku samoupravu. To su, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, tijela sa savjetodavnim ovlastima. Kako ona svoje postojanje i opstanak legitimiraju odredbama Ustavnog zakona, postoji zakonska obveza financiranja vijeća i pojedinačnih predstavnika nacionalnih manjina u gradovima i županijama. Vijećima su na raspolaganju pravna sredstva ukoliko ta sredstva jedinice lokalne uprave ne bi osiguravale. Ipak, moguće je da će se i rasprava o svrsishodnosti postojanja vijeća otvoriti jednoga dana, jer ni jedan institut manjinske zaštite ne mora biti vječan. Zbog slabog odaziva manjina na izbore za vijeća, njihova legitimnost je dovedena u pitanje već nakon prvih izbora. Ta nedavno su konstituirana treća po redu izabrana vijeća za koja je ukupno glasovalo tak 11% manjinskog stanovništva. Čini mi se da pripadnici manjina sami ne vide svrhu ove institucije. No, ni vijeća ni udruge činom ulaska Hrvatske u Uniju ne mogu izgubiti niti svoje nadležnosti, niti svoja prava. Udrugama će na raspolaganju biti svi programi i otvoreni svi pozivi za natječaje. Naravno da će i konkurencija biti veća nego do sada, ali mnogobrojne hrvatske manjinske udruge već godinama sudjeluju u europskom projektima, stekle su iskustvo i znaju da isključivo kvalitetom, predanošću i inovativnošću mogu uspjeti.

Institucije i instrumenti nadzora

Događa se da pripadnici nacionalnih manjina bivaju diskriminirani od tijela javnih vlasti na temelju svoje pripadnosti manjinskoj etničkoj zajednici. Ukoliko pojedinac smatra da je žrtva diskriminacije zbog svoje pripadnosti nacionalnoj manjini na raspolaganju mu je mnoštvo međunarodnopravnih instrumenata koji osiguravaju zaštitu u slučaju diskriminacije. No, jedno su mogućnosti propisane međunarodnim pravom (poput Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda Vijeća Europe, ili UN-ove Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije), a drugo često praktična nemogućnost ili pak dugotrajnost ostvarenja prava koje konvencije propisuju. Ipak, nije problem dugotrajnosti sudskih postupaka samo hrvatski. I u zemljama s dugom demokratskom tradicijom ispravljanje i sankcioniranje diskriminacije izazov je za žrtvu. Mnoge ni ne pokušavaju boriti se protiv diskriminacije, jer ih pravosudno-institucionalni mehanizam obeshrabruje. Ili nisu dovoljno upoznate sa svojim pravima. Ipak, mehanizam koji je novost u odnosu na postojeće stanje, a biti će svima hrvatskim državljanima na raspolaganju nakon što postanemo zemlja članica je tužba Europskom sudu. Ne Europskom sudu za ljudska prava u Strasburgu, već Europskom sudu u Luksemburgu, koji je pravosudno tijelo Unije. Potom, kroz djelovanje predstavnika u Europskom parlamentu biti će moguće ukazivati na moguće neadekvatno riješene probleme manjina. Ipak, moje je mišljenje da je za ostvarenje ljudskih i manjinskih prava nužno osigurati domaće institucije, u našem slučaju radi se o pučkom pravobranitelju, kojem se manjine imaju pravo i mogućnost obratiti u slučaju diskriminacije.

Ne idemo u uniju manjina, već u zajednicu vriejdnosti koja je unija građana

Nisam se složila s tvrdnjom novinarke da će trenutkom pristupanja i današnje većinsko stanovništvo Hrvati postati jedna evropska manjina. Nitko u Europskoj uniji nije, bar formalno-pravno, manjina. To je zajednica ravnopravnih država i svih osoba koje su državljani zemalja članica. U ustavnim ili zakonskim kategorijama u većini država članica razlikuju se nacionalne manjine i konstitutivni narodi, ali pred zakonima Unije svi su dio europskog građanstva. Zaista sam uvjerena da članstvo neće imati niti jednu negativnu posljedicu na nacionalne manjine u Hrvatskoj. Članstvo je skup mogućnosti, obogaćenje, i nadam se iskreno da među pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj nema eurofoba. Pa Europska unija i jest utemeljena da bi doprinijela održanju mira na europskom kontinentu. To uspješno radi posljednjih šezdesetak godina, samo što to ponekad zaboravljaju i njezini građani. A što mi s ovih prostora, poglavito manjine, priželjkujemo više od mira i izostanka krvavih sukoba kao dugoročni društveni prioritet?

Kako smo pokušali javno ne yebati maycu i kako su nas pingpongirali pritom

Devijantnost je bila jedna od prvih ovogodišnjih tema seminarskih izlaganja na seminaru sociologije koji vodim na Studiju socijalnog rada. Budući su u izlaganju o devijantnosti studentice same spomenule grafite kao oblik maloljetničkog devijantnog ponašanja, iskoristih priliku da im svrnem pozornost na jedan grafit na zidu u Branimirovoj ulici koji mi već godinama bode oči na putu za posao. Često sam mislila sama napisati pismo protesta, ali uvijek je bilo nekih važnijih stvari. Upitah ih što oni misle o grafitu na kojem je velikim slovima napisano "yebomaycu". Zvuči li im uvredljivo kada se pročita? Začudo, neki od njih, iako su prolazili pored grafita, nisu ni shvatili što na njemu piše. Jedan mi je student rekao da je on bio uvjeren da piše: „jebo majicu“.

Spomenuh im da je Europski sud za ljudska prava u mnogobrojnim slučajevima branio slobodu umjetničkog izražavanja. Isti je taj Sud, doduše, presudio da zabrana nekih filmova i novina, čiji bi sadržaj bio uvređujuć vjerničkim osjećajima, ne predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji jamči slobodu izražavanja. Takav nejedinstven stan Europskog suda za ljudska prava u tumačenju prava na slobodu izražavanja govori baš u prilog osjetljivosti ovog područja ljudskih prava. Sjećam se priče koju mi je neki od predavača ispričao tijekom mog studija prava, o faktički teško izmjerljivosti opsega prava na slobodu izražavanja. U slučaju Jacobellis v. Ohio, gdje su suci trebali odlučiti o opravdanosti prikazivanja filma u jednoj američkoj državi koje su vlasti držali opscenim, sudac američkog Vrhovnog suda Potter Stewart je o pornografiji izjavio: "I know it when I see it", zastupajući tezu da je u nekim područjima i temama nemoguće zakonski propisati prag neukusa ili neprihvatjivosti koji opravdava branjenje slobode izražavanja.

Dodijelih potom studentima i studenticama zadatak da napišu kratak esej smatraju li je li grafit „yabomaycu“ umjetnost ili ne. Stavovi u esejima su bili disonantni, nekima je bio svejedno što piše na grafitu, rijetku su tvrdili da se radi o umjetnikovoj slobodi izražavanja, ali je ipak većina zauzela stav da je grafit uvredljiv i nepriličan. Vrijedna seminaristica Marija samoinicijativno je izradila mali dokumentarac na temu kojom smo se odlučili baviti.



Potom sam ih pozvala da oni među nama koji grafit naleze uvredljivim napišu pismo gradskim ocima i tražimo od njih da se pobrinu da sadržaj grafita koji smatramo uvredljivim bude izbrisan. Moj glavni motiv ovoga seminarskog zadatka bio je osvijestiti studentice i studente o njihovom pravi i mogućnosti utjecanja na lokalnu zajednicu. Nadala sam se da će nakon što iskuse ovaj svoj mali angažman u zajednici shvatiti da, koliko se god sami nemoćnima i nevažnima osjećali, imaju određenu količinu moći. Moć se u političkoj sociologiji ionako definira između ostalog kao mogućnosti postavljanja dnevnog reda. Dakle, trebali su pojmiti da, kad se o temi njihovog interesa raspravlja u institucijama koje donese političke odluke, potvrđije da i građani ili interesne skupine iskazuju moć i utjecaj. Uostalom, radi se o seminaru sociologije, gdje se uče teme poput političke participacije, političke kulture, socijalnog kapitala. Iako studentice i studenti socijalnog rada (na žalost) ne obrađuju ove teme, smatram da im je ovakav zadatak kao građankama i građanima moga isključivo koristiti i, nadam se, djelovati poticajno za neke njihove buduće akcije.

Jedna je seminaristica dobila zadatak uobličiti pismo, koristeći argumente koje su njezine kolegice i kolege navodile/i u esejima. Ovo su neki od njihovih razmišljanja koja smo naveli u zajedničkom pismu:

Pismo smo uputili gradonačelniku Milanu Bandiću i njegovoj zamjenici Jeleni Pavičić Vukičević, tadašnjem predsjedniku gradske skupštine Borisu Špremu i njegovim zamjenicama i zamjeniku Morani Paliković Gruden, Tatjani Holjevac, Daniri Bilić i Josipu Kregaru, pročelniku Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Ivici Lovriću, te pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Davoru Jelaviću. Smatrajući grafit "yebomaycu" pogrdnim, uvredljivim i diskriminatornim, tražili smo od sviju njih da se založe kako bi se uvredljivi grafit uklonio s javne površine.

Pismo je ipak na petnaest minuta uspjelo zavrtiti klatno povijesti u našem smjeru. Naime, od šefa (koji je zastupnik u Gradskoj skupštini) saznah da je na jednom od zasjedanja Skupštine Danira Bilić tražila od gradonačelnika da se izjasni o pismu studenata Studija socijalnog rada kojim traže uklanjanje grafita u Branimirovoj ulici. Navodno su zastupnici i zastupnice Gradske skupštine većinom osudili takav sadržaj grafita.

Raspravi radskoskupštinskoj unatoč, zastupnice i zastupnici su zaključili da je uklanjanje grafita pitanje u nadležnosti Ureda gradonačelnika, te su njega zadužili da poduzme nužne korake.

Čini se da je gradonačelnik očitovanje o sadržaju pisma delegirao pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje jer od silne plejade likova kojima smo pisali jedini se on javio povratnim pismenom. Krajem prosinca iz ureda Davora Jelavića pisali su nam kako bi poručili da je to pitanje iz nadležnosti komunalonog redarstva, ali da je zid u vlasništu HŽ-a, kojem su oni prosliejdili našu predstavku.

Dakle, niš. Ping-pong metoda, drugog nivoa. No, ne odustajem još. Slijedi pismo Hrvatskim želježnicma, jer one su vlasnik zida na kojem se grafit nalazi. I ne zavaravamo se da je naš mali poduhvat bio pionirski, jer nismo mi prvi koji su se pobunili zbog poruke grafita. No, unatoč višebrojnim pritužbama HŽ-u te komunalnom redarstvu diskriminirajući, pogrdan grafit i dalje (op)stoji.

Belgium and Herzegovina

Today my article that compared Bosnia and Herzegovina and Belgium appaeared at the Strasbourger website. It has been edited, therefore I am below copying the version I sent originally to the site editors.

Bosnia and Herzegovina - Belgium of South-east Europe

No, no, there is not vast chocolate production in Bosnia and Herzegovina neither an image of its citizens living on waffles and French fries that you have not yet heard about. What made Bosnia and Herzegovina (BiH) comparable to Belgium until recently was an inability to form the government. Fourteen months following the general elections held in October 2010, following a series of futile talks the main political parties in BiH finally reached an agreement on the formation of a new state-level government on December 28, 2011. What actually convinced them was a threat that after January 1, 2012 there would be no budgetary income in the country, which previously was made operational due to the High Representative Valentin Inzko's decree. The later is the chief of a civilian peace implementation agency in Bosnia and Herzegovina created by the 1995 Dayton Peace Agreement that brought to an end a bloody ethnic-conflict that lasted from 1992 to 1995.

The new leadership will finally be able to adopt a state budget that will ensure the full functioning of the state-level institutions and the fulfilment of BiH’s international obligations. Fourteen-month long political deadlock had negatively influenced the economy of this already poor country. BiH has lost a substantive number of its functional elites in early 1990s when more than a million persons (out of 4,4 million total population of that time) fled to other countries. This as well constitutes a serious societal loss, since often those who decided not to return to the country of their origin and requested citizenship of other countries gained university education and high professional achievements. Although BiH, that used to be one of the least developed former Yugoslav republics, has nowadays little to offer to such outstanding people quite a number of them decides to return and try to improve their country of origin investing their energy, time and knowledge, at the same time using the international networks they developed abroad. This enduring tie with the country of origin the case of the Oscar winning Danis Tanovic portrays very well. Tanovic, resident of Paris, dedicated his 2001 Oscar prize for the best foreign movie to his country, Bosnia and Herzegovina.

The similarity between the two countries does not end yet. Both apply consociational model of democracy. In both countries various power-sharing mechanisms are at stake, assuring co-existence of several constituent peoples. However, such a model might result in discriminatory practices towards some parts of population. In the case of BiH, only citizens that belong to Croat, Bosniak or Serb ethnicity are entitled to positions in the tripartite presidency of the country and can be elected to the House of Peoples, the upper parliamentary house. Although the European Court of Human Rights rulled in 2009 that the BiH constitution violates the right to free elections and is discriminating ethnic minorities in running for major state posts, no amendments have been done yet in order to rectify the discriminatory treatment of ethnic minorities.

Being multi-ethnic states, both BiH and Belgium are on the verge of the split. Republika Srpska, an entity created by the Dayton Peace Agreement that is dominated by the Serbs, is over and over calling for a secession. Perhaps the solution of BiH survival as a state would be to place in the capital Sarajevo a seat of an institution that would have a broader integrative effect, as it was the case with Brussels? Indeed, the seat of the Regional Cooperation Council /), a regional cooperative initiative that in 2008 succeeded the very first internationally brokered conflict-prevention initiative for the region– the Stability Pact for South Eastern Europe. BiH progress towards EU integration does not appear promising, and this country is the only Western Balkans country apart internationally (still fully) not recognized Kosovo, who has not submitted a membership application. Conditions that would ensure progress towards EU integration with a current over-complicated organizational structure of the country and the repetitive secessionist threats of the Republika Srpska seems quite unlikely to be met. BiH is required to undertake constitutional reform. A number of proposals for the new constitutional are being thrown to the table, often authored in conjunction with prominent international experts. It is yet the politicians who need to find a compromise in order to make those proposals feasible. The recent agreement on the formation of a new state-level government offers a glimpse of hope since this is the very first functioning agreement the local politicians came to entirely on their own, without the international community’s assistance.

A New Optimism instead of the New Deal

The Light at the End of the Tunnel

On December 9, 2011 Croatian president Ivo Josipovic and former Prime Minister Jadranka Kosor, signed the Accession Treaty with the European Union. This act marked the end of a long Croatian journey towards the European Union. Croatian negotiation process was remarkably more requiring that the Eastern European ones, with new criteria emerging on the way in the negotiations that initiated back in October 2005. The European Union first experienced the enlargement fatigue and then accepted two latest Member States that proved not to solve all accession conditions properly. Croatian citizens will take part in a referendum on the EU accession on January 22, 2012. It is expected that the majority of them will vote in favour of the membership. The informative campaign under slogan “We do belong here” put forward by the Government, which started in May 2011, has been vague and unconvincing. The campaign named “It’s worth considering it” financed by the EC Delegation in Croatia that started in December has attracted much more public attention and credibility.

What is following the Croatian referendum is a set of ratifications in the Member States and it is anticipated that Croatia is becoming the 28th Member State in July 2013. The Eastern euphoria over the return to Europe that was felt in May 2004 is definitely lacking this time. Both on the side of the EU, which is stuck in the euro crisis, and in Croatia, whose citizens perceive the long and demanding accession path as unjust and well aware that the membership brings negative consequences on their everyday lives too. However, the Croatian accession serves as the only palpable motivator to the other Western Balkans (potential) candidates to keep on pursuing their necessary reforms, whose European destiny will not hopefully kept far-off for too long.

Give Hope a Chance

Just some days prior to the accession treaty signing, on December 4, 2011 the country voted in the parliamentary elections and gave support to a leftist-liberal party coalition led by the Social Democratic Party (SDP). The accession treaty signing was one of the last acts done in a prime minister role of Jandranka Kosor. The party she is leading, the Croatian Democratic Union (HDZ), has been ruling the country in the previous two consecutive mandates. Although Jadranka Kosor, upon assuming Prime Minister position in June 2009, is held responsible for instigating anti-corruption climate in the country, a little credibility and legitimacy is left for the HDZ. This political option, that has been dominating Croatian political scene since 1990, needs a reform and a new leadership. Firstly, the former party's former leader, Ivo Sanader, suddenly resigned and left politics, is being faced with charges for several corruptive acts and prior to being released from custody in late December 2011 spent more than a year in Austrian and Croatian prisons. Secondly, the party still calls for democratisation of its internal electoral procedures. The subsequent party president elections will prove if the HDZ is willing to modernize and allow for a true participation of its membership in decision making. Finally, the country is in a deep economic stalemate, with rising costs of life as well as the unemployment rate (at the time being of 17,4 %), with high foreign debt (approximately 60 billion), and rare foreign investments.

The recent change of government gives a reason for hope. And Croatian citizens indeed need it. Spring Eurobarometer opinion poll reveals that 96% of respondents sees economic situation in the country as a catastrophic, whereas approximately half of them sees the personal financial situation as a very bad one. When it comes to forecast for the proximate year, optimism is shared by merely 20% of respondents. The remaining number of them sees the financial and professional situation as non changing or derogating. When asked about the prospect of ending the economic crisis, Croats are in comparison more sceptical and cautious then the EU citizens (52% compared to 47%). 91% of the Croatian respondents hold the government accountable for improper management of the economic crisis. When asked about the perception of the EU and about their feelings towards it, the EU citizens appear much more Europhilic than Croats. For 40% of them the EU conjure up a very positive feeling, whereas for merely 31% of Croats invokes positive emotions.

New Prime minister Zoran Milanovic offers a glimpse of hope that a change in the Croato-pesimistic frame of mind might be reworked. First of all, he announced in its inaugural speech that no drastic changes will be implemented by his government that will have impact on the economic position of citizens. Secondly, in his recent interview he keeps saying that the government he assembled has a mission to make Croatia a better place and that his ministers and politically appointed staff are not chosen on political grounds but because of their competences. Indeed, a recent public opinion poll indicates the positive direction since the late December result show that 33% of the citizens believe that the country is heading in the good direction. Prior to the December parliamentary elections only 10% of respondents shared that impression. When asked in another interview if his government is preparing the New Deal for Croatia, Milanovic responded the times have changed so much in comparison to the economy of 1930s and that Croatian economy is nowadays in incomparably better situation than American of that time, but that his team is planning to instigate a new optimism in the Croatian society, that will result in better economic climate.

