O čemu govorimo kada govorimo o članku 8.?

© Damjan Tadić/Cropix @ index.hr

Prilikom zagovaranja svojih stavova glede (ne)uvođenja ćirilice u vukovarski javni prostor, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, i HDZ, ministar uprave Arsen Bauk, i Milorad Pupovac pozivaju se na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. On naime propisuje obvezu promoviranja tolerancije i uzajamnog razumijevanja većine i manjina, navodeći da se odredbe manjinskog zakonodavstva moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. Razumijemo li nakon nedavnih odluka Ustavnog suda (bolje) sadržaj ove načelne odredbe Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama i je li Ustavni sud mogao hrabrije istaknuti nužnost promicanja tolerancije i suživota? Raznorazni, proturječni, proizvoljni komentari odluke Ustavnog suda govore u prilog zaključku da je ona pokušala pomiriti sve sukobljene strane, a propustila jasno i nedvosmisleno istaknuti zašto provođenje prava pripadnika nacionalnih manjina na slobodu služenja svojim jezikom i pismom zahtijeva toleranciju i razumijevanje od većinskog hrvatskog naroda prema ostvarivanju manjinskih prava, a ne prilagođavanje manjine osjećajima i stavovima većine.

Ustavni sud utvrdio je 12. kolovoza 2014. da se referendumsko pitanje predloženo od Građanske inicijative "Stožer za obranu hrvatskog Vukovara" koje je zahtijevalo povećanje praga za službenu uporabu jezika i pisma, ne može opravdati na temelju Ustava te posljedično nije dozvoljeno. Da bi referendumski prijedlog o povećanju praga za službenu uporabu jezika i pisma na polovicu lokalnog stanovništva bio dopušten morao bi imati svoju jasnu i racionalnu osnovu te objektivno opravdanje, te bi za povećanje postojećeg jednotrećinskog praga morala postojati prijeka društvena potreba. No, Ustavni sud drži da „za generalno povećanje praga na cijelom državnom teritoriju […] kako je to predloženo u referendumskom pitanju, ne postoje relevantni i dostatni razlozi koji bi proizlazili iz prepoznate i precizno određene prijeke društvene potrebe iznikle iz demokratskog društva utemeljenog na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Predložena izmjena […] nema jasnu racionalnu osnovu. Zbog nedostataka legitimnog cilja mora se kvalificirati i kao objektivno neopravdana.“

Ovom je odlukom Ustavni sud nadalje obvezao Gradsko vijeće Grada Vukovara da u roku od godine dana, vodeći se člankom 6. Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, a u duhu članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina , u Statutu Grada Vukovara izrijekom propiše i uredi, za cijelo područje odnosno za pojedini dio ili pojedine dijelove područja Grada Vukovara, individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu svoga jezika i pisma te javnopravne obveze tijela državne i javne vlasti između onih navedenih u Zakonu o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, za koje smatra da odgovaraju životnim činjenicama i faktičnim okolnostima u Gradu Vukovaru, i to u opsegu koji ne ugrožava samu bit tih prava, a istodobno uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina 20. stoljeća te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara.

Istom je odlukom Ustavni sud obvezao Vladu da u godinu dana uputi u parlamentarnu proceduru izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u kojima će urediti prikladan pravni mehanizam za slučajeve kad predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave (eventualno bi se tu moglo raditi o Gradskom vijeću Grada Vukovara ili gradskom vijeću nekog drugog grada u kojem manjine čine više od trećine lokalnog stanovništva) ne provode obveze iz tog zakona, odnosno opstruiraju njegovu provedbu.

Konačno, Ustavni je sud naredio da do donošenja izmjena i dopuna Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina nadležna državna tijela neće provoditi taj zakon na području Grada Vukovara uporabom prisilnih mjera. Ovo potonje (valjda) znači da vlast (MUP) neće kažnjavati one koji će razbijati dvojezične ploče koje su za sada istaknute isključivo na zgradama javne vlasti koje u Vukovaru imaju svoje ispostave (tipa policijska postaja, porezna uprava, općinskog ili županijskog suda ili zavoda za mirovinsko osiguranje). Drugim riječima, Ustavni sud traži od izvršne vlasti da se suzdrži u provedbi zakona. U najmanju ruku – neobično!

Isti je dan Ustavni sud donio i drugu odluku, onu o ukidanju članak 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara od 4. studenoga 2013. koja je propisivala da se “područje Grada Vukovara se u cijelosti izuzima od primjene odredaba Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te od članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, do ispunjenja uvjeta iz članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina”. Objema odlukama je Ustavni sud vukovarskom Gradskom vijeću naložio da u roku od godine dana pitanje dvojezičnosti uskladi sa zakonom tako što će Statutom grada propisati u kojim bi se vukovarskim četvrtima isticali dvojezični natpisi, na što, prema zakonu, temeljem posljednjeg popisa stanovništva, pripadnici srpske manjine u tom gradu imaju pravo.

Naime, iako se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine u pravilu uvodi za cijelo područje pojedine općine ili grada, već sada se, temeljem Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Naputka za dosljednu provedbu zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj , ona može statutom općine ili grada uvesti samo na dijelu područja (članak 6.stavak 2. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i članak 3. Naputka za dosljednu provedbu zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj). Dakle, iako Statut grada Vukovara , izmijenjen 2013. godine propisuje da je “Područje Grada Vukovara mjesto … posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata.“, vukovarski gradski oci i majke morat će u sljedeću godinu dana propisati u kojim će se ulicama i kvartovima, na kojim institucijama pod nadležnošću lokalne vlasti, uz nazive napisane na latinici naći i ćirilica. Na to ih, naime, obavezuje i Ustav, i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. A od sada i odluka Ustavnog suda.

Proizvoljno tumačenje odluke Ustavnog suda o referendumskom pitanju o ćirilici

No, vratimo se tekstovima odluka: one navode mnoštvo članaka različitih zakona, koristeći pravni metajezik u teško prohodnim tekstovima odluka koje se tiču vrlo osjetne i živuće, čak ideološke, podjele hrvatskog društva . Nije stoga ni čudno da se mediji, izvještavajući o ovoj vijesti, nisu baš najbolje snašli. A i brzopleti komentatori i analitičari (i sama sam bila među njima), proglasiše ovu odluku i mudrom i političkom i pristranom i neprihvatljivom i razumnom i prihvatljivom i vrlo važnom i dalekosežnom.... Za različite aktere ova odluka očito ima sasvim različit učinak. Pogubno je to za pravnu sigurnost, jer sudska odluka, pa tako i ona Ustavnog suda, ne smije ostavljati prostora za prijeporna tumačenja ili nedoumice u pogledu svoga sadržaja.

Dakako, izjave i komentari političkih aktera na ćirilićne odluke Ustavnog suda upućene su prvenstveno kao poruke dijelovima biračkog korpusa. Ipak, problematično je da sve redom izjave koje ću ispod analizirati dovode u pitanje legitimitet Ustavnog suda kao vrhovnog tumača zakonitosti i ustavnosti. Kad Ustavni sud progovori, njegova je konačna i zadnja. No, kad Ustavni sud ustukne progovoriti hrabro i nedvosmisleno, nastojeći složiti odluku kojom će svaka strana osjećati da je barem jednim dijelom izvojevala pobjedu u svojim zahtjevima, dugoročno šalje krivu poruku jer ne pridonosi oživotvorenje demokratskih vrijednosti nacionalne ravnopravnosti, jednakosti i nediskriminacije.

Odluka kao sumrak demokracije

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava o odluci Ustavnog suda očitovao se ovako na konferenciji za novinare održanoj nakon konstituirajuće sjednice vukovarskog Gradskog vijeća:



Odluka kao pouka o štetnosti provođenja (riječima predsjedničke kandidatkinje – nametanja) zakona

Predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović komentirala je u trsatskom svetištu na Veliku Gospu odluku Ustavnog suda i, među ostalim, izjavila:



Prema tumačenju Grabar Kitarović, Vlada je krivo napravila kad je provodila zakon, pardon, kad je nametnula postavljanje ćiriličnih ploča. Ona je ipak jedna od rijetkih komentatora/ica odluke koja se dotakla suštine odluke, a to je pitanje ostvarivanja tolerancije i suživota. Doduše, krivo ih interpretirajući u kontekstu odluke jer je rekla:



Ja, naime, takvo tumačenje ne nalazim u ni u jednoj od dviju nedavnih odluka Ustavnog suda. Dapače, Ustavni je sud prihvatio stajališta Vlade Republike Hrvatske navedena u zahtjevu za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara iz 2013. te je mjerodavnim našao tumačenje da primjena odredbi manjinskog zakonodavstva sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda "ne može predstavljati pravni temelj za proizvoljnu suspenziju primjene važećih propisa u Republici Hrvatskoj."