The new Croatian government has however not time to waste in order to tackle numerous societal, economic and organizational challenges. However, if it fails to address them, lack of optimism is the last thing to worry about.

Publiswhed at the Stasbourger website.

Hoće li Bakugan i Winxica ikada poželjeti imati djecu?

Američki psiholozi još su prije pedesetak godina ustanovili su da učenje pojedinca ne proizlazi isključivo iz njegovih nesvjesnih unutrašnjih nagona, već da je rezultat njegova promatranja i oponašanja okoline te potpore koju pojedinac dobiva za naučeno. Oni su zapravo spoznali da
učimo putem modela koji su nam na raspolaganju. Osim toga su zaključili da promatranje agresivnih modela ima dvostruke posljedice: najprije ima modelirajući učinak, a potom i inhibitorni (ili suprotni okidački) učinak. Ipak, neka su i ranija i kasnija istraživanja izloženosti djece agresivnim i neagresivnim crtićima, kao i potpuna odsutnost prikazivanja crtića na primjeru drugašića pokazala kako nema značajnih odstupanja u međusobnim iskazima agresije.

Ono što me pak nagnalo da se prihvatim ove teme je činjenica da unatoč popularizaciji psihologije, medijski široko zastupljenoj feminističke misli, i u 21. stoljeću prevladaju čvrsti rodni stereotipi u dječjim programima. Pretragom googla, evo što dobivam za pojam „igre za devojčice”: igre kuhanja, oblačenje, moda, šminkanje, Jagodica Bobica, Barbika, Winx. "Igre za dječake” izbacuju pak ovo: igrice vožnje za dječake, igre pucanja, ulična pucačina, rokaj s pištoljem, kamion na ledu, motocross odmetnik. Radi se o ranom cementiranju rodnih stereotipa, djevojčice trebaju biti dotjerane, zgodne, zainteresirane za modu, kuhanje, kuću, odgajanje bebica, a dječaci trebaju biti smjeli ratnici, koji su skloni brzoj i opasnoj vožnji jer to hrani njihov muški adrenalin. Ovome valjda teže kad narastu:



Onima koji ovih dana nisu roditelji predškolske ili rano-osnovnoškolske djece, imenice poput gormita, bakugana, megatrona, transformera, nindža kornjača, winxice, Jagodice Bobice, Fifi, Dore, Spužve Boba, minis konjića, zuzu miševa i šta-ja-znam-čega-sve-još-ne ništa ne znače. Ništa ne propuštate, ne brinite, ali ako ste kojim slučajem u preokreativnoj dobi, prije ili kasnije slijedi vam sučeljavanje s istima. Ili njihovim naprednijim (čitaj: strašnijima, stereotipnijima, nerealističnijim) klonovima koji tek trebaju zavladati crtićkom scenom bliske nam budućnosti.

Da sam u protekle dvije godine naučila onoliko riječi nekog stranog jezika koliko imena likova iz crtića znam, pa neskromno mislim da bi mogla pisati u životopisu da poznajem osnove toga jezika. Naime znam za Munjevitog Jurića, Šlepa, Šerifa, Satnika, Sanju, Helenu Hotroštift, Doca Hudsona, Francesca Belosa, Bumbu, prasicu Peppu, vlakića Tomicu i njegove prijatelje od kojih se neki zovu Jurica, Hrvoje, Gordan i Ema, Vilija, Bornu i Koko koji stanuju na kolodvoru Chinton, traktora Toma, Matta, Fi, i ostatak društva s proljetne farme, Boba graditelja, bagera, kopavka, mješalicu, valjka, dugog, Vendi i ostalo društvo iz Doline suncokreta, vatrogasca Vijeku i njegovu ekipu, poštara Peta i stanovnike Zelengaja, Roryja, Mašu, majstora Niku, gazdu Karburatija, Pluera, Maxa, Mini i Facu (priznajem, za ove posljednje morah zamoliti svoga četverogodišnjaka za pomoć u prisjećanju plejade likova). E baš sve sam ih susrela na tv ekranu i pače produživala njihovo postojanje u pričama pred spavanje u kojima su se oni bili akteri sa svrhom uspavljivanja. Iako sam se trudila ne činiti ih bitnim dijelom Marcova djetinjstva, oni vrište odasvud: s polica trgovina, sa žvakća i čokoladica, iskaču iz slikovnica, s kapa i majica, s besplatnog DVD-a kojeg dobivam u supermarketu, u svim su rođendanskim dekoracijama, na tortama, vrećicama. Oni zapravo pomažu odgajati malodobnog potrošača.

Uspjela sam doduše odgajati svoga sina prve dvije godine i četiri mjeseca bez televizora i DVD-a. Za drugi rođendan bio je dobio prvi DVD s traktorom Tomom, koji sam mu nekoliko puta pustila na laptopu, ali kako je laptop bio traktoraste vrste, to mi je bio prevelik tramak da se prepustim lakoći roditeljskog postojanja koje tv-dadilja priušćuje. A onda sam u jednom trenutku popustila, otišla u trgovinu, kupila DVD, smjestila ga dovoljno visoko da ga ne pokvari kako je već uspio srediti jednu liniju i pustila traktora Toma na njemu. U mom iscrpljenom roditeljskom životu zavladao je polusatni zen. Povratak u dosljednost odgoja bez crtića bio je nemoguć, i meni i njemu.

Do nedavno se nisam osjećala prestrašeno krivom jer koristim usluge tv-dadilje, ali nakon što u posljednjih nekoliko tjedana svjedočim psihičkoj transformaciji svog djeteta, pitam se koliki udio u tome imaju transformeri i gormiti, a koliki linija manjeg otpora s moje strane. Sigurna sam čak i da moje dopuštanje gledanja nasilnih crtića nije isključivo doprinijelo činjenici da se on baš u ovom trenutku baca po trosjedu pri tome ispuštajući neartikulirane zvukova, i govori: Mi smo transfomeri, moramo se transformirati. Gormite i transformere vole i dječaci iz njegova vrtića, i zapravo je od njih i čuo za njih. Ranije kad bi vidio bakuganski crtić nije bio zainteresiran gledati ga jer se scene izmjenjuju iznimno brzo,kontinuirano se pojavljuju munje i glasni zvukovi, likovi se bore i tuku. Prihvaćanje gormitske paradigme očito jedio je uklapanja u vršnjačku okolinu te dobi.



Winxice su pak totalno druga priča, barem iz onih nekoliko minuta što sam ih (do sada) jednom prilikom imala doživjeti. One su extra-feminizirane djevojčice-djevojke, duge njegovane kose, tankih strukova, golih trbuha, pripijene odjeće i bore se protiv nekoga. Čini mi se da se ne druže s dječacima-muškarcima, ali se svejedno imaju potrebu šminkati, biti zgodne i zavodljive. Možda furaju filozofiju girlpowera, ali premalo sam se posvetila istraživanju da bi to mogla potvrditi.



I zavodljive winxice i mužjačko-gojeći bakugani i gormiti prikazuju se na programima naših nacionalnih televizija. Tako dostupni dječacima i djevojčicama postaju odgojni modeli. Danas je malo djece koji uspijevaju ne biti izloženi takvim stereotipizirajućim, i agresivnonametajućim ranim ponašanjima. Marxsistička kritika suvremenog potrošačkog društva će naravno (ispravno) zaključiti da se i tv-programi namijenjeni djeci proizvode kako bi ih odgajali kao potrošače mnogobrojnih lutkica koje im se serviraju u dućanima, kioscima, pa čak i poštanskim uredima (da, danas sam prve Marcove gormite kupila baš u pošti).

Što li donosi odrasla dob djeci odgojenoj na modelu da žene trebaju biti utegnute i seksi? Taj im se obrazac usađuje kroz sve tv sadržaje, ne samo crtiće. Stereotipizirajući uzor žene ljepotice, koja je jedino poželjna u medijima, ima implikacije čak i na žensku zastupljenost u politici čak i onih zemalja s iznimno dugom demokratskom predstavničkom tradicijom (što je nedavno izvrsno obradio dokumentarac Missrepresentation). Agresivnost je model koji se nameće i u crtićima za djevojčice kao i za dječake. Konačno, izmjena scena u crtićima (i filmovima, na kraju krajeva) je toliko silovita i brza da vjerojatno ni ne dopušta ispravno procesuiranje informacija koje djeca primaju crtićima. Kakve to posljedice stvara na njihovu psihu mogu reći tek znanstvenici. Pada mi na pamet jedan odličan animirani govor o tome kako pod utjecajem razvoja tehnologije i izloženosti igricama, filmovima i crtića djeca generacijama gube mogućnost koncentracije u školskom sustavu koji je još uvijek zaostao na obrascu kreiranom u industrijskom društvu te da je stoga potrebno mijenjati obrazovnu paradigmu sadašnjosti). Ipak, meni je nemoguće ne zamijetit kao roditeljici kako mi se dijete u samo nekoliko tjedana počelo agresivnije ponašati jer odnedavno gleda agresivne crtane filmove. Naravno, reći će neki da nisu crtići isključivi modeli i obrasci ponašanja i vrijednosti kojima bi djeca trebala i jesu izložena. Nisu, dosta, no pitam se kako će kroz koje desetljeće rezonirati velika Winxica i veliki Gormit? Ne samo kao posljedica gledanja crtića koji im se serviraju, nego i kao posljedica adoracijskog odgoja u kojem većina današnje djece (u)živi(a)? Hoće li biti altruistični? Hoće li biti voljni na žrtvu roditeljstva koja isključivo nastavlja vrstu?

Interview u Novostima

U Novostima, samostalnom srpskom tjedniku, objavljen je 12. studenog intervju s naslovom "I većinu treba učiti o pravu manjine". Ispod donosim sve odgovore koje pripremih, jer su neki ispušteni:

-Kako bi se mogao ocijeniti položaj nacionalnih manjina u RH. Obično se kaže da je normativno sve riješeno na najvišem nivou ali da provedba nije dobra. Da li je stvarno tako i zašto?

To je isto kao da me pitate kakvo je stanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Za nekoga ko je izvan područja, dakle njime se profesionalno ne bavi, ili pak ne pripada nekoj društveno ugroženoj skupini, stanje je uvijek bolje nego onima kojima dobre norme i provedbene politike trebaju da bi se ostvarila njihova ravnopravnost. Isto je i s pravima nacionalnih manjina: većinskom narodnu se ta prava mogu činiti kao povlastica, pripadnicima nacionalnih manjina ona su nužnost da bi ostvarili ono što već naglasih ranije: ravnopravnost. A što se ocjene rada institucija koje su dužne provoditi propisane zakone tiče, tu još uvijek postoji mnogog prostora za poboljšanje. Čini mi se da se neka od manjinskih prava neujednačeno ili nedostatno provode ne zato što ne postoji tzv. politička volja ili je u pitanju tolerirana šovinistička praksa, nego kao rezultat lošeg rada državne uprave, posebice na nivoima općina i gradova. Ostvarenje prava nacionalnih manjina vjerojatnija su u otvorenim i prilagodljivim demokracijama, u kojima je cilj vlasti dobro i demokratsko upravljanje koje će služiti potrebama i interesima cjelokupnog stanovništva. Čini li se Vama da hrvatska uprava odgovara ovoj definiciji?!

-Da li je uopće položaj-status nacionalnih manjina u RH dobro i zadovoljavajuće riješen?

Položaj manjina je barem postavljen na solidnim temeljnima. No hrvatski manjinski zakoni nisu naš ekskluzivni nomotehnički doseg. Oni su kvalitetna kopija onoga što je dogovoreno i utanačeno u međunarodnim izvorima prava. Ponekad čak i malo više od toga što međunarodni standardi zahtijevaju. Dakle, zakoni su temelj. Ali kao i bilo koji zakon, i manjinski svoju kvalitetu i uvjerljivost crpe iz rezultata primjene. A u Hrvatskoj ipak još postoje područja manjinske zaštite koje treba dodatno unaprjeđivati: npr. zastupljenost manjina u tijelima države uprave još je neadekvatna, unatoč višegodišnjoj osviještenosti ovog problema. No, mene više brine sporost usvajanja općeg uvjerenja u društvu da su manjine, bar u nekim dijelovima države, društveno neprivilegirane skupine, koje zbog toga imaju pravo na osobitu skrb države. Na manjine se još uvijek, zbog opterećenosti tematikom iz 1990-ih, gleda kao na trouble makere, a ne kao na punopravne hrvatske državljane. Dokle god klima u društvu bude kakva je sada, status manjina po meni neće biti adekvatno riješen.

-Postoji li možda bolje rješenje? Što bi moglo optimalno zadovoljiti i većinu i manjinu?

Dobro je da pitate i ovo drugo. Naime, u provođenju kvalitetne i dugoročno održive manjinske politike iluzorno je bazirati je isključivo na propisivanju i ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Što djetetu u Vukovaru znači da se ono ima pravo obrazovati na svom jeziku i pismu, ako će ga takvo obrazovanje jednog dana obilježavati na tržištu rada? Ili što vrijedi mladom Talijanu što u gimnaziji može pohađati nastavu na talijanskom, kad će fakultet upisivati i završavati u tzv. matičnoj zemlji, ovom slučaju Italiji? Dugoročno će takva praksa dovesti do odljeva mozgova, koje u prvom redu pogađa manjinske zajednice, jer ostaju bez svojih funkcionalnih elita, ali i društvo u cjelini. Osim toga, pripadnici nacionalnih manjina mogu ravnopravno i kvalitetno živjeti u onoj državi koju nastanjuju samo ako se njihova prava ne doživljavaju kao povlastice u očima ostalih građana. Dakle, i većinu treba učiti o pravu manjine na pravo. Informirati stanovništvo kroz medije, obrazovni proces o tome da su neki dijelovi zemlje multietnični, da to jest bogatstvo od kojeg profitira cijela zajednica. Ako stanovništvu činjenica mulitietničnosti biva pozitivno predočeno, i ako se konkretni dobici toga bogatstva osjete jer se obrazovana mladež vraća živjeti i raditi u mjesta svojih predaka, ako postoje gospodarske veze sa susjednim državama kojima doprinose pripadnici manjinskih zajednica, tada nitko ne može sporiti da manjine jesu bogatstvo našeg društva.

-Kako je u okruženju, u zemljama bivše SFRJ, EU ili drugim evropskim zemljama? Koja bi država mogla poslužiti kao uzor u zaštiti i ostvarivanju prava nacionalnih manjina?

Suzdržala bi se od površnih usporedbi. Svaka država nadležna je sama oblikovati vlastitu politiku zaštite manjina. Kako je to pitanje tek od relativno nedavno u nadležnosti međunarodnog prava, ne postoji mnogo instrumenata koji bi osiguravali provedbu međunarodnih propisa u državama. No, sve zemlje regije podvrgle su se postojećim režimima nadgledanja provedbe i svojim nacionalnim manjinama jamče posebna, manjinska prava. Za razliku od nekih dugovječnih europskih demokracija koje ne priznaju postojanje nacionalnih manjina, naši političari nisu bili u stanju ne prihvatiti postojeće manjinske standarde jer su oni bili nametani kao preduvjeti za npr. priznanje samostalnosti, potpisivanje mirovnih sporazuma, napredak u procesu pristupanja Europskoj uniji. Zbog toga su manjinski standardi usvojeni u svim državama regije. Doduše, u Sloveniji mnogo restriktivnije, jer Slovenija je imala sreću izbjeći međuetnički sukob na svom teritoriju.

-Nacionalne manjine se žale da imaju brojne probleme. Koji su problemi najčešći i najveći te koje manjine u RH imaju najviše problema i zašto?

Interesi i problemi svake pojedine manjinske zajednice su različiti, to je posljedica različitih čimbenika: brojnosti, teritorijalne koncentriranosti, tradicije manjinskog organiziranja, sjedi li u Saboru i predstavlja li ih baš pripadnik njihove etničke zajednice, jesu li u ekonomski razvijenom ili manje razvijenom području zemlje, jesu li autohtoni ili su nedavno organizirani? Sigurna sam da je povratnicima iz srpske manjinske zajednice teško, kao što je teško svim povratnicima u poraću, posebice u onim krajevima zemlje u kojima nema gotovo nikakvih gospodarskih mogućnosti, prilike za rad i stjecanje za pristojan život. Romi su zaista od svih manjina u ukupno najnepovoljnijem položaju. I premda se u njihovo uključivanje u društvo, putem obrazovanja, zapošljavanja, kroz socijalne službe dosta radi, rezultati još nisu zadovoljavajući. Probleme za sporo rješavanje pronalazim i u neadekvatnom radu državne uprave, i u ekonomskoj situaciji, ali dio odgovornosti leži i na manjinama samima i njihovim predstavnicima u različitim sferama javnoga život. Toliko je novca i vremena uloženo u „opismenjivanje“ manjinskih udruga o tome kako zahtijevati ostvarenje postojećih prava da me čudi što je doseg njihovog interesa i rezultata još poprilično ograničen.

-Rat je ostavio ogroman negativan utjecaj između manjina i većina, u RH i zemljama bivše SFRJ. Što se u praksi događa, jesu li nacionalne tenzije s vremenom splasnule i kada će stvari u cijelosti sjesti na svoje mjesto? Ima li šanse da sutra bude bolje i što je potrebno za to?

Vrijeme doista liječi sve rane, ali u ovom području ono nije dovoljno. Naime, nacionalistički argumenti i huškanje protiv susjeda ili brojčano značajnih manjinskih grupa u zemlji i dalje su u zemljama regije dominantan politički diskurs desnih političkih stranaka pred svake izbore. Društva su još uvijek preduboko nacionalno podijeljena, i to zapravo dogovara političkim elitama koje na tom ključu mobiliziraju svoje biračko tijelo pred izbore. Političke elite, i većinske i manjinske, odgovorne su za proces pomirenja među susjednim narodima, kao i među etničkim zajednicama koje nastanjuju pojedine zemlje. U javnosti, u obrazovnom sustavu, kroz medije, kroz djelovanje udruga civilnog društva, poput REKOM-a, treba inzistirati da se prihvate činjenice da ratne zločine nisu činili isključivo pripadnici drugih naroda. Osuda bilo kakvog nacionalističkog ispada, u javnosti ili u medijima; objektivno poučavnje povijesti, kako nedavne, tako i one ranije; objektivno i integrativno, ne getoizirajuće izvještavanje o manjinskim zahtjevima i događajima u medijima; sve to doprinosi sprečavanju sukoba kakvima smo prije desetljeće i pol svjedočili u našoj zemlji.

-Manjine nisu zadovoljne načinom na koji je riješeno njihovo informiranje u RH, od nivoa općine do države bez obzira o kojoj se vrsti medija radi. Koja su Vaša saznanja o informiranju manjina i problemima i kako bi se taj segment najlakše i na najbolji način riješio?

Držane institucije, političari, uglednici; ukratko - društvene elite trebaju svojim djelovanjem zagovarati duh snošljivosti te promicati poštovanje i razumijevanje građana svih etničkih, kulturnih, jezičnih ili vjerskih pripadnosti. To je nužno posebice ostvarivati na području obrazovanja, kulture i medija. No, meni se čini da se mediji oglušuju na činjenicu multietničnosti i multikulturnosti našeg društva. Nije dovoljno imati Prizmu i Agoru, dakle specijalizirane emisije o manjinama na javnom medijskom servisu. O manjinama treba pričati i pisati inkluzivno u svim medijima, ne ih „prodavati“ isključivo kao političku vijest, ili doprinositi njihovoj stereotipizaicji etiketiranjem u crnoj kronici. Kako riješiti problem?!? Obrazovanjem novinara, sankcioniranjem i osudom uvredljivog pisanja i izvješćivanja. Taj problem neadekvatno položaja manjina u medijima je zaista začarani krug, kojeg je teško prekinuti. Vjerujem da bi ga poboljšanje tolerantnosti u društvu trebalo krenuti od medija. Ne vidim jednostavnijeg puta prema tome.

-RH je ustavno-pravno definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i ....Ne bi li za državu i većinski narod pa i nac.manjine možda bolje bilo da je RH definirana kao građanska država pa manjina kao svojevrsnog problema ne bi ni bilo?

Da, i to nacionalna država hrvatskoga naroda, ali i država pripadnika nacionalnih manjina. To je odluka ustavotvorca iz 1990. godine. Ustav je doduše mijenjan nekoliko puta, ali sadržaj preambule u kojoj je Republika Hrvatska definirana kao nacionalna država nikad nije diran. No, mislim da hrvatska demokracija još uvijek nije sazrela da se o tom sadržajnom dijelu Ustava javno raspravlja i ozbiljno razmatra uvođenje koncepta građanske države. Iako se radi o simboličnoj razini, ona građanima hrvatske nacionalnosti , u trenutku ne tako dalekom od sukoba iz 1990-tih, još uvijek mnogo znači. U kolektivnom sjećanju ali i u historiografiji, ipak je božićni ustav prvi dokument u kojem je utemeljena samostalna i suverena država hrvatskog naroda. Neće to biti tako lako mijenjati. Konačno, nacionalne manjine su hrvatska društvena datost i neće nestati ako i koncept definicije države bude promijenjen. Uostalom, koncept građanske države među državama našeg susjedstva prihvatili su Crna Gora i Makedonija, opet ne kao odraz demokratske zrelosti, nego kao rezultat političkog pragmatizma. Crnogorski Ustav iz 2007. godine uvodi građanski koncept države zato jer nijedan narod u Crnoj Gori nema većinu. Makedonski je Ustav iz 2001. godine, za razliku od prethodnog koji je ustanovljivao Makedoniji kao nacionalnu državu Makedonaca i nacionalnih manjina, iz političko-pragmatičnih razloga ustanovio Makedoniju kao građansku političku zajednicu, te izbjegao spominjanje nacionalnih manjina. Ni Kosovski Ustav ne spominje nacionalne manjine, već normira posebnu skupinu Ustavom jamčenih prava zajednica. Zajednice pak čine građani koji pripadaju istoj nacionalnoj ili etničkoj, jezičnoj ili vjerskoj grupi koja je tradicionalno prisutna na Kosovu.

-Na koji način manjine trebaju sudjelovati u političkom životu RH, da li kroz svoje nacionalne političke stranke ili kroz tzv. hrvatske građanske stranke i zašto?

I kroz jedne i kroz druge. Postojanje manjinskih političkih stranaka ne zaključava vrata pripadnicima nacionalnih manjina da se politički angažiraju u političkim strankama ne-manjinskog predznaka. Pri tome ne moraju niti osvješćivati svoju nacionalnost, mogu biti motivirani politički djelovati tek kao građani zainteresirani za dobrobit šire zajednice: općine, grada, županije. Jedno zaista ne isključuje drugo. Male manjinske zajednice ipak nemaju mogućnosti sudjelovati u politici osim kroz nemanjinske političke stranke. Ne nužno čak i građanskog političkog predznaka. No, ono na što ste Vi zasigurno smjerali je stajalište da politički pragmatizam zapravo nalaže nacionalnim manjinama u Hrvatskoj da budu uz vlast i služe joj kao većinski uteg, u protivnom su politički gubitnici. Kako u Saboru, tako i na lokalnoj razini. Takvo rješenje zasigurno škodi dugoročno legitimnosti manjinske političke elite, prvenstveno u očima većinskih glasača, ali svjedoci smo da ih takva praksa diskreditira i pred pripadnicima vlastite nacionalne zajednice.

-Vaš komentar ljetošnje odluke Ustavnog suda vezano uz položaj manjina i uvjete sudjelovanja na izborima?

Odluke Ustavnog suda iz srpnja ove godine izazvale su veliko nezadovoljstvo manjinskih zastupnika u Hrvatskom Saboru. Čini mi se da su neki od njih spomenute amandmane smatrali krunom uspjeha koaliranja u posljednja dva mandata Vlade. Osobno smatram da je Ustavni Sud ispravno odlučio. Izostanak ovakve odluke bio bi slučaj očito vrijeđanja ustavnog načela jednakosti. Naime, amandmanima iz 2010. godine usvojeno rješenje o dva modela biranja manjinskih zastupnika je dovodilo u nejednak položaj srpske manjinske izborne liste u odnosu na izborne liste ostalih političkih stranaka, ali i narušavalo pravilo jednake težine glasa manjina. Načelno nisam protivnik dvostrukog prava glasa, ali tada to pravo trebaju imati mogućnost konzumirati pripadnici svih manjinskih zajednica. Osim toga, uvođenje ovog korektiva mora biti sveukupnoj javnosti predstavljeno na način da afirmira položaj nacionalnih manjina u društvu, a ne da ih se doživljava kao koalicijske profitere i političke klijente.

-Kako vidite položaj srpske zajednice u RH? Prigovara im se da previše traže, a znatan dio zajednice prigovara da se nije dosta učinilo? Je li ovakav politički angažman SDSS-a dobar za srpsku zajednicu i kakva su svjetska iskustva u sličnim situacijama?

Pluralizam političkih opcija unutar iste etničke zajednice nije isključivo pojava kod hrvatskih Srba. Na pamet mi pada da su Albanci u Makedoniji također organizirani u nekoliko stranaka, kao i Srbi na Kosovu. Bošnjaci u Srbiji također. Problem može biti što se u tom slučaju snaga političkih predstavnika zajednice rasipa, ali smatram da je to dobar proces demokratizacije manjinske političke scene. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj na različite načine doprinose poboljšanju položaja pripadnika svoje zajednice, neki parlamentarnim putem i sudjelovanjem u izvršnoj vlasti, neki izvanparlamentarnim, kroz udruge, vijeća nacionalnih manjina, organizacijom različitih aktivnosti. Većina Srba u Hrvatskoj živi časnim građanskim životom, živeći, radeći, doprinoseći u mjestima iz kojih potječu ili u kojima žive. Hrvatski Srbi su ionako dio našeg društva već stoljećima i sigurna sam da integralnim dijelom hrvatskog društva ostaju i u budućnosti.

-Je li RH društvo uistinu spremno za EU, da li je doseglo taj nivo uljuđenog ponašanja, poštivanja prava, da li je RH pravna država, da li je zaslužila da bude u tom uvaženom društvu?

Hrvatsko je pristupanje Uniji već toliko daleko odmaklo da sa sigurnošću mogu odgovoriti da Europska komisija smatra da Hrvatska jest spremna za EU. Članstvo se nudi tek onoj državi kandidatkinji koja je ispunila uvjete za njega. Dio pretpristupnih uvjeta koji se odnosi na uvažavanje činjenice etničke heterogenosti je dodatno postrožen za zemlje tzv. Zapadnog Balkana: Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru, Kosovo i Albaniju. Pa tako osim potrebe ispunjenja pretpristupnog kriterija koji zahtjeva ostvarivanje stabilnosti institucija koje osiguravaju između ostalog poštivanje ljudskih prava i manjinskih prava; zemlje Zapadnog Balkana u prosesu pristupanja moraju dokazati da se trude završiti proces povratka izbjeglog stanovništva, da surađuju s Haškim sudom i procesuiraju počinitelje ratnih zločina pred domaćim sudovima, te da su se otvorile i posvetile procesu pomirenja, rekoncilijacije. Osim toga, u hrvatskim pregovorima izronilo je, među ostalim, i nekoliko mjerila koja su se bavila ostvarenjem prava manjina, a bila su nužna za zatvaranje pregovora u poglavlju o pravosuđu i temeljnim pravima. Za očekivati je da će Europska Komisija i u budućnosti inzistirati na ispunjavaju ovog postroženog manjinskog pretpristupnog kriterija. Iako europski političari rado ponavljaju da sve države Zapadnog Balkana pripadaju europskoj zajednici naroda, činjenica je da će put našeg susjedstva prema članstvu biti trnovitiji i zahtjevniji od našega. To su države koje imaju statusne probleme, poput Bosne i Hercegovine i Kosova. Tu je Makedonija, najveći gubitnik europeizacijske pustolovine, koja biva taocem grčkog interpretiranja makedonskog naziva države, i za koju je teško pretpostaviti da će se uskoro pomaknuti iz gliba u kojem stoji već šest godina. Nadam se da će hrvatski birokrati u Briselu biti najgorljiviji zagovornici daljnjeg širenja EU prema regiji, jer samo stabilno, mirno i ekonomski prosperitetno susjedstvo koristi Hrvatskoj. A sigurna sam da će i manjinci u našem Saboru biti energični u jasnom zastupanju vanjske politike koja ide u tom smjeru.

A mrtvima svjedno...

Krizatneme, božuri, lale, tratinčice, ruže, orhideje, i šta li još sve stavljau u te svisvetske bukete, da bi njima ukrasili grobove i time, navodno, odali počast mrtvima? Godinama mi se glavom vrti, dok sate i kune ostavljam unepovrat, kako racionalno opravdati hrpu novca koji iz godine u godinu ostavljamo na grobljima? Mrtvima je zasiguno svejedno. Grobovi ioanko nešto znače samo živima. Na njima zasigurno ne caruje život vječni (ako ga i ima).

Danas izubih četiri sata na to što sma u razgovoru s Mirnom nazvala silovanjem tradicije. Gužva u prometu prema gradu. Red za autobus s Kaptola prema Mirogoju koji počinje pored sata na Trgu. Srećom, ja sam bezobrazna i bezobzirna, pa pazeći kako Marco gura svoj biciklić i "trčeći" za njim ignoriram poduži red strpljivih ljudi, i stižemo ekspresno vrlo blizu autobusa. No, autobusi nisu organizirani učinkovito i dugo se čeka na ukrcaj. Ali, što bi narod htio, ta ove su godine besplati. Nastranu činjenica i šamar zdravoj pameti, da su još prije tri dana mediji obavještavali da će se prijevoz do groblja specijalnim linijama autobusnim naplaćivati 8 kuna. Gradonačelnik saborskih aspiracija odlučio je populistično ukinuti naplatu, ne bi da nam je gradski proračun u suficitu. Taksi s Kaptola do groblja košta 30 kuna. Taksiji su dakako krcati. Ljudima nije žao platiti, jer je cijena primjerena. Ne bi ljudi zapravo odbijali plaćati i cijenu od 8 kuna, ali ta porpuštena zarada našim gradskim ocima nije važna.

Na Mirogoju, kojeg inače doživljavam veličanstveno starinski lijepim, sve vrvi od naroda. Graja, buka, gužva. Svijeće, cvijeće, mnogo cvijeća, vjerska literatura na pokojem štandu i nezaobilazne kokice i kesteni. Prema trendu profaniziranja ponude na štandovima, imam solidne osnove pretpostavljati da će za koju godinu organizirati paralelno proštenjski kič: svjetleće igračke, religiozne rezbarije u drvetu, licitarska srca, staklena vata i, zašto ne, ćevapi! Pa ipak su Svi sveti obiteljski blagdan. prilika za zajednički izlazak. Poklonimo djetetu kakvu platičnu kinesku džidžu, pa nije mu dosta da nosi svijeću. A onda obiteljski, na ćevape i pljeskavicu, odmah tu, pored groblja, prikladno. A i mater familias se može odmoriti toga dana od društveno joj namijenjene uloge kuharice obiteljske.

U svom tom žamoru živih ljudskih duša, u užurbanosti obilaženja robova rodbine i prijatelja, u konzumerističkom pretjerivanju (jer zaboga, pokojnik koji ima veći aranžman i više zapaljenih lampiona, zasigurno je više obljubljen bio i njegova obitelj žarkije čuva spomena na nj), u svem tom šušuru i buci ja naprosto ne vidim pijeteta prema pokojnicima. I tumačim si da živi uspomenu na mrtve koriste kao poligone za iskazivanje svoje brige za pokojnike, za pokazivanje drugima da brinu za grobove. Hodočašćenje grobovima i kićenje istih nije ništa drugo nego naučeno ponašanje, društvena činjenica koja od živih čini robove navike i društveno očekivanog ponašanja. Mrtvima je, sigurna sam, sve svejedno.

Slabost institucija + moć populizma = Hrvatska danas

Za mjesec dana dobit ću uplatnicu za troškove vrtića. Prema mojoj slobodnoj kalkulaciji (do koje sam došla podijelivši svoje prošlogodišnje prihode s 12, pa potom s 2) ispada da ču plaćati 800 kuna, plus 150 kuna (ako u međuvremenu nije poskupilo i to) za poludnevni engleski program.

U privatnom vrtiću prošle godine plaćala sam doduše dvostruko više (1.600 kuna), ali je cjelokupni program u tom vrtiću bio na njemačkom jeziku, a u grupi je bilo devetoro djece. U ovogodišnju Marcovu grupu upisano je 24 djece, trogodišnjaka i četverogodišnjaka.

Zašto je ovaj model plaćanja koji Milan Hood tako zagriženo brani loš? Jednostavno je: nije pravedan. Najprije, oni koji plaćaju veće poreze državi i prireze gradu ovakvom su mjerom demotivirani i kažnjeni za svoj trud i uspješnost. Ne tvrdim da ni u kom slučaju nije pravedno oporezivati ili naplaćivati progresivno, dakle u skladu s primanjima. Ipak, nepravedno je inzistirati na takvom modelu u nesređenoj državi i sustavu kakvi nas okružuju. I u Austriji, kad sam se raspitivala za vrtić, saznah da bi plaćala po progresivnoj stopi. S mojim tadašnjim primanjima vrtić bi bio 80 eura. No, i plaće su u Austriji veće, a i mogućnost utaje prihoda puno, puno, puno manje. Iako, ekonomisti sami kažu, da prema načelu pravednosti plaća ne može biti isključivi element određivanja imovinskog cenzusa. Umirovljenica s crkavicom od mirovine, koja živi u stančni u centru grada, nije siromašna. Podstanar ili otplatitelj kredita (još k tome u švicarskim francima), s dvoje djece, danas jest.

Očito je da je Milan Hood krenuo u predizbornu kampanju, ta jučer, a i neki dan je otvorio ili darovao nešto u – Bosanskoj Posavini (da, to je njegova tradicionalna i vjerna izborna baza, s dvostrukim državljanstvom i prebivalištima poglavito u Sasvetama, Sesvetskom kraljevcu, Dugom Selu i ko zna gdje još). Naplata troškova vrtića kakvom je on želi populistički ide u korist njegovim glasačima: „siromašnim“ obiteljima s puno djece, u kojima ili roditelj(i) rade na crno, ili primaju minimalac legalno, a dio prihoda stječu u fušu il na neki drugi način. Nagledah se vodoinstalatera, krovopokrivača, električara i majstora građevinskih raznih vrsta u zadnjih nekoliko godina dok smo mic-po-mic gradili po kući i oko kuće. U pravilu imaju po nekoliko djece, ženu na porodiljinima od pet ili više godina, čak i po nekoliko radnika. Naravno da su, u poduzetnicima ovako skupoj državi, na minimalcu, a raznoraznim creative accountingom peru pare. I žive puno kvalitetnije i raskošnije nego im njihova poreznim vlastima prikazana primanja trebaju omogućavati. E, njihova će djeca besplatno u vrtić. A ja, kao i mnogi moji znanci, koji rade u državnim firmama (tipa fakulteti, ministarstva, sudovi ili gradska poglavarstva itd.) plaćat ćemo točno onoliko koliko nam Milan Hood zahtjeva. Jer ni nismo u mogućnosti tim društveno ukorijenjenim creative accountingom prevariti državu.