Odluka kao politička

U svom proglasu glede odluke Ustavnog suda Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ovako se očitovao:



Stožer to namjeravam dokazati u Strasbourgu, pred Europskim sudom za ljudska prava. Doduše, Stožerovi Pravni stručnjaci vjerojatno znaju da nemaju aktivnu legitimaciju za takav spor pred Sudom, jer tužbe pred Sudom započinju pojedinci koji tvrde da im je država svojim (ne)činjenjem prekršila koje od ljudskih prava propisanih Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njezinim protokolima. Među istima nema prava na dignitet i pijetet, a ne pada mi na pamet koje bi drugo pravo bilo narušeno bilo kojem/oj pripadniku/ci većinskog naroda time što Ustavni sud traži provedbu zakona.

Vlado Iljkić, povjerenik Stožera za pravna pitanja, smatra da je odluka Ustavnog suda:



Osim toga, Iljkić smatra kako Stožeraši i njihovi istomišljenici mogu



Odluka kao stav amaterske grupe socijalnih psihologa

Saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac u intervjuu večernjem listu izjavio je:



Utopljena i neistaknuta pouka o nužnosti promicanja i življenja tolerancije

U prvoj je odluci, onoj kojom ne dozvoljava održavanje antićirilićnog referendum, Ustavni sud istaknuo da “‘pravo na slobodu’ služenja svojim jezikom i pismom [...] nema ni privremeni ni tranzicijski karakter. Ono čini bit identiteta svakog naroda i univerzalne je naravi. Pripada u najsvjetlije civilizacijske tekovine čovječanstva.” Dovodeći u vezu ovu dugotrajnost naravi jednog od osnovnih identitetskih potpornja za opstanak nacionalnih manjina, Ustavni je sud istaknuo u nekoliko navrata da hrvatski Ustav smatra da individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na slobodu služenja svojim jezikom i pismom “čine samu bit identiteta nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj”, a ostvarenje upravo tih prava “od hrvatskog naroda kao većinskog zahtijeva toleranciju i razumijevanje, traži stalno podsjećanje na vrijednosti Ustava i na granice dopuštenog ponašanja prema manjinama, koje postavlja Ustav.”

Upravo članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina propisuje razvijanje razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među pripadnicima nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. Osim toga, isti članka zahtjeva da se odredbe manjinskog zakonodavstva moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. Na žalost, u odlukama u vezi ćirilice Ustavni je sud propustio navesti mehanizme kojima se taj famozni članak 8. mogao oživotvorivati. Doduše, radi se o načelnoj odredbi, ali bi njena razrada u jednoj od ovih odluka onemogućila proizvoljnost tumačenja ove zakonske norme.

U drugoj odluci Ustavni je sud doduše prihvatio stajališta Vlade Republike Hrvatske navedena u zahtjevu za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara iz 2013. te je naveo da hrvatske vlasti, budući ih obvezuje Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina imaju „obvezu promicati potpunu i djelotvornu jednakost pripadnika manjina u svim područjima gospodarskoga, društvenoga, političkoga i kulturnoga života te osigurati uvjete koji će pripadnicima nacionalnih manjina omogućiti da izraze, očuvaju i razvijaju vlastitu kulturu i identitet.“ Okvirna konvencije od hrvatskih vlasti zahtjeva i poticanje duha snošljivosti i međukulturnog dijaloga i poduzimanje učinkovitih mjera na promicanju uzajamnog poštovanja, razumijevanja i suradnje među svim ljudima koji žive na području države, bez obzira na etničku, kulturnu, jezičnu ili vjersku pripadnost tih ljudi, posebice u oblasti obrazovanja, kulture i medija. Iz ovih međunarodnopravnih obveza „jasno proizlazi kako je njihov smisao promicanje prava manjina uz poticanje duha snošljivosti i međukulturnog dijaloga, a posebice je propisana obveza poduzimanja zaštite osoba koje bi mogle biti izložene bilo kojoj vrsti diskriminacije ili nasilja zbog njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti.“ Nadalje, Ustavni sud uzima u obzir tumačenje gore izložene odredbe Okvirne konvencije koju je objavio Savjetodavni odbor, stručno tijelo koje prati primjenu Okvirne konvencije u onim državama koje su joj pristupile. U „Tematskom komentaru o jezičnim pravima osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama, od 5. srpnja 2012. godine, u okviru objašnjavanja svrhe članka 6. Okvirne konvencije naglašava da se ta odredba tiče društva kao cjeline i zahtjeva politike koje održavaju i promoviraju različitost, uklanjanje prepreka i poticanje kontakta i suradnje među ljudima koji pripadaju različitim grupama, posebno u području obrazovanja, kulture i medija. Samim tim, obveza promoviranja tolerancije i uzajamnog razumijevanja, kao i borba protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, na taj način podržava sva prava na upotrebu jezika. Kao posljedica toga i u skladu s općim duhom dvojezičnosti i višejezičnosti sadržanim u Okvirnoj konvenciji, rad Savjetodavnog odbora bazira se na priznavanju i uvažavanju značaja višejezičnosti u promoviranju tolerancije i poštivanja različitosti u društvu.“

Unatoč referiranju na nužnost uzajamnog poštovanja, razumijevanja i suradnje, te na dužnost toleranciju i razumijevanje od strane hrvatskog naroda kao većinskog, smatram da je Ustavni sud, svjesno ili ne, u dvije gore analizirane odluke propustio dati tumačenje članka 8. i tako doprinio održanju društvenih podjela i omogućio daljnje političko manipuliranje ovom odredbom manjinskog zakonodavstva.

Je li Hrvatska spremna za Predsjednicu?

Premda će eventualni izbor gospođe Grabar Kitarović za predsjednicu predstavljati dobrodošlu promjenu duboko ukorijenjenih tradicionalnih društvenih obrazaca, medijsko etiketiranje za sada jedino istaknute protukandidatkinje izrazima poput Kolinda, Kraljica, Zlatokosa ili Barbika, neosporno govori o tradicionalizmu i neprikrivenom seksizmu našeg društva. Jesu li oni upravo najveća prepreka budućem predsjednikovanju jedne žene? Najefikasnije sredstvo u borbi protiv predrasuda su kredibilni javni nastupi i istupi političarki te osuda seksizma i diskriminacije temeljem spola od strane institucija, medija, političarki i – političara. Pomaže li dosadašnja kampanja Kolinde Grabar Kitarović cementiranju stereotipa o ženama u politici ili ih razbija?

U trenutnoj Vladi četiri su ministrice. Čak ti dolaze iz malog HNS-a, a tek je jedna SDP-ovka. Najjača stranka na vlasti, koja se rado hvali rodno osviještenom politikom i provođenjem ravnopravnosti spolova u vlastitoj stranci, proklamiranim načelima unatoč nije našla za shodno angažirati više žena na najvišim izvršnim položajima vlasti. Žene su manjina u politici iz niza razloga. S jedne strane patrijarhalnost, tradicionalnost i posvećenost drugim životnim obavezama odvraćaju ih od političkog angažmana. No, s druge su strane prevladavajući društveni stavovi i dominantne (autoritarne) vrijednosti. Kad biramo, težimo izabrati vođu. Uvjerljivog, dominantnog i moćnog – muškarca. Društveno ukorijenjeni seksizam očituje se primjerice u činjenici da se o političarkama u medijima često govori tako što ih se predstavlja isključivo imenom (primjerice Kolinda, Savka), čemu doduše doprinosi i duljina njihovih prezimena), dok se muške kandidate naziva – isključivo prezimenima, što zvuči dostojanstvenije, profesionalnije i kredibilnije.

Ženski „kandidat“ HDZ-a

Ipak, jedna se žena u posljednju godinu dana najprije spekulativno, a od prije par mjeseci i realistično, nametnula kao mogući iskorak iz tradicionalne muške dominacije visokom politikom. Kolinda Grabar Kitarović, nekadašnja ministrica vanjskih poslova, potom veleposlanica, a sadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, doživljava se u znatnom dijelu javnosti kao svemoguća heroina. Za sada, doduše, svojim pokornim pojavljivanjem uz predsjednika svoje stranke i još uvijek neartikuliranim političkim izjavama, doprinosi (tek) izgradnji arhetipskog imidža Majke-zaštitnice, koja će spasiti hrvatski narod i hrvatsku zemlju od sviju zala Svijeta.

Prilikom objave kandidatkinje HDZ-a na skorim predsjedničkim izborima, predsjednik stranke Tomislav Karamarko iskazao je svoju jezičnu tradicionalnost predstavivši Kolindu Grabar Kitarović, kao „osobu i kandidata koji nije odnjegovan na socijalističkim jaslama“, „autentičnog HDZ-ovca“, ali u konačnici i kao – ženu. Ova posljednja kvalifikacija stigla je kao uvod u Karamarkov stav da „HDZ hrabro kandidira ženu, iako neki kažu da hrvatsko društvo nije spremno za ženu na takvom mjestu“. Za početak, ne bi bilo loše da gospodin Karamarko i sam pokaže spremnost za društvenu promjenu i kandidatkinju svoje stranke ne imenuje imenicama muškog roda. Potom bi se, kao povjesničar, trebao sjećati da kandidatkinje na predsjedničkim izborima u novijoj hrvatskoj povijesti nisu iznimke. Tako je Savka Dabčević Kučar bila kandidatkinja 1992. godine, dok su se 2005. godine za predsjedničku fotelju natjecale Jadranka Kosor, Đurđa Adlešić i Doris Košta, a 2009. godine Vesna Pusić i Vesna Škare Ožbolt.

Ruku na srce, HDZ je, prema SDP-u, mnogo više do sada učinio po pitanju efektivnog promicanja ravnopravnosti spolova u visokoj politici. U predsjedničkoj kampanji 2005. godine Jadranka je Kosor bila kandidatkinjom te stranke. Kasnije je ona, dekretom Ive Sanadera doduše, instalirana je za premijerku, i tako postala prva žena na čelu hrvatske Vlade. Time se Karamarko, dakako, u započetoj predsjedničkoj kampanji ne hvali. No, za sada mu neupitno odgovara ljubav medija i javnosti prema novom licu na političkoj sceni. Ljudski je voljeti nove i navodno neiskvarene likove na mrgudnim i umornim facama krcatoj političkoj sceni. Baš kao u stadiju prve zaljubljenosti, u njih projiciramo sve svoje nade i želje. Premda, Kolinda Grabar Kitarović nije politička debitantica. HDZ bi vjerojatno volio zamutiti činjenicu da je ona bila članica Vlade čiji su premijer i tri ministra osuđeni za koruptivna djela. Ona ista ta djela ili nije bila u stanju ili nije htjela primijetiti. Oba ju ponašanja moralno inkriminiraju.

Slika (još) bez tona

Kada je predsjednik Josipović u jednom svom komentaru izjavio „da je vrlo važno da osim fotografije imamo i ton“ te da „naše građanke i građani za svakog vide tko su, što su i kako vide Hrvatsku“ bio je od feministica smjesta napadnut za podcjenjivački i seksistički stav prema svojoj protukandidatkinji. Naknadno će mnogobrojni kroničari hrvatske dnevne politike utvrditi isto: da za sada, osim dopadne forme, o sadržaju Kolinde Grabar Kitarović gotovo ništa ne znamo. Čini se da je baš obrazac „slavljenja ženskosti po mjeri malograđanske predstave o lijepoj, pametnoj i uspješnoj, nadasve dobroj ženici“ (kako ga je opisao u jednom svom komentaru Davor Butković) onaj kojeg promovira (dosadašnja) kampanja Kolinde Grabar Kitarović. Njezinoj stranci za sada nije u interesu isticati više od slike, a takav stav potkrepljuju i riječi predsjednika stranke od prije par mjeseci da „nije ni progovorila, a već ima 27 posto“.

U nedavnom je intervjuu Jadranka Kosor, podržavajući onaj navodno seksistički predsjednikov stav, ustvrdila da će Kolinda Grabar Kitarović prestati biti Madona u koju birači projiciraju sve svoje nade i ufanja i ukazati se u realnom obličju tek kada javnosti otkrije „kakvi su joj stavovi o barem dvadeset relevantnih pitanja o političkom i društvenom životu u Hrvatskoj“. Doista, do sada od Kolinde Grabar Kitarović javnost nije čula o relevantnim nacionalnim temama. Za sada se njezine poruke javnosti svode na opravdanje kandidature time što ne može „više podnijeti da ljudi u Hrvatskoj kopaju po kantama za smeće, a mladi ljudi odlaze iako je Hrvatska ušla u EU“, izjavom da je „zabrinuta zbog podijeljenosti hrvatskog društva, nezaposlenosti i gospodarske krize“ ili na izjave predsjednika stranke koja ju kandidira kao moralno ispravno kandidatkinji jerbo je Hrvatica i katolkinja. Gospođa doduše u svojim javnim nastupima koristi blažu varijantu od etnički isključivih izraza hrvatica i hrvata, a malo dalju od politički neutralnih građanki i građana. Ona se dakle obraća „hrvatskim ljudima“, a ono na čemu će se temeljiti njen program i buduće vođenje Hrvatske je upravo ono „što tišti hrvatskog čovjeka i hrvatsku ženu“.

Gospođa Grabar Kitarović biti će vrlo skoro prisiljena artikulirano izjasniti se o društvu trenutno bitnim svjetonazorskim pitanjima: ćirilici u Vukovaru, je li diskriminatorno definiranje braka u Ustavu, je li zakon o životnom partnerstvu preliberalan, ili pak treba li zdravstveno i građanski odgajati hrvatsku mladež ili ne? Na desnoj strani političkog spektra ima još pretendenata na predsjedničko mjesto. Za sad se spominju Željka Markić i Milan Kujundžić, a možda iskrsne još tkogod. Svi će se oni boriti za konzervativne glasače, kojima se HDZ pod Karamarkovom vlašću nastoji nametnuti kao jedina kredibilna politička opcija. Kako bi je desni glasački korpus doživio zaista svojom morat će dokazati da jest „autentična HDZ-ovka” i preuzeti retoriku isključivosti, glorificrianja prvog predsjednika Tuđmana i defamiranja ideoloških neistomišljenika HDZ-a Tomislava Karamarka. To će joj možda osigurati kredibilitet među desnim biračima, HDZ-a prvenstveno. Ipak, za dobiti predsjedničke izbore nije dovoljno računati na glasove tek HDZ-a i desnih birača, pa je pitanje na koji način se namjerava približiti biračima centra.

Kako predizborna predsjednička kampanja započinje u rujnu, gospođa Grabar Kitarović uskoro će nas morati suočiti i sa svojim sadržajem. Istraživanja javnog mnijenja predviđaju joj za sada oko 40% glasova podrške, i to u pretkampanji, u kojoj je još nismo zapravo ni čuli. Podrška će joj rasti isključivo iskaže li se sadržajnošću poruka i stavom. Inače joj ne gine karijera zvijezde repatice, uloga još jedne HDZ-ove fingirajuće kandidatkinje, i unaprijed izgubljena bitka, poput one koju je 2009, protiv bivšeg predsjednika Mesića bojevala Jadranka Kosor.

Manjine su se podredile vladinim rješenjima

Intervju za Novosti o položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj nakon pristupanja EU.