No, za mene ipak ima nade da smanjim cijenu vrtića. Jer odgajam samohrano djece, mene bi, kao samohranu majku, trebalo osloboditi polovice troškova vrtića. Da nisam ovako loša pravnica, kao što jesam, potvrdu o tome već bi davno imala. Samohranost se za vrtićku upravu može dokazati na dva načina: jedan je pravno-sigurno-dokazujući, putem rješenja Općinskog sud, koji mi dijete povjerava na skrb (i time praktički dokazuje moju samohranost), a drugi je rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb. Prvi sam postupak pokrenula već prije tri mjeseca, i rasprava je na Sudu već zakazana za 4. studeni. No, želeći imati dokaz i prije nego što vrtićka sezona započne, još u lipnju sam nazvala i Centar za socijalni skrb Črnomerac, gdje po adresi prebivališta Marco i ja pripadamo. Ipak, unatoč pravodobnosti i dobroj volji koju sam tada imala, pokazalo se da je ovaj drugi postupak konstatiranja činjenice samohranosti mission impossible. Zašto? Jer kad sam napokon, nakon dana zvanja, začula glas s druge strane i bila prespojena socijalnoj radnici, ista mi je odgovorila: „Znate, mi te potvrde baš i ne možemo često izdavati.“ „Gulp?!&##!?“ – s moje strane, „kako mislite da ih ne izdajete često? Mogu li ja ipak ući u tu kategoriju rijetkih kojima se izda?“. „Ah, gospođo“, reče mi predstavnica nadležne institucije, „znate, socijalna radnica mora izaći na izvid, vidjeti gdje Vi i dijete stanujete, opisati prilike u kojima živite i u tom rješenju konstatirati da Vi živite sami s djetetom.“ „A-ha“, rekoh ja. „A što ako imamo prebivalište u Zagrebu, a boravimo pretežito u Dugom Selu, gdje također imamo prijavljeno boravište?“ „Ah, gospođo, to sve komplicira, jer u tom slučaju bi trebali poslati zahtjev Centru za socijalni skrb tamo, pa da oni naprave izvid, pa nama dostave rješenje.“ „I koliko sve to može trajati?“ upitah je. „Pa, do šest mjeseci. Znate, niste žuran slučaj očito.“ Blago meni. Još jedanput se uvjerih kako je jadan i nemoćan svako onaj kome država da uredi bilo kakvo pravo. Odnosi se to čak i na izdavanje putne isprave, jer i to zna sate dragocjenog vremena ukrasti. Sram me je priznati da sam pokušala čak i preko privatnih veza dobiti tu potvrdu od socijalnih radnica s Črnomerca. Naime, doznah slučajno da mi je susjed šef takvog jednog ureda u Zagrebu. I rekao mi: nazovi ravnateljicu, ona ti to može za jedna dan srediti. Rekao mi je to krajem srpnja. Centar sam zvala sigurno dvadeset puta. Ni jedna jednini put kad sam uspjela dobiti nekoga s druge strane veze – ravnateljice nije bilo u uredu.

Odgovori za Identitet, o Bolzanskim preprukama

Intrevju objavljen u listu "Identitet" od 1.9.2011.

Nedavno ste na međunarodnom znanstvenom skupu o nacionalnim manjinama „Dvadeset godina manjinske politike u Hrvatskoj u komprataivnoj perspektivi jugoistočne Europe„ koji je održan u Begovom Razdolju predstavili, u našoj javnosti relativno slabo poznat, dokument OESS-a tzv. Preporuke iz Bolzana . U čemu je značaj tog dokumenta za nacionalne manjine?

Ured visokog povjerenika o pravima nacionalnih manjina, tijelo OESS-a, još je krajem 2008. godine objavio skupinu preporuka o pravu nacionalnih manjina u međudržavnim odnosima i svečano ih predstavio u sjevernotalijanskom gradu Bolzanu/Bozenu gdje koegzistiraju njemačka govorna manjina, Talijani, te Ladini, mala skupina govornika retroromanskog jezika. Kao i ranije preporuke nastale na inicijativu ureda OESS-ova Visokog povjerenika, i Bolzanske preporuke služe prvenstveno kao poticaj državama članicama prilikom usvajanja određenih mjera usmjerenih na smanjenje napetosti vezanih za nacionalne manjine koje ih nastanjuju.

U čemu je potencijalno značenje tih Preporuka za Hrvatsku ?

Bolzanske preporuke zanimljive su zbog njihova potencijalnog značaja za Hrvatsku i susjedne joj zemlje, tj. državljane susjednih zemalja koji imaju i hrvatsko državljanstvo. Naime, Preporuke legitimiraju angažman države u pogledu unaprjeđenja statusa i opstanka vlastite nacionalne skupine koja u drugoj državi opstoji kao nacionalna manjina. Iako se radi tek o političkim, dakle ne pravo obvezujućim preporukama, ovaj instrument međunarodnog prava osnažuje kako prekogranični angažman, tako i položaj skupina koje su nacionalne manjine ili konstitutivni narodi u susjednim državama.

Što je utjecalo na nastanak Bolzanskih Preporuka ?

Namjera je Preporuka razjasniti na koji način države mogu pomagati pripadnicima vlastitog naroda koji je nacionalna manjina u nekoj drugoj državi ili državama, ali na način da ne ugroze međuetničke ili prekogranične odnose. U uvodnom dijelu Preporuka ističe se da gotovo sve države udomljuju nacionalne manjine, kao posljedica činjenica da se etno-kulturalne i državne granice rijetko jasno poklapaju. Nacionalne manjine često se (deklaratorno doduše) nazivaju mostovima među (susjednim) državama, a one bi trebale dodatno doprinositi uspostavljanju klime tolerancije i dijaloga između država. Kako bi se ova proklamirana načela mogla ostvarivati, nužno je dopustiti pripadnicima nacionalnih manjina uspostavljanje i održavanje kontakata s pripadnicima svoga naroda u drugim državama, te razvoj kulturnih i ekonomskih veza.

No, kad god ostvarivanje prekograničnih veza preuzme politički kontekst, i kada država jednostrano sebi uzima pravo braniti, štititi ili podržavati pripadnike svoje nacije izvan područja svoje političke nadležnosti, javlja se rizik političkih tenzija, pa čak i erupcije nasilja. Iz nedavnih primjera iz regije, ovakvi su slučajevi zabilježeni u brojnim slučajevima intervencije Mađarske prema pripadnicima svoga naroda u susjednim zemljama. Također, nerijetki su slučajevi „uplitanja“ Srbije i Hrvatske u odnosu na pripadnike njihova naroda u Bosni i Hercegovini.

Zbog ovih, ali i mnogih drugih slučajeva s kojima se Visoki povjerenik susreo u svojoj praksi na cijelom području OESS-a, Ured visoko povjerenika odlučio je izraditi političke smjernice koje će jasno uputiti na to kako države mogu ostvarivati svoje interese u odnosu na nacionalne manjine iz inozemstva, a da pri tome ne ugroze mir i dobrosusjedske odnose. Ukratko, cilj je Preporuka pojasniti na koji način države mogu podržavati i osigurati povlastice osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, a prebivaju na teritoriju druge države, ali na način da takvi ustupci ne ugroze međuetničke ili međudržavne odnose.

Preporuke se u značajno oslanjaju na Izvješće poznate Venecijanske komisije o tretmanu nacionalnih manjina od strane njihovih matičnih država?

Izvješće Venecijanske komisije, nastalo prvenstveno na zahtjev mađarske Vlade još 2001. godine, ispitalo je praksu povlastica prema pripadnicima vlastitog naroda nekoliko europskih zemalja: Austrije, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, Italije, Mađarske, Slovenije i Grčke. Venecijanska je komisija ocijenila da je pojavljivanje preferencijalnih zakona ove vrste pozitivan fenomen, ali je naglasila da oni još ne čine dio običajnog međunarodnog prava jer su na snazi tek kratko vrijeme. Venecijanska komisija je dakle zauzela stav da su unilateralni preferencijalni zakoni matičnih država prihvatljivi i legitimni, ali pod uvjetom da su u skladu s četiri načela: poštivanja teritorijalne suverenosti država, pacta sunt servanda tj. poštivanja potpisanih ugovora, poštivanja prijateljskih odnosa među državama, te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebice zabrane diskriminacije. Stav je Venecijanske komisije u to doba bio da sustav bilateralnih i multilateralnih ugovora treba ostati osnovno sredstvo zaštite prava nacionalnih manjina.

Koji su osnovni principi međunarodnog prava na kojima se temelje Preporuke iz Bolzana ?

Osnovna doktrina iz Preporuka je da je, prema odredbama međunarodnog prava, zaštita i priznanje manjinskih prava, dužnost države u kojoj nacionalna manjina prebiva. Kada država iskazuje interes i namjeru zaštite manjinskih skupina u inozemstvu, posebice onih s kojima dijeli etnički, kulturalni, jezični ili religijski identitet, ili zajedničko kulturalno nasljeđe, tada njena postupanja prema nacionalnim manjinama u inozemstvu ne impliciraju nadležnost nad pripadnicima nacionalnih manjina u drugim zemljama. Konačno, države pri dodjeli povlastica pripadnicima nacionalnih manjina druge države trebaju konzultirati državu njihova prebivališta, uzimajući u obzir načela teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, države koje dodjeljuju povlastice moraju se ponašati na način da one ne otežavaju integraciju manjina u državi u kojoj prebivaju kao i da ne potpaljuju separatističke tendencije.

Jedan od ključnih sadržaja Bolzanskih preporuka je i pitanje dvostrukog državljanstva. Kakav je tu pristup ?

Stručnjaci okupljeni u izradi Bolzanskih preporuka smatrali su kako matične države ne bi trebale dijeliti državljanstva pripadnicima iste etničke skupine koji čine dio naroda ili nacionalnih manjina susjednih ili drugih država. Matične države su u pravno-politološkom rječniku one koje prepoznaju, a često i štite pripadnike svoje etničke skupine u drugim, najčešće susjednim državama. Te štićene skupine zovu se matičnim narodom. Prevedeno na jezik dnevne politike, ova međunarodna organizacija, dakle OESS, smatra da dodjela dvostrukog državljanstva državljanima susjednih zemalja narušava međususjedsku stabilnost, jer potkopava lojalnost državi u kojoj nacionalna manjina prebiva, radi, plaća poreze, glasa na izborima, itd. Preporuke promiču prekogranično pomaganje pripadnicima vlastitog naroda, ali tek ukoliko se ono odnosi na očuvanje kulturnog identiteta, dakle odobravaju financijsku pomoć matične države radi promicanja jezika, uporabe manjinskog jezika u medijima, školstvu itd. No kao pravno neobvezujući izvor međunarodnog prava Bolzanske preporuke će teško doprinijeti nekoj krucijalnoj promjeni u politici RH prema hrvatskom narodu u BiH. Naime, stečena prava nemoguće je oduzeti, pa tako Hrvati iz BiH koji već imaju i hrvatsko državljanstvo ne trebaju strepiti za njega jer hrvatski Ustav propisuje zabranu oduzimanja hrvatskog državljanstva, a Zakon o hrvatskom državljanstvu ne poznaje institut oduzimanja državljanstva.

Što je s bilateralnom i prekograničnom suradnjom ?

Bolzanske preporuke savjetuju da države omoguće nacionalnim manjinama ustanovljavati i održavati neometane i miroljubive prekogranične kontakte s osobama koje zakonito prebivaju u drugoj državi, posebice s omima s kojima dijele iste nacionalni, etnički, kulturni, jezični ili religijski identitet, ili zajedničko kulturno nasljeđe. Osim toga, Preporuke sadrže niz prijedloga na koji način ostvarivati bilateralnu suradnju s ciljem poboljšanja razine zaštite osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama.

Radi uređivanja pitanja prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj moguće je s drugim državama sklapati međunarodne ugovore. Takvim međunarodnim ugovorima se stvaraju i unaprjeđuju uvjeti potrebni za održavanje i razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina, te očuvanje bitnih sastojnica njihove samobitnosti, odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine. U Hrvatskoj je pripadnicima nacionalnih manjina, manjinskim udrugama i vijećima nacionalnih manjina omogućeno slobodno održavati veze s narodom s kojim dijele ista etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja, te s pravnim osobama sa sjedištem na području države tog naroda koje obavljaju djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, nakladničke (izdavačke) i humanitarne djelatnosti.

S obzirom na Strategija o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske koja je moguća korist Bolzanskih preporuka za hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu ?

Bolzanske preporuke su svakako jedna od mogućnosti koja institucijama stoje na raspolaganju za poboljšanje položaja pripadnika iste etničke skupine koji su nacionalna manjina u drugoj državi, te je njihov sadržaj moguće primjenjivati prilikom ostvarenje ustavno utemeljene obveze - skrbljenja i zaštite dijelova hrvatskog naroda u drugim državama. Bolzanske preporuke ne predviđaju miješanje i medijaciju u političke procese u drugom državama, čak i kada su pripadnici nacionalnih manjina tih država akteri političkih procesa. To je stoga što se pitanje političke participacije nacionalnih manjina može implicitno smatrati dijelom isključive suverenosti država koje one obitavaju. Još jednom ističem da Preporuke jasno navode da bi se povlastice koje matična država dodjeljuje pripadnicima svoje etničke skupine koja prebiva u inozemstvu trebale odnositi na kulturne i obrazovne mogućnosti, olakšavanje kretanja i putovanja, izdavanje radnih dozvola i pojednostavljivanje postupka izdavanja viza.

Čemu bi poglavito trebali doprinijeti Preporuke iz Bolzana u zemljama naše regije?

Standardi usuglašeni u Bolzanskim preporukama trebali bi doprinijeti unapređenju statusa nacionalnih manjina u zemljama regije, približiti susjedne zemlje te doprinositi stabilnosti regije. No, treba uvijek imati na umu da pitanje obostrano prihvatljivog tretiranja nacionalnih manjina za susjedne zemlje nije isključivo sigurnosno pitanje koje, adekvatno riješeno, pridonosi uspostavi trajnog mira i stabilnosti. Integriranije nacionalnih manjina u društvo i osiguranje njihovih prava doprinosi prvenstveno društvenoj koheziji i omogućava ostvarenje jednakosti svim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Isključivo potonje će rezultirati mirom u jugoistočnoj Europi, a Bolzanske preporuke samo su još jedna u nizu mnogobrojnih međunarodnih standarda koje bi trebale pripomoći konsensualnom cilju svih zemalja regije.

Another school year in two parallel ethnicaly-determined silabi

Today I came across a video on parallel ethnically-determined syllabi that students in Vukovar are expected to embrace. And preferably not to question at all. Great documentar, worth watching.

Novi Vukovar from FADE IN on Vimeo.

Back in 2005, I participated in the research commissioned by the EU agency that assessed to education, training and employment of ethnic minorities in the Western Balkans. Conducting research in Croatia, I interviewed representatives of various institutions and NGOs, and got acquainted with people from the Nansen Dialogue Centre , NGO based in Osijek. They made me aware of a phenomenon that has been persistently fostered by the local political elites, both Croatian and Serb, to pursue two parallel educational processes and curricula in Vukovar: different one for youngsters of the Serb and for the Croatian national origin. I will mention results of their study a bit below.

Indeed, a tradition of education in minority languages in Croatia has long roots. Namely, the Italian, Czech, Hungarian, Slovak, Ruthenian and Ukrainian languages were in official use and education was carried out for members of those minorities before the country became independent in 1991. The right of national minorities to education in their own language and script is exercised pursuant to the Constitution, the Constitutional Law on the Rights of National Minorities (CLNM) and the Law on Education in Languages and Scripts of National Minorities passed in 2000. This Law, together with the Law on the Use of Minority Languages, regulates in detail the education of members of national minorities in primary and secondary schools. The CLNM foresees also the possibility to establish school institutions with education in the language and script of a national minority for a smaller number of pupils than the number which is stipulated for state school institutions, and in this way promotes education in the minority language. At operational level this measure is promoted by the Ministry of Education and Sceince, since it allows the establishment of minority classes that encompass only five children.

The curriculum in the language and script of a national minority contains subjects related to a specific aspect of a national minority (the mother tongue, literature, history, geography and cultural achievements). However, all pupils educated in the languages and scripts of national minorities are also obliged to learn the Croatian language and Latin script. Teachers conducting education in the language and script of a national minority mainly originate from members of that national minority and are supposed to have an excellent command of the minority language and script. Teachers who do not originate from the national minority may be allowed to conduct education for minority pupils as long as they have an excellent command of the minority language and script.

In the case of the minorities in the Danube Region of Eastern Slavonia, certain education rights were enshrined in the 1997 Letter of Intent by the Croatian Government to the UN Security Council on completing the peaceful reintegration, following the peaceful reintegration of the Danube Region upon the end of the UN Transitional Administration for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (UNTAES). http://www.demokratski-centar.hr/vijesti/novosti/item/1232-15-godina-od-potpisivanja-erdutskog-sporazuma

In accordance with the Erdut Agreement , that allowed peaceful reintegration of the Croatian Easternmost region, all schools that existed under the occupation were allowed to continue. The Serb cultural association ‘Prosvjeta’ promoted instruction in Serbian since 1995, when work on the creation of curricula for the Serb language and culture in accordance with Croatian laws began. Representatives of the Serb minority have been underlining the importance of the employment of qualified teachers originating from the Serb minority and adequate teacher training connected to it.

One might argue that such a solution actually implies that educational minority rights are being implemented. Far from truth, from the perspective of those who advocate that minorities and majority should create fora for cooperation and cultural exchange. In Eastern Slavonia, division between regular educational activities and those intended for the Serb pupils resulted in a lack of contacts between majority pupils and pupils of the Serb minority. In Vukovar, for example, students with instruction, respectively, in Serbian and Croat, while formally attending the same school, are in some instances educated in separate facilities. This for sure does not contribute to the integration of Serb pupils and, in spite of the determination of parents of both ethnic communities to foster the status quo, such a current arrangement might develop segregation. The Nansen Dialogue Centre from Osijek conducted in 2005 a research on the satisfaction of parents with their children’s primary education in Vukovar. 256 parents of elementary school children were interviewed. Contrary to the positions of the Serb and Croatian political leaders who advocate separate schooling, the research established that 71.5% of the interviewed parents believe that the educational in which minority language and culture are being taught as optional subjects is the most desirable one (55.7% Croats, 29.5% Serbs, 1.6% other minorities and 13.1% ethnically unaffiliated). According to the answers given, it allows for the abolition of the factual segregation between the two communities and facilitates education at the tertiary level of the Serb pupils). 5.5% of parents of both ethnic backgrounds were in favour of the separating educational model (64.3% Croats, 7.1% Serbs, 21.4% other minorities and 7.1% ethnically unaffiliated) and 7.8% prefer educational model in which only some subjects are taught separatelly for national minority students, whereas the rest of the curricula is being implemented for the whole classroom (among respondents 10% were Croats and 90% Serbs).

Teaching of history has also not been uniform till the beginning of the 2005/06 school year. All children, regardless of their nationality, starting from the 2004/05 school year study unified history. Namely, students belonging to the Serb minority in Eastern Slavonia were exempted from history lessons covering the period from 1990 on. This was prescribed in the Erdut agreement, which foresaw then a moratorium of recent history teaching, lasting for 10 years. After this period expired, history is taught on the basis of new history books that have been harmonised with the Croatian National Educational Standard.