Deset mjeseci je kako je Hrvatska članica EU. Odgovore na pitanja koliko se stanje prava nacionalnih manjina poboljšala/pogoršala u evropskoj Hrvatskoj, što za manjinsku političku scenu znače predstojeći izbori za Evropski parlament, te kako se na pitanje nacionalnih manjina gleda iz evropskih prijestolnica, odgovore smo potražili u razgovoru sa dr. sc. Antonijom Petričušić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Kako se to tokom ovog vremena odrazilo na pitanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

Na žalost, članstvo Hrvatske u Uniji nije se poticajno odrazilo na ostvarivanje manjinskih prava. Naša je zemlja primjer kako je politika uvjetovanja u pogledu ostvarivanja prava manjina proizvod za vanjsko tržište, kako je to još davno imenovao poznati profesor europskog prava Bruno de Witte. Unija se, posredstvom Odjela za proširenje Europske komisije, bavi manjinskim pravima onih zemalja koje teže članstvu, ne i država članica. Čini to s uvjerenjem i pretpostavkom da će pretpristupno vrijeme učvrstiti zakonodavna i institucionalna rješenja zaštite manjina u zemlji koja pristupa i teži članstvu. U našem slučaju je politika uvjetovanja proizvodila pozitivne učinke do trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju. Nije trebalo dugo da se osuši tinta na potpisima čelnika država članica da slabost demokratske konsolidacije vrijednosti tolerancije, jednakosti i pluralizma ispliva na površinu. Jer napad na dvojezičnost u Vukovaru je paradigma šireg opsega od međuetničke netrpeljivosti: ona govori o tome kako se reformski procesi koji se događaju tijekom pristupanja zemlje članice Europskoj uniji ne smiju fokusirati isključivo na političke i administrativne elite koje intenzivno sudjeluju u procesu pristupanja i pregovaranja, već da se na vrijednosti na kojima se Unija temelji treba socijalizirati cjelokupno građanstvo. Posebice regija poput naše, koja je opterećena nasljeđem nedavnih ratova, koji su otvorili prostor iznicanju etnonacionalnih mitova, raseljavanju stanovništva i etničkoj homogenizaciji cijelih zemalja i dijelova njihova teritorija. Europska unija je pokušala pozabaviti se tim nasljeđem, pretpristupno uvjetovanje u pogledu ostvarivanja prava manjina dio je dakle demokratizacijske paradigme. No ona ne može proizvesti opipljive, relevantne rezultate u osam pretpristupnih godina. Posebice ne u regiji u kojoj su se nedavno dogodili vrlo brutalni međuetnički sukobi. Dakle, unatoč dobroj namjeri politike uvjetovanja, koja je osim propisivanja manjinskog zakonodavstva i njegove provedbe, od hrvatskih vlasti tražila i rješavanje pitanja povratka izbjeglica, suočavanje s prošlošću putem procesuiranja ratnih zločina i pomirbe s nekadašnjim neprijateljskim narodima, rezultati su u svim tim područjima poražavajuće ograničeni. Mislim da je to stoga što takve promjene zahtijevaju dulji vremenski period, a ne tek jedno desetljeće. Bilo bi dobro da je EU uspostavila trend koji bi bio nastavljen. Na žalost, ona za inzistiranje na ranijoj poslušnosti, koja se pokazala hinjenom, nema više nadležnosti.

Zašto na histeriju oko ćirilice ne reagiraju evropski krugovi?

Jeste li primijetili da se o pitanju prijeteće derogacije manjinskih prava putem otpora većinskog stanovništva uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru nije očitovala povjerenica za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo te potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding? O tome je, koliko se sjećam, govorio tek glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje, čak ne ni povjerenik Štefan Füle sam. Ne mogu reagirati jednostavno stoga jer nemaju manjinsku politiku pod nadležnošću Unije. Nema jedinstvenog standarda zaštite pripadnika nacionalnih manjina na razini Unije, već svaka država sama odlučuje kojim će društvenim skupinama i u kojem opsegu priznati i jamčiti manjinska prava. Poštivanje prava pripadnika manjina je doduše jedna od vrijednosti na kojima je Europska unija ustanovljena i koja bi trebala biti zajednička svim državama članicama. I to tek od 2009. godine kad su posljednji put revidirani osnivački ugovori. No, to je tek načelan iskaz o raznolikosti, pluralizmu, nediskriminaciji i toleranciji europskog društva, o čemu ne postoje mnogobrojne direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Dakle, o tim načelima ne postoji zakonodavstvo koje bi ih oživotvorilo u konkretne mjere i politike. Ipak, nije sve tako sivo, jer zaštita manjina ipak ima nekoliko normativnih uporišta: Povelja Europske unije o temeljnim pravima, koja predstavlja primarno zakonodavstvo EU-a i njene odredbe imaju prednost pred domaćim pravom, propisuje zabranu bilo kakve diskriminacije temeljem etničkog podrijetla, jezika, vjere, pripadnosti nacionalnoj manjini, itd. Nadalje, istim se izvorom prava Unija obvezuje na poštivanje kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Dok prva odredba može računati na djelotvornu sudsku zaštitu, potonja odredba se u pravilu oživotvoruje kroz različite programe i projekte koje Unija financira. No, ima još jedna važna činjenica, a ta je da se Hrvatska obvezala poštovati prava manjina u pregovorima s EU, a ona je notirana u Ugovoru o pristupanju, međunarodnom sporazumu između država članica EU-a i Hrvatske. A neke od posebnih obveza koje je Hrvatska preuzela tijekom svojih pristupnih pregovora za članstvo u EU su primjerice nastavak jačanja zaštite manjina, uključujući i kroz učinkovitu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina; rješavanje preostalih pitanja na području povratka izbjeglica; potpuna suradnja s Haškim sudom te poboljšavanje zaštite ljudskih prava. U slučaju da EU smatra kako Hrvatska ne ispunjava i jednu od tih preuzetih obveza može je tužiti pred Europskim sudom u Luksemburgu.

Koliko predstojeći evropski izbori imaju utjecaja na manjinsku politiku u Hrvatskoj?

Čini mi se da su naše manjinske zajednice svjesne značaja i važnosti ove institucije za promicanje interesa manjina. Nekoliko je izbornih lista srpske nacionalne manjine za izbore za Europski parlament. Neke su liste pak odlučile obuhvatiti ugledne članove manjinskih zajednica i na taj način privući manjinske glasače da njima poklone povjerenje i glas. Zašto su Brisel i Strasbourg, sjedišta Europskog parlamenta, važna mjesta za ostvarivanje manjinskih prava? Jer je Parlament mjesto u kojem se često raspravlja o manjinskim pravima, u njemu su donesene mnoge rezolucije o uporabi manjinskih ili rjeđe korištenih europskih jezika, o tretiranju manjina u zemljama izvan EU. Iako rezolucije Europskog parlamenta nemaju snagu pravnog izvora, dakle ne obavezuju zemlje članice, one predstavljaju izraz političkog konsenzusa oko nekog pitanja. Na žalost, neki naši EU zastupnici i zastupnice koriste svoje istupe u Parlamentu za ostavljanje dojma na domaće glasače, pa mogu otvarati teme koje radikaliziraju odnose sa zemljama koje pristupaju EU. To je jeftini populizam, koji može štetiti ne samo dobrosusjedstvu nego i međuetničkim odnosima u našoj zemlji. Nadajmo se da takvih zastupnika i zastupnica u sljedećem sazivu Parlamenta neće biti!

Kako se evropske institucije odnose prema manjinskim pitanjima u nekoj njenoj članici?

Europski sud štiti temeljna ljudska prava jer su ista ugrađena u opća načela prava EU, a osim toga Sud skrbi i za pravilnu provedbu odredbi Povelje Europske unije o temeljnim pravima te direktiva o rasnoj jednakosti ili o jednakosti pri zapošljavanju. Razvila se impresivna sudska praksa, no treba imati na umu da se Sud ne bavi manjinskim pravima, nego u pravilu ispituje je li došlo do diskriminacije nekoga temeljem pripadnosti nekoj naciji, državljanstvu ili pripadnosti manjinskoj skupini, te da li je došlo do povrede još kojeg ljudskog prava. Nadalje, na razini Vijeća EU-a, izvršne institucije, donesena je Okvirna odluka o suzbijanju rasizma i ksenofobije kojom se nastoji sankcionirati djela koja uključuju nasilje i mržnju usmjerenu prema skupinama zbog rase, boje kože, vjere, podrijetla te nacionalne ili etničke pripadnosti. Kad se povuče crta, jasno je da se manjine ne trebaju zagledavati u Unijine institucije, već u svoje nacionalne, regionalne ili lokalne vlasti. Oni su jamci provedbe manjinskog zakonodavstva i osiguranja jednakosti i nediskriminacije.