Whereas the Serbs in Eastern Slavonia, as a result of post-conflict arrangements, have achieved to pursue their educational minority rights, even to the detriment of their integration to the society, in some other parts of Croatia, members of the same minority can only dream about being educated in their national minority language. Even though number of the Serb minority entitles them to set up autonomous minority education classes in the town of Knin, this right has not been assured because of the reluctance of the school principal to establish classes for the Serb national minority. Obviously, there is still much to be done to achieving both realisation of minority educational rigth as well as the integration among different ethnic groups.

Balkanska mitomanija

Mit. Ta opojna riječ koju čini čaroban sadržaj. U istoj mjeri blizak i dalek, da se s njime možemo poistovjetiti, prihvatiti ga kao mogućeg, čak i točno, a opet dijelom svoga (racionalnog i obrazovanog) uma sumnjati u njegovu istinitost i utemeljenost. No, odakle mitovi izviru? Zašto postoje? Kupih jednom prigodom u Dubrovniku „Kratka povijest mita“, moram priznati da me nije oduševila, al mi je ukazala koliko su mitovi ukorijenjeni u društvu i pojedincima.

Zašto je tako, lako je shvatiti. I objasniti. Mitovi su, u sociološkom, durkheimovskom smislu, društvene činjenice, izvanjski regulatori ljudskog ponašanja. Oni, baš poput normi, utječu na pojedince, usmjeravaju njihovo ponašanje, očekivanja, stavove. Osim toga oni reguliraju društvene odnose, socijalizacijom postajući osnovama naših stavova i uvjerenja.

Nekoliko mi mitova pada na pamet, a geografski ih ograđuje područje Balkana. Prvi je o balkanskim mužjacima kao hrabrim borcima. Nastranu to što su ti isti neustrašivi ratnici stoljećima ratovali pod tuđinskim zastavama i štitovima. Drugi je o Balkanu kao buretu baruta, stalno tinjajućem prostoru sukoba, gdje vrela krv olako uzavre, a tu istu krv podgrijavaju stoljetne mržnje. Ovaj mit smo stvorili sami, pa ga potom i izvezli, jer u njega vjeruju (i) mnogi stranci. Balkanizirati, glagol, označava podjelu veće političko-teritorijalne jedinice u vidu krvoproljevajućeg sukoba, (bar privremenog) raseljavanja znatnog dijela stanovništva (neki taj proces poznaju i kao etničko čišćenje), te ljudskih velikih žrtava i gospodarske štete kao posljedica. Treći se tiče sadašnjosti, a uvjerava nas kako ovaj naš prostor sportski natprosječno nadaren, pa smo nerazmjerno broju stanovnika hiper-uspješni u sportu, posebice momčadskim sportovima. Kao da uspješnih sportaša nema u svim zemljama? Ili je ova uspješnost rezultat to ratničkog mentaliteta homo balcanicusa?

Onda oni (dobro)susjedski mitovi. Hrvati su uljuđeni i kulturni. Imali su kraljeve kad drugi susjedni narodi (tj. bar oni koje volimo kolektivno mrziti nisu još ni stigli na prostore koje danas nastanjuju), al tamo negdje u dalekom stoljeću sedmom, pardon desetom i jedanaestom. Činjenica da ti kraljevi nisu bili nekog kraljevskog statusa, već stočari-ratnici kao i većina tadašnjeg srednjovjekovno stanovništva ovih prostora, možda s kojim kravom više i štalicom s dvije, umjesto jedne „etaže“, običnog hrvatskog državljanima današnjice ne sprečava da si ih predstavlja kao velikaše s ogromnim posjedima, dvorcima i svitom, možda tek malo manjom raskoši nego što je danas uživa Kraljica Elizabeta II i njena kompanija Windsor Ltd. Činjenica da kraljeva više nije bilo nakon 12. stoljeća također ne igra značajnu ulogu u kolektivnoj svijesti. Ipak, ne na hrvatskom, nego na srpskom su dvoru koristili vilicu prije 600 godina dok su „Švaba i Englez i Amerikanac … jeli svinju rukama“. A ipak, oduvijek ih je i jednih i drugih, i Hrvata i Srba, bilo tako malo zainteresirano za tu istu kulturu. Naše skromno kulturno blago i dosezi valjda ipak ispravno ukazuju na takav zaključak. Prazni muzeji i kazališne publike (osim u okolnostima fensi-šmensi premijera, na kojima je većini bitno biti tek viđen) također idu takvog tvrdnji u prilog. A da, Bosanci su glupi. Svi su bedaci ko Mujo i Haso. Nema veze što imaju nekoliko nobelovaca (koje doduše svojataju i Srbi i Hrvati), a i oskarovca živućeg. Sve bi mi to Hrvati (i Srbi) mogli i sami postići. Ah, samo da nam se dalo. I da. Bošnjaci su žrtve. Jedne i jedine iskrene i čiste žrtve ovih nedavnih etničkih sukoba na Balkanu. Nema žrtava tako uzvišenih i svetih u drugom nacijama. Makedonci pak o sebi misle da su mirni i miroljubiv narod. Zato do završetka Drugog svjetskog rata ni državu nisu imali. Nije im se bojevalo i krv prolijevalo bit će? Albanci, posebice oni koje su ugovori ugurali u granice današnjeg FYROM-a, vjeruju da su Makedonci Bugari, te da su političke zlice koje lažiraju popise stanovništva, jer Albanaca u Makedoniji ima barem 51%. Kosovski Albanci će se, prema mitu koji već desetljećima, ako ne i stoljećima vlada, prokreirati u tolikom broju da im za 50 godina neće biti dostatan ni teritorij do Islanda i juga Portugala. A da, Makedonci, današnji Slaveni, umišljaju da su potomci antičkih Makedonaca, čiji je vođa Filip II uspio čak i helenski savez i perzijance srediti. Činjenica da Filip i sin mu Aleksandar Makedonski nisu zasigurno bile slavenske krvi (Slaveni su ipak na prostor današnje Makedonije došetali desetak stoljeća kasnije), današnjim makedonskim vlastodršcima ne smeta, jer povijesnim velikanima koji su se prostorima današnje Makedonije smucali 3. stoljeća pr.n.e. baš u ovim danima dužu velebne i preskupe spomenike. Grade današnju naciju lažirajući povijest i kupuju populističkim potezima naklonost neobrazovanih, mitovima opijenih građana.

Sada pak geopolitički mitovi i teorije zavjere, ti su mi valjda najdraži. Srbi su pod političko-diplomatskim patronatom Velike Britanije. I Francuska im je sklona. Zbog rojalističkih veza i brakova, koje Srbi znaju sklapati. Iz interesa. Ne osobnog, isključivo nacionalnog, dakako. Valjda su u postelju svi srpski diplomati vazda lijegali maštajući o teritoriju Velike Srbije i to ih je isključivo napaljivalo. A ne zaboravimo ni pravoslavnu braću Ruse. Oni bi za Srbe i na vlastitu štetu djelovali. Hrvate pak političko-diplomatski mentoriraju Nijemci i Austrijanci. Sve je to zbog toga što su sva tri naroda u Drugom svjetskom ratu bila na strani nacističko-fašističke alijanse. I sve su to klero-fašisti. Zajedno s Papom. Bošnjake, još jedna od recentnijih naroda, pak pod svoj patronat uzimaju Turci. I razni arapski šeici, al oni to rade sa stilom, pa se o ovim potonjima ne priča puno izvan granica BiH. Zajednička vjera kao poveznica, dakako i ovdje ima smisla. Za mnoge. A što se ulaska u EU tiče, kao rijetkog zajedničkog cilja svih zemalja regije: oduvijek se šuškalo da nema šanse da Hrvatska uđe sama, ona mora u paketu, jer nema šanse da naš uspjeh dopuste tradicionalni prijatelji Srbije iz zemalja članica. A i to što su nas za ratne zločine kinjili Britanci i Nizozemci, sve je to zavjera u korist Srba. To što su i njih kinjili, e to se nas ne tiče. Jer mi ionako na našim televizijama i u novinama nemam vijesti o aktualnim društvenim događanjima u susjednim nam zemljama. Ne treba nam to. Ta mi nismo na Balkanu. A oni jesu. I neka tamo trunu još dugo, dugo. Mi se evo hrpimice uskoro bacamo u naručje majke Europe. I ništa s Balkana nam ne treba niti nam je drago. Kao potvrda, neki mi dan jedan ravnatelj jedne uprave jednog hrvatskog ministarstva (prije je to bio položaj zamjenika ministra) odgovara na email u kojem ga obavještavam o programu izobrazbe javnih službenika koji plaća strana zaklada, da on nije zainteresiran proslijediti to dalje i poslati eventualno nekog od svojih podređenih, jer mi nismo na zapadnom Balkanu. A gdje smo onda zaboga? U zlatnom Balonu?

Ne sporim da velesile koriste čak i kulturne datosti i sličnosti radi postizanja svojih političkih i ekonomskih ciljeva, ali me ova prepojednostavljena uvjerenja o međunarodno-političkom šurovanju i protekcionizmu redovito nerviraju. Tim više što su im skloni i obrazovani ljudi, koje je znanost trebala razuvjeriti u moć mita.

Čini mi se da većina balkanske mitomanije danas izlazi iz nacionalističkih premisa. Volimo mrziti ono što nam je dovoljno blisko i poznato, a opet tek toliko malo različito da ga možemo osuđivati i smatrati manje vrijednim, intelektualno, kulturno, razvojno i ne znam kako još inferiornim.

A nacije, i osjećaj pripadnosti istoj, je nešto tako recentnog datuma. Niti je bilo političkih Hrvata, niti Srba, niti Albanaca, još manje Bošnjaka i Makedonaca, prije nešto više od sto godina. Kada danas na nogometnom terenu snage odmjeravaju Hrvatska i Srbija, navijač duboko u sebi vjeruje da svaki igrač brani ne samo teritorij, ugled, povijest i budućnost svoje zemlje (eh, i o ceremonijama je čika Durkheim sve rekao, al ne mogu sad i o tome pisati). Osim toga, navijač hrvatski projicira u srpskog igrača svu mržnju prema naciji koju njegov tim predstavlja, veličajući hrvatskog mu kolegu kao branitelja našeg, ispravnog, uzvišenog. Ne samo da navijač vulgaris ne uzima u obzir da u hrvatskoj reprezentaciji igra nekoliko hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, nego on nema ni pojma da se ideja nacija-država tek negdje prije stotinjak i kusur godina počinje začimati kao ideja u nekim glavama ovdašnjih (tadašnjih) intelektualaca i političara, po uzoru na nacije koje su se gradile u Europi 19. stoljeća. Činjenica da (ne samo na Balkanu) ne uzimamo u obzir povijesni kontekst mitova koje projiciramo na današnja vremena i odnose govore dakle u prilog tvrdnji da u srazu Mit - Znanost, mit vodi 1:0.

Zajednica ugroženih vrijednosti

Vrijednosti koje su zajedničke i široko prihvaćene integriraju društvo i pojedince. Naravno da u širokom spektru mogućnosti, socijalnih položaja, ekonomske i političke moći te statusa, kao i različitih religijskih i ideoloških opredjeljenja pojedinci izabiru i prioritiziraju vrijednosti koje smatraju bitni(ji)ma i sebi bliski(ji)ma. No, da bi društvo opstalo, potrebna mu je uvjerenost velikog broja pojedinaca u zajednička načela, vrijednosti, moralne postavke. Ove se društvene maksime internaliziraju kroz običaje i kulturu, te kroz norme.

Nemalo sam ostala iznenađena kada sam prije malo više od tjedna dana u Jutarnjem pročitala da britanski premijer David Cameron zagovara ograničavanje nekih prava sadržanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama kao mjeru koja će spriječiti ponavljanje divljanja i javnog iskaza nezadovoljstva kakva su obilježila protekle dane u britanskim gradovima. O tome su pisali i britanski mediji, Guardian na primjer.

Cameron je izabrao lokalni centar za mlade u svom izbornom okrugu Oxfordshire za državničko-smiriteljsko obraćanje javnosti , te tom prilikom predložio da bi Velika Britanija trebala ustanoviti svoj vlastiti katalog ljudskih prava (bill of rights) te da bi nadležnost Europskog suda za ljudska prava trebao ograničiti.

Studente učim da su Europska konvencija i Europski sud za ljudska prava, koji njenu primjenu u država potpisnicama osigurava, istinski jamci primjene ljudskih prava u Europi. Učim ih doduše i da se pojedine odredbe Europske konvencije mogu u iznimnim slučajevima i u propisanom kontekstu i ograničiti. No, pitam se hoću li biti licemjerna ako ih ne izvijestim u nekom od predavanja koje slijede i o činu predstavnika europske političke elite, pače premijera europske kolijevke demokracije, koji zagovaranjem ograničavanja općeprihvaćenog kataloga ljudskih prava ugrožava samu bit europskog društva?

Vjerujem naime da je Europa (shvaćena kao geografsko-politička zajednica, konstituiranana međunarodnom organizacijom Vijeća Europe) prostor koji okuplja ne prvenstveno države, nego europsko stanovništvo, koje dijeli iste ili slične vrijednosti. Osnovne od tih vrijednosti su baština demokratske tradicije, te posljedica širenja ljudskih prava u proteklih nekoliko stoljeća, od vremena donošenja Magnae Chartae Libertatum do danas.

Katalog ljudskih prava sadržava garanciju štićenja prava poput prava na život, zabrane mučenja, nečovječnog ponašanja, ropstva ili prisilnog rada, prava na obrazovanje, političku participaciju, prava na rad, pravo vlasništva itd. Njihovo ostvarenje dodatno jamče zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom, pravo na pošteno suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek te nastojanje održanja vladavine prava i postizanja socijalne kohezije kroz politike. Sva ta prava preslikana su i sadržana u ustavima i zakonodavstvu europskih država. Velik je napredak i pohvalno obilježje europskog sustava ljudskih prava što svaka osoba pod jurisdikcijom zemlje potpisnice Europske konvencije (dakle, ne samo državljani, nego i stranci) ima pravo zahtijevati zaštitu i ostvarenje prava i slobode zajamčenih u Konvenciji.

Zagovornici ljudskih prava smatraju da bi ograničavanje ili ukidanje pristupa društvenim mrežama i servisima koju također Cameron predlaže predstavlja ugrozu jer bi slobodu govora uskratilo i koji se nisu ogriješili o zakone. Kao što spomenuh gore, svako ograničenje prava i sloboda sadržanih u Europskoj konvenciji (i ustavima) mora biti zakonito i mora biti nužno u demokratskom društvu. Javna vlast može ograničiti pojedinih prava sadržanih Europskom konvencijom (a radi se o pravu na poštovanje privatnog i obiteljskog života, slobodi mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, slobodi izražavanja i slobodi okupljanja i udruživanja) samo ukoliko je ograničenje (i) u skladu sa zakonom, i ako je ograničenje istovremeno (ii) nužno u demokratskom društvu radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Pravo na izražavanje (koje obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice) moguće je ograničiti tj. podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, a sve “radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

Ujedinjeni u različitosti, ali ne i različitosti prava

Neredi u britanskim gradovima nisu tek pobuna huligana, kako tvrdi premijer David Cameron ili pak rezultati neuspjele socijalizacije mladih u disfunkcionalnim obiteljima nižeg sloja, kako to sugerira bivši premijer Tony Blair. Britanski su građani (u ovom slučaju nižeg društvenog staleža, a klasa je u Britaniji itekako prisuta društvena činjenica) nezadovoljni zbog toga što osjećaju isključenost iz društveno poželjnog modela koji im se nameće kroz medije, časopise, filmove. Velike ekonomske razlike, društvena segmentiranost koja započinje činom rođenja u socijalno depriviranom kvartovima, a nastavlja se kroz obrazovni proces preko klasno podijeljenih vrtića i škola, te kroz ograničen broj profesija koje su dostupne siromašnima, iskočile su grozotom nasilja na TV ekrane cijelog svijeta. No, nije li slična priča zapaljenih predgrađa francuskih gradova “grijala” ekrane i “žarila” vijestima prije nekoliko ljeta? I je li se išta promijenilo u pogledu uključivanja društveno marginalnih, ali brojem nemalih siromašnih građana? U praksi, proklamirane vrijednosti poput tolerancije, prihvaćanja i njegovanja različitosti i ostvarivanja jednakosti i socijalne kohezije nisu očito ostvarene. Možda čak ni ostvarive?

I Europska Unija je osnivačkim ugovorom proklamirana kao zajednica zajedničkih vrijednosti (da ne prevodim, kopiram: “The Union is founded on the values of respect for human dignity, freedom, democracy, equality, the rule of law and respect for human rights, including the rights of persons belonging to minorities. These values are common to the Member States in a society in which pluralism, non-discrimination, tolerance, justice, solidarity and equality between women and men prevail.“). Smatram da proces proširenja služi kao izvozni model gore proklamiranih vrijednosti onim zemljama koje teže članstvu, a kroz dugotrajan i nimalo nezahtjevan proces pristupanja dužne su ne samo uskladiti zakonodavstvo, nego i prihvatiti i oživjeti kroz rad svojih institucija vrijednosti na kojima Unija počiva. Izjave o derogiranju Europske konvencije stoga govori u prilog argumenta dvostrukih standarda, koji tvrdi da se od zemalja (potencijalnih) kandidatkinja u području ljudskih prava traže usvajanje standard kojima ni neke zemlje članice ne žele biti podvrgnute. Cameronove su izjave stoga zastrašujuće jer podrivaju vjeru u zajedničke vrijednosti i pripadnika onih društvenih slojeva koji nisu iskoristili nemire kao priliku za iskaz svoga nezadovoljstva očito nedjelotvornim državnim institucijama.

Putting an End to Ethnic Political Engineering?

Institutionalisation of ethnicity is a phenomenon known, wide present and researched in the Western Balkans politics. Another phenomenon, that has not been seriously researched yet is a fact that ethnicity is being used for assuring certain positions and assuring benefits. Simultaneously, clientelistic position of minority political elites is prevailing factor for creation of governments in e.g. Croatia, Macedonia and Kosovo. In spite of normatively well developed minority protection across the Western Balkan region, being a minority is beneficial only for a narrow segment of minority population; predominantly those who were smart enough to recognize and use the normative-institutional settings that assure minority representation in politics. As a result, there are minority political elites, who are close to the state controlled funds entitled to minorities and often benefit on a private basis too.