U primjeni dobre zakonske regulative zaostajemo za mnogim evropskim državama koje nemaju posebne zakone o zaštiti manjina. Zašto se dešava taj paradoks?

Zato što nije dovoljno imati dobre zakone. Da bi zakoni imali učinka moraju postojati i djelovati institucije koji ih provode, na svim razinama vlasti. Ali se, osim toga, manjinsko zakonodavstvo i politika trebaju ostvarivati multisektorski: kroz obrazovnu, ekonomsku razvojnu, kulturnu, turističku politiku. Za izostanak ovog poželjnog pristupa, po meni nisu krivi samo vlastodršci, već i manjine same. Jednostavno su se podložile rješenju koje su im vlade ponudile: njegujemo kulturnu autonomiju, tiskamo publikacije, organiziramo smotre, raspodjeljujemo među sobom financijska sredstva koja nam se iz proračuna osiguravaju putem Savjeta za nacionalne manjine, a ne inzistiramo na dugoročnim infrastrukturalnim projektima koji s jedne strane jamče dugoročnu održivost manjinske zajednice u nekom području, posebice kad se ne radi o urbanoj sredini, a s druge pokazuju da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive, i žele dobro i ostalim stanovnicima regije, mjesta, sela ili zaseoka. I na taj se način nadvladavaju podjele i gradi suživot.

Koliko su u Hrvatskoj efikasni sustavi zaštite manjina na adresama pučkog pravobranitelja i hrvatskih sudova, na kraju krajeva i suda u Strazburu gdje pripadnici manjina mahom gube svoje procese?

Trenutna pučka pravobraniteljica, kao i pravobranitelji koji su joj prethodili, stoje na braniku borbe protiv diskriminiranja temeljem etničke pripadnosti, nacionalnog podrijetla, jezika ili vjere, i, naravno, mnogih drugih obilježja. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije nema pripadnosti nacionalnoj manjini kao potencijalne osnove diskriminiranja jer smo u procesu harmonizacije zakonodavstva s onim EU doslovno prepisivali sadržaj iz direktiva. Unatoč tome, diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina temeljem njihovog nacionalnog podrijetla je u praksi najčešća pojava diskriminacije u praksi pučke pravobraniteljice. Broj građanskih i prekršajnih postupaka vođenih zbog diskriminacije kao i pravomoćnih odluka rastao je tijekom posljednjih godina što znači da i sudovi osiguravaju zaštitu manjina. I ovdje su najučestalije osnova diskriminacije etnička pripadnost i nacionalno podrijetlo. Važno je doduše da državno odvjetništvo i sudovi djeluju promptno u slučaju zločina iz mržnje jer takvo djelovanje šalje poruku široj javnosti da je to društveno neprihvatljivo. Stoga ulogu pravosudnog sustava u suzbijanju diskriminacije i ostvarivanju manjinskih prava treba dodatno razvijati i unaprjeđivati. No, uz jačanje kapaciteta pravosudnih institucija, treba raditi i na informiranju javnosti o pravima i mogućnostima koji su im na raspolaganju, a tiču se zaštite od diskriminacije i ostvarivanju njihovih manjinskih prava. Stoga je važno da i Ured pučke pravobraniteljice te Ured za ljudska prava rade i preventivno-edukativno, a ne da samo prikupljaju pritužbe onih koji se osjećaju žrtvama diskriminacije, izvješćuju Sabor o broju pravosudnih postupaka ili o broju novozaposlenih pripadnika manjina u tijelima javne uprave. Te institucije nose osobitu odgovornost za provedbu manjinske politike.

Na kom putu je srpska zajednica za ostvarivanje kulturne autonomije u Hrvatskoj?

Po meni krivom. Jer je upala u matricu raspodjele novca za kulturnu autonomiju kojom osigurava radna mjesta svojih pripadnika u udrugama civilnog društva, manjinskim doduše, ali ne onima koje jačaju zajedništvo svog stanovništva na područjima u kojima djeluju. Svjesna sam da ja na ovaj problem gledam drugačije nego pripadnici manjinskih zajednica, koji tvrde da integracija u društvo nužno završava asimilacijom. No, i srpska zajednica mora pokazati simbolično da želi suživot, a nije li najlakši put otvaranju takvog dijaloga s većinskim stanovništvom putem kulturno-umjetničkih događaja, gastronomije, suradnje u onim područjima koja su slična, bliska i ne razdvajaju nego povezuju?

Kako vidite budućnost funkcioniranja manjinskih vijeća? Očekivalo se da će ulaskom u EU manjinska vijeća dobiti veći manevarski prostor?

Temeljem čega bi vijeća dobila taj prostor? Mislim da se članstvo u Uniji, iz perspektive nečlanstva, naivno doživljavalo kao panaceja za sve i svašta, a sad je nastupilo otrežnjenje koje nam je otkrilo kako smo naivni bili. Vijeća su tek institucija konzultativnog karaktera, s opetovano dokazanom slabom podrškom birača za njihovo konstituiranjem putem izravnih izbora. Ako za neku instituciju glasa tek oko 10 posto registriranih birača, taj izostanak interesa potvrđuje njenu nerelevantnost. Ja smatram da su vijeća nepotrebna, jer njihovu ulogu obavljaju predstavnici u lokalnim predstavničkim tijelima. Ona sada djeluju kao neke quasi-nevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni su vijeća mini sinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama.

Koliko su manjine u Hrvatskoj osposobljene da apsorbiraju sredstva iz EU fondova? Kako da manjine u budućnosti prežive?

Osim nekoliko manjinskih nevladinih udruga, koje u pravilu surađuju s tzv. mainstream udrugama iz velikih gradova ili sa stranim udrugama i institucijama kad se natječu za EU sredstva, većina prekobrojnih manjinskih udruga se isključivo financira novcem iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih. Mnogo je važnije da sredstva iz EU fondova znaju i mogu apsorbirati jedinice lokalne i regionalne samouprave u kojima manjine tradicionalno prebivaju, jer tu se nalazi značajan novac, koji je u stanju su-financirati lokalne infrastrukturalne projekte. No, bojim se da su lokalne i regionalne vlasti u potpunosti nepripremljene za takve poduhvate. I da će manjine stoga biti posredni gubitnici kohezijske politike. Pitali ste me i kako da manjine prežive? Isticanjem kvalitetnih, obrazovanih političkih kandidata, koaliranjem s onim političkim opcijama koji im je bacaju koščice od kojih će se samo kratkoročno zasititi, nego s onima koji imaju dugoročne razvojne ideje i projekte. I na državnom i lokalnom nivou je to jednako važno.

Kad proključa bosanski lonac

Imaju li siromaštvo i bezperspektivnost nacionalnost? Čini se da u Bosni i Hercegovini imaju. Naime, nedavna erupcija nezadovoljstva u toj zemlji u velikom je dijelu mainstream hrvatskih medija prikazana kao dominantno bošnjački fenomen, a proletere se nazvalo velikobosanskim nacionalistima i fundamentalistima građanstva. Osim toga, sugeriralo se da se u BiH ni ne zna sasvim jasno protiv koga se prosvjeduje. Zar je klasna pripadnost u u gotovo dva desetljeća vladavine etnonacionalizma prestala biit identitskom odrednicom u BiH? I da li je iz hrvatske perspektive bosansko-hercegovačko društvo zaista nemoguće bez etničke podjele?

Osveta očajnih: zgrade i imovina kao simboli korumpirane vlasti

Prošlu sam jesen boravila u Sarajevu tjedna dana. S jedne me strane zapanjila transformacija tog grada u copy-paste verziju europske prijestolnice: šopig-centri, raskošne kino dvorane, kafići kojih se ne bi postidio London. No, u isto vrijeme, sarajevske ulice nikad punije prosjaka i sirotinje koja moli marku. Ono zdravo od bosanskohercegovačkog urbanog društva što rat nije unišio – uništila je (zakašnjela) ekonomska tranzicija. Ljudi nemaju posla, nemaju dostojanstva, nemaju perspektive. Ne razlikuje ih to dooduše od stanovništa ostalih zemlja regije. No, u zemlji tolikih očajnika zapravo je i čudo kako su prosvjedi, koji se gotovo stalno održavaju pred zgradom Parlamenta BiH (kad ja bijah u Sarajevu, jedna dan su u tišini prosvjedovali građani okupljeni u udruženju gluhonjemih) do nedavno nisu eskalirali nasiljem. Ono što ove prosvjede čini drugačijima od ranijih, mnogobrojnih i medijski neprimjećenih, jest upravo vandalizam i uništavanje imovine. U Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Bihaću gorjele su zgrade kantonalnih vlada i drugih institucija vlasti te zgrade SDA i HDZ BiH. Na ulicama su gorjele gume, automobili, a s nekim su se vozilima lokalnih političara gnjevni građani obračunali tako što su ih uništili guranjem u provalije. Ozljeđeno je više od dvesto ljudi, uključujući 90 policajaca. Tih su dana ulice bosanskohercegovačkih urbanih središta podsjećale na ratne godine, i u mnogima koji su rat preživjeli izazvale zgražanje. Florian Bieber, znanstvenik koji se sustavno bavi Balkanom, zadnjih nekoliko godina sa Sveučilišta u Grazu, u jednom od prvih analitičnih i nepristranih osvrta na nedavna BiH događanja, upitao se koja je razina nasilja legitimna tijekom prosvjeda? U demokracijama, tvrdi on, „odgovor je u pravilu – nikakvo nasilje, budući da postoji zakonski način mijenjaju vlasti koji ne sadrži pravo korištenja sile. U diktaturama se pak, uporaba nasilja općenito smatra prihvatljivom, ali opseg i cilj nasilja ostaju diskutabilni“. Dakako, BiH nije diktatura, no građani koji su izašli na ulice osjećaju da ne mogu promijeniti vlast putem izbora. Bieber tvrdi da je izmjena vladajućih struktura nemoguća zato što „višeslojni sustav vlasti znači da su svi na vlasti negdje i na entitetskoj i državnoj razini smo svjedoci složene i fluidne koalicije koje magliti granicu između vlade i oporbe do neprepoznatljivosti“. Biber je nadalje upozorio koliko je nes(p)retno medijsko izvješćivanje o protestima kao nečemu što je nalikovalo ratnim događanjima zapravo rezultiralo dvostruku zamku. S jedne strane masovni iskaz nasilja može predstavljati prijetnju strukturi države zbog čega se u jednom dijelu ajvnosti sugeriralo da je nasilje potaknuto ne nužno onih koji su prosvijede inicirali. S druge strane, takvo izvješćivanje imalo je demobilizacijski karakter jer se dio građana odbio solidarizirati s prosvjednicima iz nevoljkosti prisjećanja ratnih strahota i stradanja.

Kako iz daytonske luđačke košulje?

Nedavni socijalni bunt u BiH skaz je nezadovoljstva (dijela) građana političkim elitama koje reproduciraju nacionalne podjele. Naime, upravo im te podjele omogućuju opstanak na vlasti. U toj je državi život građana određen i ograničen normativno-institucionalnim rješenjima mirovnog sporazuma iz Daytona, koji je rezultirao frankeštajnskom administrativnom strukturom koja služi samoj sebi, a ne građanima. Zemlja koju čine dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Distrikt Brčko, dodatno je adminsitrativno usložnjena u bošnjačko-hravatskom entitetu koji ima 10 kantona. Kantoni su podijeljeni na općine kojih na području Federacije BiH ima 79, dok je Republika Srpska administrativno rascjepkana na 62 općine. Tome dakako treba dodati i Grad Brčko – mjesto oko kojeg se u Daytonu nisu mogli dogovoriti pa su ga nakadno okitili posebnim administrativnim statusom. Zamislite sve te načelnike, sekretarice, lokalne zastupnike, službena vozila, općinske i gradske proračune, radna mjesta u školama, domovima zdravlja, bolnicama, komunalnim poduzećima. U zemlji u kojoj su rad u javnom sektoru i šverc gotovo jedini jamci (više ili manje bijedne) egzistencije. Plaće u javnom sektoru tipa bolnica i škola se uglavnom financiraju iz lokalnih proračuna, pa ne čudi da je podjela pozicija u (često jedinim) sigurnim mjestima zaposlenja podložna korupciji, nepotizmu, i da je cjelokupna politika na svim razinama vlasti uronjena u lonac ljigavog i gustog političkog klijentelizma, ustupaka i neprirodnih koalicija. Želiš li moć, ali i posao, moraš biti dijelom političke klike, koja je u BiH osim (u manjoj mjeri) ideološke, obilježena i nacionalnom podjelom. Naime, bosanskohercegovački politički sustav usuglašen u Daytonu izvorno ni nije osmišljen tako da rezultira funkcionalnom vladom, već tako da onemogući najmnogoljudnijem narodu da donosi odluke koje mogu imati negativne posljedice po druge narode. U postkonfliktnoj situaciji morali su se iznaći specifični oblici zaštite koji osiguravaju da svi konstitutivni narodi mogu prihvatiti ustavna pravila i osjećati se njima zaštićenima. Posljedica toga je da Ustav BiH osigurava zaštitu interesa konstitutivnih naroda ne samo kroz teritorijalne aranžmane (dakle kroz dva entiteta, dok je onaj višeetnički zbog toga podijeljen na kantone-županije) već i kroz administrativni sastav i pravila o funkcioniranju raspodjele vlasti između političkih predstvanika svih naroda (troglavo Predsjedništvo BiH, drugi parlamentarni dom - Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH u kojem sjede isključivo predstavnici tri konstitutivna naroda itd., iskazivanja potrebe postojanja službenog TV kanala za svakog od konstitutivnih naroda, čak i tri entiteta). No, Dayton i iz njaga prozzađle zacementirane etničke podjele nisu razlog nedavne pobune, već je to loša ekonomska situaicja koju daytosnka struktura perpetuira. Ipak, kontinuirano korištenje etnonacionalne mobilizacije u zadnja dva desetljeća sustavno onemogućava artikulaciju drugih, često životno važnijih političkih i društvenih pitanja i problema. Stoga ne čudi da su hrvatski komentatrori (opsjednuti isključivo vitalnim interesima Hrvata u BiH) upali u zamku prepojednostavljenog objašnjenja nedavnog narodnog ustanka.

Pitanja nacionalnog identiteta prožimaju svakodnevicu: od vrtićkog i školskog programa koje vam dijete pohađa, preko medijskog sadržaja kojeg vam serviraju kao ispravan, do mogućnosti (ne)sudjelovanja u političkim institucijama ukoliko se (ne)priklonite nekoj od etnički profiliranih stranaka. Ideje građanske BiH, u kojoj nacionalna pripadnost ne bi bila driver postojanja, se mahom osuđuju kao zanesenjačke, nemoguće, naivne. Najznačajniji predstavnik populacije koja priželjkuje neku civiliziraniju zemljua ne etnopolis bio je do nedavno Socijaldemokratska partija BiH, koja, pod vodstvom Zlatka Lagumdžije, čini se rapidno gubi kredibilitet u tom dijelu biračkog tijela. Naime, ni SDP nije odolio priključiti se neprirodnm koalciijama ne bi li se dočepao vlasti. Kako je, uz redovite izbore, postojanje političke konkurencije različitih grupa preduvijet zdrave demokracije, sustav u kojem se političke pozicije dijele prema etničkom ključu i postizborno bastardno koaliraju (jer njihov je ejdini cilj domoći se i što drže zadržati na vlasti) zasigurno ne doprinosi ozdravljenju političkog i društvenog tijela BiH. Loša ekonomska situacija samo još dodoatno čuni drupštvo bolesnim. U politološkoj se literaturi, još od vremena američkog politologa Seymoura Martina Lipseta, sugerira korelacija između ekonomskog razvoja i konsolidacije demokracije. Ronald Inglehart je kasnije utvrdio da ekonomski rast jest nužan, ali sam po sebi nije dovoljan za održavanje i rast demokracije. Prema njemu, za uspostavu stabilnog liberalnog demokratskog poretka ekonomski razvoj i rast trebaju pratitu i sociokulturalne promjene u društvu te promjene u socijalnoj strukturi. Drugim riječima, među građanima se treba početi razvijat interpersonalno povjerenje, koje nadvladava klanske i etničke podjele, u društvu mora prevladavati osjećaj životnog zadovoljstva, te odbijanje revolucionarnih promjena). Sve dok potonjeg nema, nije moguće očekivati u BiH uspostavljanje i trajanje liberalne demokracije.