The Croatian Constitutional Court passed on 29 July a set of decisions dealing with minority rights. One of them concerns abolition of dual voting right, some of Croatian minorities were granted in the latest amendments of the Constitutional Law on the Rights of National Minorities, passed on 16 June 2010.

Eight national minorities MPs have been coalitional partners of the central-rightist government in the two latest consecutive governments, and such amended voting mechanism was part of a coalitional share. What, however, surprises, is a fact that solution government put forwards is apparently unconstitutional and contrary to the principle of equality. Obviously, a ‘bastard’ voting mechanism that set apart national minorities was approved in the parliamentary procedure. Since the Constitutional Law on the Rights of National Minorities is an organic law, the amendment required that more than 2/3 of all MPs support the changes. In other words, oppositional political parties were not finding such provisions suspectful in the parliamentary procedure. However, one of the proposed amendments (that would recognize the Council of Municipalities of Eastern Slavonia, Baranja and Western Syrmium as a legal entity) was not accepted due to the warning of oppositional liberal politician Vesna Pusić, who argued such a solution would put up a territorial autonomy of several Serb-dominated municipalities (which NB is not foreseen in any Croatian legal source).

Back to arguments that inspired several constitutional complaints (submitted by following applicants: NGOs, Srpski demokratski forum, Socijalistička partija Hrvatske, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, GONG, and individual Đuro Kalanja ). Firstly, the voting amendments anticipated that national minority that constitutes less than 1.5% of the population (all but the Serbs) got a double voting right (which they exercise first in a special electoral district for minorities, that is applied nationwide, and secondly in one of their residence). Secondly, amendments foresaw a exceptional voting mechanism for the Serbs that would assures at least 3 MP seats but also gave them a chance to score the 4th MP seat (this electoral mechanism is known as a premium system).

The Serb politicians legitimised such dual solution for NM through their numerical size (NB, Serbs constitute a little bit less than 5% of population, in accordance to the latest official census results from 2001), saying this gives them a right to a specially designed electoral system. Interestingly, the vice-president of the Parliament Vladimir Šeks legitimised such a voting model through the three years ago issued Venice Commission’s Report on Dual Voting for Persons Belonging to National Minorities that states the smaller minorities only should be granted double voting rights.

In spite of legitimization provided by those who put forward the amendments, the strange novelty foresaw that the Serb electoral lists would run in all electoral districts, but each party with a single list across the country (the Law on Election of Representatives to the Croatian Parliament, Electoral Law) prescribes that political parties or independent lists must have a special list for each and one electoral district)!

This, of course, is contrary to the principle of equality, cause Art. 4 (4) of the Constitutional Law on the Rights of National Minorities prescribes that any discrimination based on affiliation with a national minority is prohibited, and that the members of national minorities shall be guaranteed equality before the law and equal legal protection (similarly to the equality principle enshrined as one of “highest values of the constitutional order”)! Therefore, it’s indeed short-sighted to pass provision that allow one minority achieving the right to political representation through universal suffrage (that is actually also not equally universal to the voting right of other (majority) citizens who as well elect their MS through universal suffrage). Exactly this line of reasoning is the one on which constitutional complaints were structured. They argued that it is discriminatory and contrary to the equality principle if not all minorities are guaranteed the double voting right.

One CC judge mentioned to me once in a corridor conversation the abolished special voting mechanism for the Serbs resembled the former Constitional solution of Socialist Republic of Croatia, which granted Serbs the status of the co-nation. I disagreed back then with him, cause the state-forming status would imply much more rights than a special voting mechanism that favours coalitional partner of the current government, believing that the CC can only rule that the provisions of the Electoral Law is unconstitutional and violated the equality principle.

Croatian CC decision annulled evidently amendments that prescribed new voting mechanism for NM, arguing that dual voting right cannot be possible only for some national minorities and endow just one minority with a single voting mechanism. Not only that abolished mechanism would create inequality among minorities, but it would also be discriminatory towards some Serb political parties: namely, as such - it would be beneficial exclusively for the current coalitional partner - the Independent Democratic Serb Party (SDSS). The CC decision prescribed that the "old" voting mechanism remains in place until the Parliament passes new legislation.

However, clientelistic position of minority political elites as stands for the time being requires re-conceptualisation and reconsideration if political participation of Croatian national minorities wants to become truly democratic. In my opinion, once elected to the Croatian Parliament, eight minority MPS are not merely representing national minority electorate, but the entire Croatian population. Therefore, their engagement should not only be restricted to achieving benefits for national minorities (and through that assuring a subsequent mandate in the Parliament) but also taking care and striving to building a tolerant, inclusive society. Ethnic political engineering simply cannot serve as a means to this end.

Kako uspješno “napasti samu strukturu društva”?

Anders Behring Breivik, izvršitelj terorističkog čina i masovnog pokolja u Oslu 22. srpnja, je preko svog odvjetnika poručio da mu je namjera bila “napasti društvo i samu strukturu društva”. I uspio je u tome. Jer zapadnim je svijetom, barem na nekoliko dana, zavladao strah i svijest da se tempirane ubojice ovakvog “kalibra” mogu naći u svakom društvu. Norveške će vlasti, da bi umirile svoj narod, morati pooštriti mjere sigurnosti, biti će više policije na ulicama; provjeravat će se revnije turističke pridošlice, legitimirati građani (autohtoni i imigranti). A zemljom će neko vrijeme zavladati moćno oružje terorizma: strah. Da je isti čin izvršio imigrant, ne-daj-Bože, posljedice po suživot bile bi još dugoročnije i došlo bi do znatne polarizacije društva.

U našem dijelu svijeta tragediju iz Osla već potiskuju neke nove vijesti, nama bliskije, čini nam se relevantnije.

Razmišljam intenzivno o pokolju u Oslu, u kojem sam prije deset godina pohađala ljetnu školu na njihovu Sveučilištu (NB, o trošku norveških poreznih obveznika svake se godine okupi mali presjek Svijeta: 600 studenata iz 90 zemalja; norveške vlasti dakle smatraju legitimnim i korisnim ulagati u znanje i stranih studenata, pravdajući to, vjerujem, svojom investicijom za promicanje mira u svijetu). Tijekom boravka u Oslu posjetili smo , naravno, mi studenti s barutnog Balkana i Nobelov institut. Nobel je bio Šveđanin, al zbog svoje austrijske prijateljice, s kojom se godinama dopisivao, Berthe von Suttner, oporučno je odredio da se njegova prestižna nagrada za mir, dodjeljuje u norveškom glavnom gradu. Sve se ostale Nobelove nagrade dodjeljuju u Švedskoj.

Skandinavske zemlje čine nam se iz ove naše post-tranzicijsko/post-ratne osiromašene i neizvjesne svakodnevnice pitomim, bogatim, no ne rasipnim, utočištima blagostanja i socijalne pravde. To su zemlje koje su posebice velikodušne u procesu poslijeratne (ne samo balkanske) obnove, ulažu u izgradnju civilnog društva, doniraju sredstva za rekonstrukciju porušenih građevina, te (i) tako potiču uspostavu i održanje mira. Ljudi koji žive u bogatim, liberalnim zemljama imaju razloga biti zadovoljni, i dio svoga društveno bogatstva “žrtvovati” za manje sretne: kako u svom vlastitom društvu, tako i u inozemstvu. To je zapravo i bit vanjske politike skandinavskih zemalja. Zato površno može izgledati da je masovni ubojica ABB društvena anomalija. No on nije iznimka već simptom i proizvod društva i vremena u kojem živimo. Neo-nacista i ekstremno-desničarskih luđaka ima u svim zemljama. Oni su zapravo ideološki ekstremni nacionalisti, kojih svugdje ima, jer malo koju državu svijeta naseljavaju isključivo pripadnici jedne etničke skupine. ABB-a motivirala je njegova ideologija mržnje. Prema imigrantima, Muslimanima, ali i prema vlasti, koju čine predstavnici uglavnom njegova vlastitog naroda. Za metu je izabrao pripadnike vlastitog naroda, no doduše svoje političke neistomišljenika. Bio je svjestan da je bijela, etnička norveška meta, puno važnija medijima i norveškim ljudima, i da će trajnije ostati u kolektivnom sjećanju Norvežana, nego da je izabrao kakvu džamiju ili skup Muslimana koji žive u toj zemlji, koja je posebice u devedesetima otvorila vrata i skrbila za mnoge izbjeglice iz Bosne, Kosova, Somalije, mnoge od njih muslimanske vjeroispovijesti. Mržnja je doista moćno oružje. A mržnja prema drugome nastaje iz straha, nepoznavanja, neznanja. Strah rađa netoleranciju, nemogućnost poimanja da su sva ljudska bića jednako vrijedna i zaslužuju istu količinu ljudskog dostojanstva, digniteta, pijeteta. No, Europa multikulturalizma je isto tako društvena realnost. I stoga će, nadam se, ovaj tragični događaj natjerati europske političare da ne odustanu od ideje suživota, te da javnim politikama, a ponajprije svojim nastupima, promoviraju što bolje (u)poznavanje, i integraciju svekolikog stanovništva. Ne vidim boljeg lijeka za mržnju i ne(po)zna(va)nje ekstremista od međusobnog (u)poznavanja i prožimanja svih dijelova društva. Inače cijeloj Europi, u kojoj u ovom trenutku živi više od 50 milijuna Muslimana (bez Turske, koja sama broji gotovo 70 milijuna stanovnika), te još mnogo milijuna pridošlica ostalih vjera, nacionalnosti, jezika i boja kože, itekako prijeti lom strukture društva: strah, teror, nepovjerenje, izostanak suradnje među ljudima koji zapravo tek zajedno Europu čine prosperitetnim i ugodnim kontinentom.

Manjinski dio medijskog kolača

Nedavno sam sudjelovala na konferenciji "Izolacija ili integracija: kako mediji pristupaju uključivanju manjina u javnu sferu" koju su organizirale B.a.B.e. O manjinama i medijima u Hrvatskoj ranije sam napisala jedan članak za publikaciju "Na marginama: manjine i mediji u jugoističnoj Europi" u kojem sam zaključila da je potpuna uključenost manjina u društvo moguća isključivo samo onda kada se i mediji specijalizirani za manjine i mainstream mediji počnu baviti manjinskim pitanjima na inkluzivan način, istovremeno izbjegavajući zamku nepotrebne prakse stereotipiziranja i diskriminacije manjina.

Hrvatske su nacionalne manjine u medijima, bez obzira na Ustavom zagarantiran pristup masovnim medijima i institucije koje jamče manjinsku zastupljenost, povremeno getoizirane. Naime, radio i televizijske stanice na državnom, regionalnom i lokalnom nivou obavezne su promovirati etničku raznolikost, te ostvarivati i emitirati programe predviđene za informiranje osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama na njihovim jezicima. Međutim, takva je odredba obavezujuća samo za one emitere koji se finansiraju putem državnih i lokalnih ili regionalnih vladinih budžeta. S druge strane privatni mediji, predvođeni kapitalom, koji nisu obavezni poticati interkulturalnost u svojim programima, pitanja vezana za nacionalne manjine uglavnom oslikavaju kroz političke teme, ponekad čak i promovirajući uvriježene etničke stereotipe. Marginalizacijom tema koje se bave manjinama, privatni mediji ne doprinose uključenju tih etničkih grupa u društvo. Pored navedene dvije grupacije: javnih i tzv. mainstream medija, u kojima su manjine uglavnom neodgovarajuće zastupljene, postoje mediji specijalizirani za manjine. Oni su u vlasništvu manjinskih udruga, koje ih uređuju s ciljem adresiranja specifičnih potreba i interesa pojedinih manjinskih grupa. Ovi specijaliziranai manjinski mediji, doprinose doduše ostvarivanju Ustavom zajamčenog prava na pristup medijima na manjinskom jeziku, ali i također donekle doprinose getoizaciji informativnog prostora za manjine, jer se obraćaju isključivo pripadnicima/cama nacionalnih manjina a ujedno su i vrlo ograničene naklade, zbog čega ostaju van dosega (i interesa) većinske populacije.

Na skupu početkom lipnja 2011. godine pokušala sam stoga istaknuti važnost stvarnog uključivanja manjinske tematike u sve medijske programe i formate. Ukazujući na fenomene retradicionalizaicje hrvatskog društva, eskalacije netrpeljivosti prema manjisnkim društvenim skupinama, te komercijalizaicje medija - koja ne zaobilazi čak ni javne medije koji bi trebali prvenstveno težiti obrazovnoj i informativnoj funkciji - sugeriam da je izostanak etničkog pluralizma u medijima, vidljiv kroz često etiketiranje pripadnika nacionalnih manjina te getoizaicja tema koje se tiču manjina (kroz posebne formate emisija za i o manjinama ili kroz specijalizirana manjinska glasila koja su namijenjena uskom čitateljskom krugu) kočnica uspostavi hrvatskog društva kao multuietničkog i multikulturalnog. Naime, dokle god prihvaćamo nezastupljenost manjina u političkim, obrazovnim, zabavnim, informativnim, dakle svim programima elektornskih medija ili u svim rubrikama tiskovina, društveno nismo sazreli i dokazali da je zaživio duh snošljivosti i međukulturnog dijaloga, uzajamnog poštovanja i razumijevanja između svih građana, bez obzira na njihovu etničku, kulturnu, jezičnu ili vjersku pripadnost.

Intervju časopisu Stina o vijećima nacionalnih manjina

Vijeća kao sukreatori lokalne politike

Prošlo je sedam godina od usvajanja Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama čiji je jedan od najznačajnijih i najintrigantnijih novuma bio i uvođenje manjinske samouprave (vijeća i predstavnici). Koliko je ta važna institucija zaista saživjela, koje je efekte do sada postigla? Da li je naš koncept manjinske samouprave najbolje osmišljen i postavljen? Da li su, možda, na raspolaganju bila i neka druga rješenja i iskustva koji bi osigurale efikasnije i kvalitetnije sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu? Kakav iskustva u tom pogledu imamo u Europi?

Naš je sustav manjinske samouprave inspiriran mađarskim. Nema sličnih rješenja u zapadnoeuropskim demokracijama. Na
pamet mi pada, kad razmišljam o zapadnoj Europi, tek Komisija šestorice, konzultativno tijelo sa zakonodavnim ovlastima koje djeluje u talijanskoj provinciji Bolzano. Slična konzultativna tijela postoje i u nekoliko zemalja naše regije, ali uglavnom još nisu zaživjela u praksi (Srbijia, Makedonija i Kosovo). Tijela koja su nastala kao modalitet manjinskog suodlučivanja na lokalnoj razini u svim ovim zemljama rezultat su oklijevanja zakonodavaca da dopusti teritorijalnu autonomiju manjinskim zajednicama. U državama koje su i same u procesu izgradnje nacije i državnih institucija, a u kontekstu nedavnih ratova i sukoba, teško je i zamisliti da je teritorijalna autonomija moguća. Stoga se i pojavio model vijeća, dakle tijela u kojima manjine sukreiraju
lokalne politike koje se tiču zaštite njihovog identiteta, ali i očuvanja njihove zajednice u mjestima koje su tradicionalno nastanjivale, ili gdje žive u značajnijem broju. Ipak, na predstavnicima je manjinskih zajednica, okupljenih u vijećima, angažirati se na način da štite kulturnu autonomiju svoje zajednice, ali i da sukreiraju odluke lokalne vlasti koje mogu utjecati na svakodnevnu kvalitetu života pripadnika manjina. Dakle, članak 31. Ustavnog zakona koji propisuje da vijeća nacionalnih manjina predlažu lokalnim i regionalnim tijelima opće akte o pitanjima od značaja za nacionalnu manjinu, treba tumačiti tako da su vijeća sukreatori lokalnih politika, bilo da se radi o komunalnoj infrastrukturi, odlučivanju o novim generalnim urbanističkim
planovima, izgradnji domova zdravlja, dječjih vrtića i škola. Sve su to teme na koje vijeća trebaju imati mogućnost utjecati. No, čini mi se da još uvijek u praksi nije tako.

VIJEĆA SE JOŠ NISU NAMETNULA JAVNOSTI

U čemu su, po vašem mišljenju, najizrazitiji nedostaci našeg koncepta manjinske samouprave?

Najprije, nejasno formulirana obveza financiranja vijeća. Zakon propisuje da se vijeća financiraju iz sredstava jedinica samouprave, a ne propisuje eventualne sankcije za one jedinice koje to propuste učiniti. Iako se vijeće mogu financirati i iz državnog proračuna, to nije slučaj. Nadalje, slabim odazivom birača vijećima se u pitanje dovodi legitimitet. No, iako su ovi problemi već kronične prirode, nisu adekvatno riješeni. Znamo da je bilo prijedloga da se izbori za vijeća organiziraju
paralelno uz opće parlamentarne izbore, ali je ta ideja napuštena. Također, većina vijeća se nije snašla u svom mandatu: ljudi su izabrani, dobili su određena prava, čak i povlastice, izborili i ispregovarali urede, ponekad,
u većim gradovima i bogatijim sredinama, osigurali financiranje čak i administrativnih pomoćnika koji opslužuju vijeće, ali se uglavnom nisu nametnuli javnosti, manjinskoj ni većinskoj, kao institucija koja služi suradnji, koja povezuje manjine s lokalnom zajednicom u kojoj one prebivaju.

Koliko na kvaliteta i funkcioniranje samog sustava manjinske samouprave utječe način na koji je taj sustav organiziran a u kojoj je mjeri to funkcioniranje ovisno i široj socijalno-političkoj klimi u odnosu na manjine i kako u tom pogledu ocjenjujete našu trenutnu situaciju?

I jedno i drugo je važno. S tim da okružje igra utjecajnu ulogu. Naravno da će u zajednici u kojoj postoji tradicija mnogoetničnosti rad vijeća biti itekako u boljem položaju. Hrvatsko je društvo još uvijek prilično nespremno za
ostvarenje prava manjina: ne samo nacionalnih, nego i socijalnih, rodnih, religijskih. Na promjene takvog stava čak ni na lokalnoj razini ne mogu utjecati vijeća, ne samo da su ona gotovo nevidljiva i ciljno usko profilirana, nego je zadatak vlasti, škola, medija, javnih kampanja da razvijaju svijest stanovništva o potrebi uvažavanja različitosti.

EDUCIRATI ALI I TEHNIČKI EKIPIRATI

Koliko je za jedan ovakav koncept sudjelovanja manjina u javnom životu važan dosegnuti nivo i potencijal civilnog društva i kakva je situacija na tom planu?

Udruge su odigrale važnu ulogu u educiranju vijećnika o njihovim ovlastima i mandatu, što je donekle poduprla i Vlada kroz djelatnosti educiranja Ureda za nacionalne manjine. Ipak, malo je udruga u Hrvatskoj koje imaju jasno i konstantno profiliran interes za pitanja zaštite nacionalnih manjina, promicanje manjinskih prava, sugeriranje novih, inkluzivnijih politika donosiocima odluka. Rijetke od njih koje su se posvetile ovom cilju čine to u kontinuitetu i s namjerom da djeluju iz pozicije think-thanka, dakle aktivno zagovaraju rješenja koja bi političari mogli upotrijebiti pri realizaciji svojih političkih odluka. Vijeća doduše mogu iz zakonom propisanog okvira djelovati poput udruga, ali ona ne smije biti izložena tržišnim pravilima kojima su udruge izložene, i nemaju mogućnost širenja područja svoga interesa i djelovanja, što udruge dakako mogu. No, ne bi ja miješala udruge i vijeća, to je kao da miješate kruške i jabuke.

Da li su same manjine organizacijski i edukacijski pripremljene za implementaciju jednog ovakvog, složenog, koncepta manjinske samouprave?

Već sam spomenula da su mnogobrojne međunarodno financirane projekte kojima je cilj bio obrazovanje izabranih vijećnika provodile uglavnom domaće i strane udruge. Možda bi bilo bolje da se novac koji su donori namijenili za smještaj sudionika i organizaciju seminara i radionica, te plaće predavača iskoristio na način da je svako vijeće dobilo telefon, kompjuter i faks uređaj bio oportunije potrošen. No, tu smo, gdje smo. Vijeća su već prevalila polovicu svoga drugog mandata, zadaci koji su im povjereni izabranim predstavnicima morali bi biti itekako do sada jasni. Na glasačima je da prilikom sljedećih izbora odluče jesu li njihovi predstavnici bili na visini zadatke ili ne. Zamjenjivost je ključ demokratskog procesa.

Koliko su za taj koncept pripremljene lokalne i regionalne institucije vlasti?

Mislim da se situacija itekako promijenila u odnosu na početno nesnalaženje lokalnih javnih službenika, ali i megalomanskih očekivanja nekih tada tek izabranih predstavnika u vijeća nacionalnih manjina. Šteta je što se pri edukaciji o nadležnosti vijeća uglavnom bavilo predstavnicima i vijećima nacionalnih manjina, a rijetko ili nikako sa gradskim i županijskim službenicima, te predstavnicima u skupštinama. U ovih šest, sedam godina ipak je osviještenost o postojanju vijeća kao tijela manjinske samouprave postala opća, osnovane su koordinacije, neki gradovi su osigurali sredstva za urede vijeća, itd. Na žalost, neki politički predstavnici lokalne i županijske vlasti ne prihvaćaju činjenicu da Ustavni zakon daje manjinama pravo da sudjeluju u donošenju lokalnih odluka. Naravno da zbog malog broja manjinskih
zastupnika manjinski prijedlozi mogu lako biti preglasani, ali u inkluzivnom društvu glas ranjivijih skupina, ma koje god one bile, treba uzimati u obzir.

Što bi po vašem mišljenu u konceptu manjinske samouprave bilo prioritetno mijenjati?

Izvjesno je da nekih supstancijalnih promjena neće biti, jer zakonski okvir ostaje kakav je i bio. No, i u vijećima, kao i u svim hrvatskim javnim službama, predstavničkim tijelima, vlasti općenito, treba mijenjati način upravljanja, treba težiti transparentnoj, odgovornoj, časnoj vlasti. To nije nešto što se mijenja lako i preko noći, ali i vijeća itekako mogu pripomoći toj nužnoj promjeni.

BIRAČI ĆE PREPOZNATI USPJEŠNA VIJEĆA

U kojoj je mjeri sam način izbora manjinske samouprave adekvatan. Koje su njegove manjkavosti?

Već sam ranije spomenula da zbog slabog odaziva manjinskih glasača vijećima manjka legitimitet, dakle percepcija glasača da “pobjednici” glasovanja zaista predstavljaju većinu glasačkog tijela, a ne samo one koji su glasovali. Osim toga, organiziranje direktnih izbora iznimno je skupo, budući se glasačka mjesta nalaze diljem zemlje. Kad bi postojalo dopisno glasanje, vjerujem da bi mnogo više pripadnika manjina glasovalo za svoje predstavnike u vijećima. Neki se, ne
zaboravimo, ne osjećaju ugodno pri odlasku na biračka mjesta na kojima se glasa samo
za nacionalne manjine. Činjenica da u našoj zemlji još zaziremo od stigmatizacije zbog nacionalne pripadnosti govori da hrvatsko društvo još nije demokratski sazrelo.

Sljedeće godine trebali bi se održati treći po redu izbori za manjinsku samoupravu. Što se do sada pokazalo najvećim nedostacima na tom planu i što bi se eventualno za te izbore moglo promijeniti kako bi se bolje i uspješnije organizirali?

Mislim da je potrebna dobro osmišljena i ciljana kampanja. Ona za posljednje izbore za manjinska vijeća, provođena na nacionalnoj razini putem TV reklama, bila je simpatična. Osim što je informirala pripadnike nacionalnih manjina o nadolazećim izborima, senzibilizirala je većinsku javnost o multietničnosti hrvatskog društva. Ipak, najbolji motiv za
veću izlaznost birača bit će tek rezultati i uspješnost postojećih vijeća. Ukoliko ljudi zamjećuju promjene u lokalnoj zajednici koje mogu pripisati zalaganju svojih vijećnika, prepoznat će ovu instituciju manjinske samouprave kao vrijednu i važnu.

Da li će skori ulazak Hrvatske u EU možda donijeti neke promjene (nove zahtjeve, standarde) kada je u pitanju sudjelovanje manjina u javnom životu?

Ne vjerujem da će promjene biti značajne, ako ih uopće bude. Ne zato što ulaskom u EU prestaje djelovati politika uvjetovanja, koja je u području zaštite prava nacionalnih manjina, priznat ćete i sami, vjerujem, igrala važnu ulogu, nego zbog toga što je obveza realizacije manjinskih prava unutarnja stvar svake države članice. Hrvatska će kao zemlja članica, nadam se, biti dobar primjer mnogim starim državama članicama koje nisu usvojile ovako cjelovit sustav zaštite manjinskih prava kakav postoji u nas. Ipak, ne trebamo se zanositi da smo bolji već kontinuirano, dakle i nakon pristupanja EU, raditi na ostvarenju manjinskih prava i izgradnji tolerantnijeg društva. To su, uostalom, načela na kojima Unija i počiva.

Jungakademiker für ethnische Versöhnung am Balkan

This is an interview I gave to Lukas Wieselberg, journalist of the ORF.

Jungakademiker für ethnische Versöhnung am Balkan

Als die Jugoslawienkriege in den 1990er Jahren begannen, spielten Akademiker eine bedeutende Rolle. Franjo Tudman war Historiker, Slobodan Milosevic und Alija Izetbegovic waren Juristen. Auf allen Seiten nährten Intellektuelle und Akademiker den nationalistischen Wahn. Nach den blutigen Zeiten soll nun eine neue, junge Generation an Wissenschaftlern zu einer Versöhnung der Volksgruppen beitragen. Das ist das Ziel einer Initiative, die am Donnerstag anlässlich einer Konferenz in Wien vorgestellt

science.ORF.at: Was waren die Hauptgründe für die Bildung des "inter@nic Netzwerks"?

Antonija Petricusic: Das Netzwerk wurde 2007 gegründet, weil es bis dahin kaum Verknüpfungen von wissenschaftlichen Institutionen in Südosteuropa gegeben hat. Ich habe damals als Forschungsassistentin der Uni Graz an Projekten gearbeitet, die sich mit Balkanländern beschäftigt haben. Dabei habe ich die mangelnde Qualität der Wissenschafts- und Forschungsinstitutionen am Westbalkan sehr praktisch erlebt.

Mir ist so die Idee gekommen, dass man ihre Wissenschaft verbessern könnte, wenn man junge Forscher versammelt, die sich mit einem einzigen, aber breiten Thema beschäftigen - der Versöhnung der Bevölkerungsgruppen. Das inter@nic Netzwerk war gedacht als Forum für Ideen, aber auch für Forschungsresultate von jungen Wissenschaftlern am westlichen Balkan.

Wie viele Menschen nehmen teil? Was sind die aktuellen Pläne?

Zurzeit besteht das Netzwerk aus 200 Personen, die Mehrheit von ihnen wohnt und arbeitet nicht am Balkan. Das alleine zeigt schon, dass es dort Probleme mit der Kooperationen zwischen den akademischen Institutionen gibt. Und genau hier möchte das inter@nic Netzwerk ansetzen.

Wir haben bereits mit großem Erfolg eine Konferenz organisiert und wollen die Resultate im nächsten Schritt publizieren. Dann möchten wir uns in einem Projekt den Beziehungen zwischen den Volksgruppen in Kroatien widmen. Dabei soll es um die Fragen gehen, wie die Aussicht auf eine EU-Mitgliedschaft die Gesellschaft beeinflusst und die Gesetzgebung für Minderheiten verbessert. Hoffentlich erhalten wir dafür die nötigen Förderungen!

Wie haben sich die persönlichen Beziehungen zwischen Wissenschaftlern auf dem Westbalkan im Vergleich zu der Situation vor dem Krieg verändert?

Ich glaube nicht, dass der Krieg die Beziehungen drastisch geändert hat. Jene Wissenschaftler, die in Ex-Jugoslawien kooperiert und ihre Studien gelesen haben, sind vermutlich weiter in Kontakt gestanden - trotz des Kriegs.

Wirklich geschädigt wurden die jungen Wissenschaftler: jene, die unter den autoritären Regierungen studiert haben, die wegen der strengen Visabestimmungen nicht in andere Länder reisen durften, die in ihren Ausbildungsjahren den nationalistischen Stimmungen ausgesetzt waren ... Unser Netzwerk wurde gegründet, um genau diese Menschen zu erreichen. Sie sollen eine Chance haben, Artikel auszutauschen, gemeinsame Projekte voranzubringen und - idealerweise - dazu beizutragen, dass es wieder eine Zusammenarbeit zwischen den akademischen Institutionen auf dem Westbalkan gibt.

Glauben Sie wirklich, dass die Wissenschaft - und ihre Wissenschaftler - zur ethnischen Versöhnung beitragen können - und wenn ja, wie?

Ich denke, dass Wissenschaftler und Akademiker eine Schlüsselrolle im Versöhnungsprozess spielen. Zum einen weil ihre wissenschaftliche Objektivität dazu beitragen kann, die unmittelbare Vergangenheit objektiv zu reflektieren. Wahrscheinlich tragen die Sozialwissenschaftler - Soziologen, Juristen, Historiker, Anthropologen - dabei die größte Verantwortung. Zum anderen können sie als Erzieher ihren Studenten klarmachen, dass ethnische Unterschiede keine Gefahr darstellen, sondern eine Bereicherung - und somit die Flammen des Nationalismus zügeln.

Wenn wir an die Ursprünge der Jugoslawienkriege denken, haben Wissenschaftler aber doch eine sehr traurige Rolle gespielt: Tudman war Historiker, Milosevic und Izetbegovic Juristen, das berühmte Sanu-Memorandum stammte von der Serbischen Akademie der Wissenschaften. Akademiker haben auf allen Seiten nicht gerade "wissenschaftlich objektiv" gedacht, sondern den Nationalismus angestachelt. Warum glauben Sie, dass sich da etwas geändert hat?

Es ist bedauerlich, dass die nationalistischen Führer der 1990er Jahre mit der Wissenschaft verknüpft sind. Sie haben natürlich Recht: Diese Intellektuellen, die im Kommunismus aufgewachsen sind und in den neuen Nationalstaaten zu Führungspersönlichkeiten wurden, haben die jüngste Gewaltgeschichte am Balkan mitgeprägt.

Ich glaube aber nicht, dass der Anstieg des Nationalismus eine reine Folge ihrer inadäquaten Rolle war. Wir sollten nicht vergessen, dass sich die Spirale mit dem serbischen Nationalismus in den späten 1980er Jahren zu drehen begann. Danach kamen andere nationalistischen Bewegungen hinzu, die die serbische Hegemonie fürchteten. Wissenschaftler hätten in dieser Phase eine aktivere Rolle spielen und die nationalistischen Politiken delegitimieren sollen.

Aber wichtiger für die ethnische Mobilisierung als die Wissenschaft, die damals - zum Teil auch freiwillig - zum Schweigen gebracht wurde, waren die Medien, die Armee und sogar die religiösen Führer. Die politischen Änderungen nach 2000 haben gezeigt, dass Wissenschaftler in demokratischen Umgebungen eine viel prominentere Rolle spielen.

Welche Erinnerungen haben Sie persönlich an die Balkankriege? Und wie hat das Ihr Eintreten für das inter@nic network beeinflusst?

Als der Krieg in Kroatien begann, war ich ein Teenager. Ich war erschüttert, als die Flüchtlinge in meine Heimatstadt Zagreb strömten. Da die gesamte Familie meiner Mutter aus Nordbosnien fliehen und eine Zeit lang bei uns wohnen musste, habe ich einiges vom menschlichen Leid des Kriegs mitbekommen. Zum Glück habe ich seine gewalttätigen Aspekte nicht aus erster Hand erlebt.

2001/2002 habe ich in Sarajevo mein Masterstudium absolviert und dabei meine Ansichten über die Balkankriege geändert. Ich habe die jüngste Vergangenheit dort mit den Augen der Moslems gesehen, einer anderen ethnischen Gruppe, die mit den Kroaten in Konflikt gestanden ist. Ich merkte, dass die Geschichtsinterpretation, wie ich sie durch Medien und Erziehung erfahren habe, nicht immer der Realität entsprochen hat.

Und ich habe meine eigene Ignoranz verabscheut. Mir wurde die persönliche Verantwortung klar, das sogenannte "Andere" kennenzulernen, die Gleichheiten der Kulturen anzuerkennen und sich an ihren Unterschieden zu erfreuen. Denn die bereichern unser Leben, wenn wir es nur zulassen.

Wie ist Ihr persönliches Verhältnis zu Wissenschaftlern aus anderen Nationen, gibt es da noch Ressentiments von Ihnen oder von Kollegen, die vielleicht nicht an Ihrer Idee und Ihrem Netzwerk teilhaben?

Ich unterscheide Kollegen nicht nach ihrer Nationalität oder Staatsbürgerschaft, sondern nach ihrer wissenschaftlichen Exzellenz und ihren persönlichen Leistungen. Vielleicht bin ich naiv, aber mir scheint, als ob die Wissenschaftswelt nicht so stark mit den ethnischen Kriegen infiziert war. Alle Forscher vom Westbalkan, denen ich bei verschiedenen Projekten und Konferenzen über den Weg gelaufen bin, waren nicht eine Sekunde lang intolerant.

Natürlich kenne ich nur mein eigenes Arbeitsumfeld. Ich weiß nicht, wie es ist, wenn z.B. Techniker zusammenkommen. Ich bin aber überzeugt, dass Akademiker zur Versöhnung zwischen den Volksgruppen beitragen und unsere Länder sicherer machen können, offener für Unterschiede und lebenswerter. Das ist es, worauf unser Netzwerk abzielt!

Wenn sich ein Wunsch erfüllen ließe, welcher sollte es sein?

Nur einer? Ich habe so viele! OK, wenn es unbedingt sein muss: Dann würde ich mir ganz egoistisch wünschen, dass die Welt, in der mein Sohn aufwachsen wird, eine sein wird ohne ethnische Konflikte, Hass und Gewalt. Ich wünsche mir für uns alle eine Welt, in der Menschen Diversität schätzen und sie nicht fürchten oder für ihre eigenen Zwecke benutzen.

Akademici van iz škole moga djeteta!

Citam jucer i danas u Vecernjem (nemam kad provjeravati jesu li i druge dnevne novine obvjavle sto o ovoj temi) kako nam hrvatski akademici namjeravaju unaprijedit skolstvo time sto ce se instalirati u skolske odbore. Ne, ne i ne, vapijem ja, ne dozvolimo metuzalemima svijesti da nam uzurpiraju osnovne i srednje skole i dijele svoju pamet i iskustvo!!! Ne zelim biti diskriminatorna u pogledu dobi, ali, zaista, ne razumijem sto covjek pred penzijom, ili u joj, ma koliko god on (potencijalno) mudar i mentalno vitalan (jos uvijek) bio ima raditi u skolskom odboru neke skole koju ce za koju godinu pohadjati moje dijete?

Niti je pedagog (premda je vjerojatno (jednoc) prenosio znanje, ali studentima, i to, najvjerojatnije ex cathedra metodom!), niti je roditelj (da se opravda njegov izravan i neupitan interes i dobronamjernost aktivnog sudjelovanja u poslovanju skole). Akademk je, nek se ne naljute oni koji se tako osjecaju ili to jesu (premda slutim da se rijetko medju njima sluzi internetom, te je sansa da ce procitati ovu zgranutu kritiku opce postojeca!), znanstvanik na zalasku karijere, koji teba uzivati prvenstveno u drustvenom priznanju svoga rada, i eventualno piskarati nesto sto ce izdavacke kuce objavljivati a propos njegova/njena znanstvena ugleda. Neka me netko rado razuvjeri argumentima i podacima, alcini mi se da stvarnost ne nudi dokaza o znanstvenoj plodnosti ili drustvenoj angaziranosti akademske creme de la creme (kako si vole tepati).

Međudržavni odnošaji i regionalni pak(e)t na Balkanu

U kroničnom nedostatku vremena silim se napisati ovih para redaka, jer sam u protekla dva tjedna spoznala nekoliko stvari koje smatram zanimljivima i relevantnima za građane zemlje u kojoj živim. Ne, ne mislim na Austriju, nego na Hrvatsku.

Prije gotovo dva tjedna u Bolzanu sam nazočila konferenciji na kojoj je Visoki povjerenik za nacionalne manjine OESS-a (specijalizirana institucija ove međunarodne organizacije koja je osnovana u 90-im prošlog stoljeća radi ranog prepoznavanja potencijalnih etničkih sukoba u OESS-ovoj regiji) predstavio Bolzanske preporuke o pravima nacionalnih manjina u međudržavnim odnosima.