Svi navedeni teoretski koncepti ukazuju da nedavna erupcija nezdovoljstva daje nade da u BiH ima (bar dio) ljudi kojima je dosta življenja po etnonacionalnim ključevima, koji traže odgovornost političara za svoju lošu i bezperspektivnu svakodnevicu i žele ekonomski funkcionalnu, ne korupcijom osakaćenu, državu. Na žalost, isti u pravilu nisu prepoznati kao relevantni čimbenici u hrvatskim medijskim raspravama o prosvjedima u BiH gradovima. A i premijerovo zapućivanje u Mostar, a ne u Sarajevo ili Tuzlu, govori da službeni kurs hrvatske politike prema BiH ostaje prvenstveno motoviran zaštitom hrvatskih vitalnih interesa u toj zemlji. Ne čudi stoga da se među načajnim brojem naših komentatora bosanskohercegovačkog buđenja građana zastupao (ponovno) stav kako je treći entitet jedino ispravno rješenje problema Hrvata u BiH.

Hoće li novi društveni pokreti donijeti nadu za BiH kao društvo i državu?

U osvrtu na nove balkanske bune Igor Štiks i Srećko Horvat sugeririaju da trenutni val prosvjeda u BiH predstavlja rađanje pravog aktivističkog državljanstva, tvrdeći da nastajući društveni pokreti otkrivaju nove oblike kolektivne organizacije i bave se temeljnim pitanjima svakog društva;socijalnom pravdom i jednakošću. Oni čak predviđaju da ono što se događa u Bosni neće ostati tek u Bosni. Štiks i Horvat su uvjereni da novi društveni pokreti, (među koje nabrajaju one grčke zbog nezdovljstva građana mjerama štednje vlasti, turske koji su počeli zbog uništavanja parka, a pretvorili se u protest protiv galopirajuće islamizaicje društva, rumunjske koji se sporadično pojavljuju od 2010. radi teških ekonomskih uvjeta, preko zagrebačkih iz proljeća 2011. zbog nezadovoljstva vlašću, mariborskih iz 2013. glede postavljanja nadzornih kamera na cestama i korumpirnaog gradonačenila, bugarskih iz proljeća 2013. u pogledu poskupljenja električne energije, te bosanskohercegovačkih iz ljeta 2013. radi neizdavanja JMBG-a novorođenim bebama), odražavaju zapravo potrebu za dubokom transformacijom balkanskih društava. Prema njima, ne iznenađuje da se ti pokreti razlikuju u metodama borbe, njihovih ideoloških orijentacija i strategije. Ono što im je pak zajedničko je da su uglavnom reakcija na pogoršanje socijalne i ekonomske situacije i brojne zloporabe vlasti od strane korumpiranih političkih elita.

Sa Štiksom i Horvatom se slažem u pogledu konstatacije o mobilizacijskoj prirodi raznorodnih društvenih pokreta. No, ne slažem se s njihovom preoptimističnom tvrdnjom kako bi građanski plenumi trebali biti mjesta ozdravljenja bolesnih, korumpiranih, bezserspektivnih društava. Moj ključ za rješenje BiH problema su građani koji sanjau zdravo društvo i zdravu državu te od političkih elita očekuju njihovo ostvarenje. No, da bi željeno aktivističko građanstvo, u BiH, ali i svim post-tranzicijskim društvima regije, napokon zadobilo društvenu relevantnosti potrebno je paralelno ozdravljivati ekonomiju i političko-ekonomsku strukturu društva, vraćati povjerenje građana u institucije procesuiranjem i kažnjevanjem onih koji kradu, lažu i zatajuju, te izgađivati svijesti da je istovjetnost klasnog pripadanja barem jednako važna poveznica kaliko i nacionalna homogenost koja se sustavno servira kao jedina zdrava društvena veza. Na kraju krajeva, demokracija može opstajati bez nacionlnih klanova, ali ne može bez građana.

© IDENTITET/ BR. 188-189

Istjerivanje kukolja iz žita

I pravno-politička farsa oko kaznene odgovorosti Josipa Perkovića i zahtjev Stožera za obranu hrvatskog Vukovara za objavom raznoraznih registara odraz su nevoljkosti političkih elita da se (pravodobno) uhvate u koštac sa zločinima i zločincima iz prošlosti. U zemlji gdje se s prošlošću suočava tako da se s vremena na vrijeme u Ustav unesu amandmani o nezastarjevanju nekog zločina, ne čudi da u vremenu bujanja nesnošljivoti registri prijestupnika nekima izgledaju kao sredstvo ozdravljenja društva.

Istjerivači pravde

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara sve se gorljivije nastoji pozicionirati kao relvantan politički akter. Nakon lokaliziranog napada na ćirilicu u Vukovaru, apetiti su porasli, pa sada njegovo članstvo traži da hrvatsko društvo prođe katarzu suočavanja sa zločinima komunizma i propustima iz vremena uspostave hrvatske neovisnosti. Problem nije tek što bi se u devet registara koje zahtjevaju našlo valjda pola stanovništva, već što ovakvi zahtjevi potencijalno narušavaju pravo na privatnost građana, nemaju legitimnu svrhu, ali imaju diskriminatoran cilj. Stožer, navodno promičući provedbu lustracije, najavljuje odvajanje žita od kukolja, nadajući se, valjda, da bi samo ona Hrvatska, koja se ni na jednom popisu ne bi našla, imala pravo upravljati i vladati zemljom. No, Stožerov zahtjev nije utemeljen na raciju lustracije kao načinu suočavanja s prošlošću, već predstalja politički obračun s neistomišljenicima.

Zahtjevani registri popisali bi imena svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; imenima svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu; svih pripadnika agresorske vojske koji su bili državljani RH tijekom Domovinskog rata; svih protiv kojih u DORH-u postoje dokazni materijali ili svjedočanstva koja ih terete za zločine počinjene u Domovinskom ratu; svih sudaca u RH koji su sudjelovali u političkim procesima u bivšoj SFRJ; imena svih u voditeljskim strukturama tajnih službi bivše SFRJ i onih koji su obavljali likvidacije; imena svih svih koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji, u kojem svojstvu i u kojem iznosu. Stožeraši bi objavili i registar imovinskog stanja bivše Komunističke partije RH, a poslije SDP-a, od 1988., 1989., 1990. i 1991. te novčano-imovinske transakcije iz tog razdoblja.Na krilima oduševljenja ovog raskrinkavanja prošlosti, sljedeći zahtjevi mogli bi tražiti i popis onih koji su počinili bilo koje kazneno dijelo ili prekršaj, rastavljenih, onih koji ne pohađaju svetu misu, pedofila, homoseksualaca, zaraženih HIV-om ili Srba možda.

Stožeraši ideju odvajanja žita od kukolja opravdavaju transparentnošću i pravom javnosti da zna. Ni ideju popisivanja, a ni stilsku figuru alegorije u kojoj se zdravo žito čisti od lošeg i štetnog kukolja nisu doduše eksklizivirali. Koristio je i trenutni ministar branitelja Matić kada je, početkom svoga mandata, najavljivao objavu registra branitelja. No, bit će da je šlagvort stožerašima dao nedavno i ministar poduzetništva i obrta Maras koji je izjavio kako bi na internetu trebalo objaviti spisak svih koji su dobili kredite preko HBOR-a. Ipak, čini mi se da nitko od ovih istjerivača pravde na umu nema novozavjetnu priču o žitu i kukolju, kojom je Isus pozvao na toleriranje drugačijih, ne tražeći progon loših ili drugačijih, jer bi on naštetio i dobrima. Na žalost, nitko od njih nije ni svjestan implikacija koje registri imaju na ostvarenje ljudskih prava. Naime, prema Zakonu o zaštit osobnih podataka, zaštita prava privatnosti i svih oblik diskriminacijenačela su koja se moraju ostavriti u svakoj obradi podataka u kojima sudjeluje država.