Kao i svaka međunarodna konferencija koja okuplja najbitnije face iz nekog polja, i ova je bila show-room za iskazivanje bitnosti u akademskoj i političkoj kremi onoga što ja nazivam minority bussinessom. Stoga ni ne čudi da sam od mnogobrojnih uvodničarskih govora zakunjala. No iz jutarnjeg drijemeža me razdrmalo predavanje Visokog povjerenika glavom i bradom, kad je pred kraj svoga uvodnog izlaganja izrekao da stručnjaci okupljeni u izradi ovih Preporuka smatraju kako matične države ne bi trebale kapom i šakom dijeliti državljanstva pripadnicima iste etničke skupine koji čine dio naroda (i(li) nacionalnih manjina) susjednih ili drugih država. Matične države (kin-states) su u pravno-politološkom rječniku one koje osim na svom teritoriju nalaze, prepoznaju, a često i štite pripadnike svoje etničke skupine u drugim, najčešće susjednim državama. Te "štićene" skupine zovu se "matičnim narodom" (kin-nation).

Prevedno na jezik dnevne (hrvatske) politike, moćna međunarodna organizacija smatra da je ono što hrvatske vlasti čine glede dodjele hrvatskog državljanstva državljanima BiH krivo (jer Hrvati u BiH to jesu, državljani već jedne države, u kojoj se rađaju, žive, rade, vjerojatno plaćaju poreze, glasaju na izborima, ukratko stvaraju budućnost svoju i svojih potomaka). Oni koji će sad osuditi ovakvu argumentaciju bolje da razmisle prije nego poviču da sam zaboravila hrvatske nacionalne interese ili izdala Hercegovce nek pročitaju Preporuke, jer one promiču pomaganje prekogranično ukoliko se ono odnosi na očuvanje kulturnog identiteta, dakle financijsku pomoć matične države radi pormicanja jezika, uporabe manjinskog jezika u medijima, školstvu itd.

A zašto OESS kaže da velikodušno dijeljenje državljanstva ne valja u međudržavnim odnosima? Popratna Objašnjavajuća bilješka o Preporukama (Explanatory note) daje pravno utemeljenje svakoj od preporuka, a za preporuku broj 11 kaže:

"Contested claims or competing attempts by the States concerned to exercise jurisdiction over their citizens, irrespective of the place of residence, have the potential to create tensions. This is particularly likely to happen when citizenship is conferred en masse, i.e. to a specified group of individuals or in substantial numbers relative to the size of the population of the State of residence or one of its territorial subdivisions. States should therefore refrain from granting citizenship without the existence of a genuine link between the State and the individual upon whom it is conferred, as ruled by the International Court of Justice in the Nottebohm Case (1955 I.C.J. 4)."

No, Preporuke kao tzv. soft law instrument (dakle, pravno neobvezujući izvor međunarodnog prava) teško da će doprinijeti nekoj krucijalnoj promjeni u politici RH prema hrvatskom narodu u BiH (ukoliko na vlast ne dođe Milanović, ali teško da bi i SDP-ova vlada skupila dvotrećinski većinu za promjenu Ustava), ne spominjući opće nemogućnost oduzimanja stečenih prava, dakle Hrvati (pretežito) iz BiH koji već imaju i hrvatsko državlajnstvo ne trebaju strepiti za njega jer ima ga nitko neće oduzeti. Najprije, Ustav Republike Hrvatske propisuje zabranu oduzimanja hrvatskog državljanstva (članak 9. stavak 2.), a niti Zakon o hrvatskom državljanstvu ne poznaje institut oduzimanja državljanstva.

Dakle, o Bolzanskim preporukama će, kao i ranijima preporukama Visokog povjerenika o pravima manjina na uporabu manjinskog jezika, na obrazovanje na manjinskom jeziku, o političkoj participaciji i o višeetničkoj policiji, pisati uglavnom stručnjaci. Što akademici, što državni službenici, uporabom će im dati legitimitet, a ograničenim dosegom primjene i ove će Preporuke pokazati koliko su svi manjinski instrumenti međunarodnog prava tek slaba neman bez zuba. Zbog nedostatka političke volje da se ovaj dio prava čovjeka usuglasi i da se stvore međunarodni standardi.

No, dobro, manjine i gore navedene stvari malo ljudi i zanima. Druga stvar koje sam postala svjesna protekli tjedan odnosi se ipak na moguću sudbinu sviju nas. Naime, na sastanku u Europskoj komisiji u ponedjeljak nazočila sam debati koja je u prvi plan pokušala staviti dvojbu o potrebi ponovnog uvođenja regionalnog pristupa prema zemljama zapdnog Balkana. Možda naivna i glupa, ja sam mislila da je Brisel odustao o te "uđutorno"-politike još početkom 2000. Ali jok, začudila sam se s koliko su uvjerenja neki od briselskih birokrata branili potrebu ovakve politike prema našoj regiji. Suprotstavila im se vrla populistica Doris Pack, iz nekog razloga gorljiva zagovornika balkanskih interesa u Briselu. Zagovornik regionalnog pristupa bio je i jedan od profesora iz naše delegacije koja je EU parlamentarcima i zaposlenicima Općih uprava za proširenje i za istraživanje došla prenijeti zaključke dvoipolgodišnjeg istraživačkog projekta. Dakle, ne samo da podjela o prikladnoj politici za Balkan postoji unutar EU institucija, ni akademska zajednica nije načistu što je bolje. Za Gđu. Europu, dakako, o našem brdovitom i zapaljivom Balkanu teško da malo ko razmišlja na prvom mjestu. Za nadat nam je se je ipak onih kojim je hrvatsko pristupanje Uniji u individualnom aranžmanu prihvatljivo i poželjno više nego zagovornika (i među EU birokratima, a još više državama članicama) ponovnog (ili tihog, neslužebenog) regionalnog pristupa.

Deset malih crnaca pošlo je u krevet…

.. jedan se ugušio i ostalo ih devet. Zašto započinjati povratnički blog s priglupom pjesmicom iz knjige Agathe Christie? Zato što me upravo ova pjesmica podsjeća na trenutno stanje hrvatskog društva, u kojem se poslovne poruke šalju preko nasilnika i likvidatora, a ponajviše zbog toga što dva od tri nedavna aktera, tj.žrtve nasilja i osobno poznajem. I Igora Rađenovića i Jospia Galinca upoznala sam prije par godina na skupu predavanja-radionica-sastanaka koje je organizirala Akademija za politički razvoj, neprofitna udruga koja pod okriljem programa Vijeća Europe nastoji pridonijeti demokratizcaiji, pluralizmu hrvatskog društva, promicanju europskih vrijednosti te unaprijeđeniju regionalnih kontakata okupljanjem mladih političara, gospodarstvenika, državnih službenika, novinara, znanstvenika i članova civilnog društva (očito, svih segmenta društva). Akademijin čelnik je mladi i entuzijastični Branislav Bibić, pametan, ambiciozan i samozatajan u tolikoj mjeri da je cijeli projekt Akademije tek njegov usputni posao, doprinos zajednici, ali i svima onima koji prođu program predavanja, jer potiče umrežavanje sudionika Akademijinih programa, razmjenu mišljenja i stavova između ljudi različitih ne samo političkih, nego i profesionalnih interesa, koji diskutirajući o društveni problemima današnjice i te kako pokazuju brigu za svijet oko sebe, a u svom svakodnevnom radu tu brigu i iskazuju konkretnim zalaganjima, trudom na svojim radnim mjestima… Činjenica da Bibić iz godine u godinu zapravo okuplja kremu mladih hrvatskih intelektualaca, potvrđuje da u hrvatskoj postoji intelektualni kapital koji bi društvo mogao promijeniti i pokrenuti.

I kakve dakle veze dakle ima Bibićeva Akademija i Antha Christie? Ima, ima, jer dvojica od sudionika Akademijinih predavanja iz 2005. godine brutalno su pretučena nedavno samo zbog toga što su svoj posao činili časno i u skladu s pravilima struke (gadi mi se ova preizlizana floskula hrvatskih političara), ne želeći prihvatiti neumitnost nemoralnosti, korumpiranosti i kriminalne upletenosti poslovnih struktura. I Rađenović i Galinec su prije svega uspješni, a mladi, pametni, moralni u onome što su izabrali za svoj poziv. Igor je odlučio biti političar, pa je tako u nekoj stranačkoj kadrovskoj križaljci dobio mjesto direktora Zagrebačkih cesta i, uvjerena sam, samo svojom vlastitom inicijativom odlučio raskrinkati leglo korupcije i krađe iz lokalnog proračuna. Josip je privatni poduzetnik, usuđujem se napisati eruditskog usmjerenja, jer sam slušala u nekoliko navrata kako s lakoćom elaborirao o najširem spektru tema: iz područja politike, kulture, ekonomije. Stoga se jedino mogu zgroziti nad količinom mržnje i prezira anonimnih forumaša na hrvatskom webu koji, nepoznavajući ga, dozvoljavaju sebi vrijeđati njega kao osobu i uspješna poduzetnika (takvima je, mediokritetima redom naravno, naime, čudno da netko s tek 36 godina može biti „vodeći hrvatski broker “ ili direktor velike građevne tvrtke, a niti jedan od njih vjerojatno za Josipa Galinca do prekjučer nije čuo). Kriv im je jer je mlad i uspješan. Kriv im je jer je svojim radm nešto stekao. Kriv im je zato što nije poput velike većine (ispod-)prosjčnjaka, kojim je lakše kukati nad besmislom svoga života i kriviti druge, koji rade i stvaraju, za svoju neimaštinu, nego prihvatit se lopate, šarafcigera, knjige, krpe, i priznati si da teoretski svi imaju jednake šanse, Jospi dokazao da za uspjeh treba i rad, trud, napor i ulaganje u svoje znanje, a ne nužno bogat i moćan tatica ili politička stranka.

Dakle, pitam se, ako su dvojica od četrdesetak ljudi koji su samnom pohađali Akademijina predavanja već postali žrtve , ko je (čak i od nas četrdesetoro) sljedeći? I sad Agathina pjesmica ima smisla, jer nakon što je deseti crnac ugušen, na red je došao deveti, koji je otrovan, pa osmi, koji je upucan, pa sedmi koji je bačen s litice, i tako dalje… Vjerojatno reagiram subjektivno u ovom slučaju jer dvojicu ljudi koja su tek moralnim i profesionalnim radom izazvala napade koji su kvalificirani čak kao pokušaj ubojstva poznajem, no jednako užasnuti su, vjerujem, svi ljudi koji još uvijek vjeruju da je moguće i nužno raditi u državi u kojoj se zakoni provode, a u kojoj se pokušaj uspostavljanja paralelnog, a nelegalnog represivnog mehanizma oštro i promptno sankcionira i osuđuje.

Sljedeća stvar koja rastužuje je činjenica da je Galinec pretučen u po bijela dana, a da je k tome dvadesetak ljudi s neznatne distance svjedočilo tome događaju. Pitala bi se sada tek zar je toliko povjerenje u kolektivnu svijest, da ni jedna od njih nije osjetio potrebu da potrči i pomogne čovjeku kojeg ubijaju pred njihovim očima, da dan nakon Galinčeva strdanja u top-političkom dnevnoj emisiji „Otvoreno“ ista količina alijenacije i ljudske sebičnosti nije iskazana od strane voditeljice koja ne zaslužuje ni da je se imenuje, te intelektualne elite ove zemlje (gospode Puhovskog, profesora filozofije, i Renata Matića, sociologa). Potonji je u trenutku kad je kamerman doživio epileptični napad i očito trebao pomoć, tek sablažnjivo razglabao o izostanku reakcije i involviranja svjedoka Galinčeva premlaćivanja, bez potrebe da djelom potkrijepi svoju tezu o nemoralnosti takve ljudske pasivnosti. O tempora, o mores!

Da ne duljim: znajući da potencijal za promjene u Hrvatskoj itekako postoji,a dokaz su tome ljudi poput Igora Rađenovića i Josipa Galinca, ali i mnogih drugih koje sam upoznala na Akademijinim predavanjima, te studirajući i radeći u Hrvatskoj, smatram da se svatko kome je do dobrobiti vlastite i svoje djece stalo, treba angažirati sukladno svom profesionalnim i društvenom položaju. Ostajemo li pasivni nakon ovakvih događaja, osuđujemo li ih samo načelno u krugu svojih prijatelja i obitelji, ne pokuša li svatko od nas, koji odbijamo živjeti u korumpiranom društvu u kojem se nasilje tolerira, mijenjati to isto društvo (osobnim, a potom i političkim angažmanom, oglašavanjem u medijima, znanstvenim radom, odbijanjem poslovne suradnje koja uključuje mito ili reket) postajemo tek pasivni pomagači režima protiv kojeg se zapravo treba boriti. Aktivnije i agresivnije. Ovaj osvrt je moj prvi mali doprinos tome. Sigurna sam da će mnogi slijediti.

Estetsko-politoloska analiza proslovikendaskih izbora

Glasovali su prosli tjedan Poljaci, Svicarci i susjedi Slovenci. I na svim izborima pobjedise ili povedose desni kandidati. Sto je bilo bilo je, meni doslo da se osvrnem na nedvane dogadjaje iz zenske perspektove. U onoj mjeri koliko zenskost ide opce ruku pod ruku s politikom!

Premda su Poljaci, ocekivano, maknuli ono ruglo od blizanca Kaczynskog (joj, kak je tesko zapamtit to prezime!) s cela vlade, novi ce im premijer Donald Tusk takodjer sastaviti desnu (manjinsku) vladu. Priznajme, covac zgodno izgleda, 50 mu je godina tek i jos se dobro drzi!

U Svici, a ocekivalo se to takodjer prije odrzavanja izbora, pobjedile bijele ovcice. Naime, predizborna platforma Svicarske narodne stranke (Schweizerische Volkspartei ) simbolicno je signalizirala da treba ocistiti svicarsko drustvo od (neprikladnih) stranaca, plasirajuci plakat na kojem tri bijele ovce izbacuju crnu! Uhhhh, kakav populizam. A da im strandzerosi odu, bas me zanima ko bi ima radio sve one nize placene poslove?! Premda su ljudskopravsake institucije osudile ovakvu kamapnju kao rasisticku i ksenofobnu, i k tome u jednoj od najstarijih europskih demokracija, oni sto glasaju su svicarski drzavljani, a ne stranci koji u Svici zive, i kao vecina izjasnili su se o cemu misle i pricaju u krugu svojimh obitleji i prijatelja. Svicarciam nije ocito bio vazan estetski dojam jer je vodja SVP-a Blocher jedan poruzan stariji gospoodin.

U Sloveniji pak predsjednicki izbori. Vrlo vjerojatno je da u drugom krugu na celo drzave dolazi desnicar Peterle. Jansa i raniji Kucan bijahu predstavnici ljevice. Sve mijenja se, pa tak i vlast. Al ako nista Peterle je zgodniji od obojice prethodnika.

No, nadam se da se ne radi o trendu koji ce utjecati na ishod nasih skorih HR izbora. Jest da je Milanovic mlad i lep (nekima, meni ne), ali Ivo je pojava, a Hrvati vjekovima zedni markantnih muzjaka koji ce da ih vode! A vala ni Ljubo Jurcic nije bas neki ljepotan! A ljudi ne glasaju samo glavom....

Ko ce odluciti o sudbini Kosova?

Ujedninjeni narodi, EU, Rusija ili zemlja Amerika? Da je ovo pitanje za milijun kuna ili eura u bilo kojoj verziji Milijunasa, ja bi znala da je samo jedna odgovor moguc.

Iako, analiticari naveliko (bas jutros citam takav jedan komentar uglednih beckih politologa u austrijskim novinama) gucu kako Kosovo ne smije postati americki ili ruski, nego mora biti europski problem i rjesenje. A-ha-ha-ha! Sta nam je to lijepoga ponudila EU Trojka osim cestih posjeta Pristini, Beogradu, Becu i Briselu? Neki sam dan procitala intervju s celnim covjekom ove formacije, i presemjesno je koliko je u njegovim odgovorima moguce iscotati samo blijede diplomatkse fraze. Nema jasno izrazenog stava gospodje Europske unije, iz cistog razloga jer ne postoji artikulirani stav EU u gotovo ni jednom pitanju vanjske politike. Zasto? Jer ni nakon 15 godina od zacetaka formiranja zajednicke vanjske i obrambene politike Zajednice nije bas mnogo napravljeno. Balkan je najbolji primjer za to. Je li rat u Hrvatskoj kraju privela Unija svojim diplomatksim pritiscima ili Ameri naoruzavanjem i obukom Hrvatske vojske? Je li Dayton u Ohaju ili u Flandriji? I zasto, ako ista politika (navodno) postoji u krajnjoj liniji, neki dan usuglaseni tekst reformskog Lisabonskog ugovora nije predvidio instituciju EU ministra vanjsih poslova vec “visokog predstavnika”.

Pisuci o nerelevantnosti hrvatskog clanstva u Vijecu sigurnosti UN-a , Augustin Palokaj istice da su sve „međunarodne i međudržavne organizacije u krizi identiteta“. Dakle, ko onda ostaje kao vjerodostojan igrac na svetskoj iliti medjunarodnoj sceni doli Sjedinjenih Drzava? Pod Bushevim senior ili junior il’ Cltinovinim muskim ili zenskim vodstvom, to je jedina drzava koja posjeduje kapacitet odluciti o sudbinama quasi-drzavica, pa bile one i na europskom tlu i zvale se Kosovo/a. Svidjalo se to nekome ili ne. I makar to zancilo da Kosovari jednoglasno proglase nezavisnost nakon 10. prosinca 2007. Da se to i dogodi, Ameri moraju dati svoj ‘blessing’ najprije, a i garantirat ce to svojim trupama u KFOR-u. Srpski politicari ionako svjesno pusu u prazno, jer Kosovo je za Srbe, ukljucujuci i nacionalisticki nastrojenog predsjednika vlade Kostunicu izgubljeni teritorij. Sve sto Srbija hoce je ionako samo dio sjeverno od Ibra. Pitanje je sto ce se u sljdeceih nesto vise od mjesec dana dogoditi da se ta podjela teritorija i legalizira. Bit ce ovo nezanimljiva zavrsnica pregovora koji su propali i prije nego sto su poceli, jer ishod je ionako izvjestan. Buduci da Amerika tako zeli!