Ilustracija o lustraciji

Općenita definicija lustracije predmnijeva zabranu sudjelovanja u javnom životu zemlje dužnosnicima i suradnicima bivšeg režima koji su počinili zločine. Nakon raspada komunističkih režima krajem 80-ih godina prošlog stoljeća nove su se demokratske države u Srednjoj i Istočnoj Europi suočile s pitanjem kako se suočiti s komunističkom prošlosti s obzirom na činjenicu da je dio elita surađivao s bivšim režimom u kojem su pojedincima sustavno kršena temeljna prava i slobode. Pred demokracijama u nastajanju načla se dilema kako se nositi s naslijeđem svrgnutog represivnog režima i kako obeštetiti zloputrebe prošlost bez stvaranja nove nepravde te u društvo mirnim putem integrirati žrtve i počinitelje? Osim toga, pitanje o tome kako se nositi s naslijeđem komunističke represije bilo je i važan izvor političke podjele u novim demokracijama. Kako navodi Andreea Maierean sa Sveučilišta Boston koja se bavi lustracijom u Srednjoj i Istočnoj Europi, državama je na raspolaganju bilo nekoliko mogućnosti tzv. tranzicijske pravde: kazneni progon važnih dužnosnika, povrat imovine ili skidanja oznake tajnosti tajnih dosjea i davanje istih na uvid javnosti. U nekim su slučajevima primjenile i lustraciju, sigurnosnu provjeru dužnosnika bivšeg komunističkog režima. Nekoliko srednjo i istočnoeurpskih država usvojile su zakone koji se odnose na lustraciju u prvoj polovici 1990-ih, od kojih su neki bili znatno stroži od drugih.

Zakoni o lustraciji uglavnom sigurnosne provjere temelje na informacijama sadržanim u dosjeima tajnih službi. Lustracije su često provodile komisije koje bi putem propisanog postupka provjeravale službenike koji su djelovali u bivšem poretku. Ponekad bi, kao u slučaju poljskog lustracijskog zakona, svi koji su bili na državnim položajima u bivšem režimu, morali dati izjavu jesu li ili ne surađivali s tajnom službom, koju je potom provjeravao Povjerenik javnog interesa. Sve dok Povjerenik ne bi utvrdio postojanje osnovane sumnje da je izjava lažna, osobe su imale pravo zadržati svoje položaje. Čak i ona koja je izjavila da je surađivala s tajnom službom prošlog režima,. S druge strane, oni koji su to zatajili, a pojavila bi se sumnja, bili su kazneno gonjeni i procesuirani.

Cil lustracije treba je biti součavanje s prošlošću u cilju obnavljanja društvo utemeljenog na demokratskim vrijednostima i osnaživanja novouspostavljenog poretka. No, u nekim slučajevima cilj lustracija nije bilo rasvjetljevaje prošlosti već razračunavanje s onima koji više nisu vladali te uspostavljanje novih poželjnih društvenih kategorija. U takvim slučajevima motiv lustracije bile su (barem djelomično) političke osvete. Europski sud za ljudska prava ( ESLJP ) u presudama slučajeva Matyjek protiv Poljske iz 2007. i Zabłocki protiv Poljske iz 2011. odlučio je da zakonske mjere koji se koriste u postupku poljskih lustraciji predstavljaju povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljni slobodama. Primejrice, u slučaju Matyjek protiv Poljske Sud je utvrdio da su prava podnositelja zahtjeva bila ozbiljno ograničena zbog tajnosti dokumenata i da je radi ograničenog pristupa svom spisu pred podnositelja zahtjeva postavljen nerealan teret što je rezultiralo kršenjem načela jednakosti stranaka. U Poljskoj je slučaj Matyjek probudio interes javnost o ispravnosti lustracije i otvorio jave rasprave o implikacijama lustracijskih zakona za ostvarivanje ljudskih prava.

Još uvijek nedovršena slagalica postkomunističke tranzicijske pravde

Mnogo je više zemalja koje sustavno izbjegavaju suočavanje s totalitarnom prošlošću nego onih koje su provele lustracijske postupke. To, dakako, ne znači da na europskom tlu ne postoji konsenzus o grijesima bivših komunističkih poredaka. Primjerice, totalitarne su komunističke poretke osudili i Parlamentarna skupština Vijeća Europe i Europski parlament, predstavničko tijelo Europske unije. Vijeće Europe bilo je konkretnije u predlaganju mjera suočavanja s komunističkom proslošću u dvije rezolucije: Rezoluciju Parlamentarne skupštine 1096(1996) o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava te Rezoluciji 1481(2006) o potrebi međunarodneosude zločina totalitarnih komunističkih poredaka. Prva od tih Rezolucija, iz 1996. godine, predlaže da se kaznena djela počinjena od strane pojedinaca tijekom komunističkog totalitarnog režima procesuiraju kroz redovne kaznene postupke. Nadalje, kada kazneni zakon predviđa zastaru za neke zločine, Rezolucija sugerira njihovo produženje, ali najstrože zabranjuje donošenje ili primjenu retroaktivnog kažnjavanja. S druge strane, Rezolucija dopušta procesuiranje za čin ili propust koji u vrijeme kada su počinjeni nisu bili predviđeni kao kazneno djelo prema nacionalnom pravu, ali koji se smatraju kaznenim djelom u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda. Parlamentarna skupština istom Rezolucijom predlaže da se procesuiranje pojedinih zločina događa istovremeno uz rehabilitaciju osoba koje su u totalitarnom režimu nepravedno osuđene za zločine koji u civiliziranom društvu ne predstavljaju kriminalne radnje. Žrtve totalitarnih pravosudnih sustava treba materijalno obeštetiti. Parlamentarna skupština konačno predlaže i otvaranje javnosti dosjea tajnih službi u bivšim komunističkim totalitarnim državama, koji bi posebice trebali bitri dostupni onima koji su djelovanjem bivših tajnih službi.

Rezolucija o potrebi međunarodneosude zločina totalitarnih komunističkih poredaka iz 2006. godine navodi kakao pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen istragom zločina koje su ti režimi počinili. Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu godine nedvosmisleno osuđuje sve zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih i autoritarnih režima te izražava žaljenje što je pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja dvadeset godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama. Konačno, Parlament izražava uvjerenje da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove. Ne treba smetnuti s uma d aje i proces pristupanja EU, putem politike uvjetovanja, nastojao potaknuti nove zemlje članice da se efikasno suoče s nasljeđem konunističke prošlosti. Eskalacija netrpeljivosti prema manjinama u Hrvatskoj vrlo platično oslikava ipak neučinkovitost te politike.

Zašto lustracija nije provedena u Hrvatskoj?

Češka je prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine. Lustracijski zakoni doneseni su i u Poljskoj i Mađarskoj, ali ni u jednoj od prethodno navedenih zemalja ona nije uspješno provedena. Za razliku od njih, uspjeh lustracije u Istočnoj Njemačkoj pripisuje se nepristranosti tajnih službi koje ne zbrinjavaju (još uvijek) upravo one osobe koje su u bivšem poretku kršili ljudska prava. Od zemalja našeg susjedstva, Albanija i Srbija izglasale su Zakone o lustraciji, no isti nisu nisu proizveli nikkave značajne rezultate. Slijedom Tuđmanove politike pomirenja ustaša i partizana, u prvom dijelu 1990-ih godina o lustraciji se u Hrvatskoj nije govorilo. Doduše, HSP je predlagala 1998. i 1999. zakon o lustraciji koji je oba puta u parlementarnoj proceduri odbijen. Sredinom prošlog desetljeća grupa nevladinih organizacija iz regije (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Albanije) pod koordinacijom Centra za demokraciju i pomirenje jugoistočne Europe iz Soluna namjeravala je izraditi prijedloge zakona o lustraciji i javnom pristupu dosjeima javnih službi. Projekt je okončan, pare su potrošene, objavljeno je nekoliko priručnika, ali relevantni rezultati su izostali. Projekt je doduše ponudio niz prijedloga i rješenja, ali izavana potaknute ideje civilnog društva nisu pale na plodno tlo domaćih zakonodavaca i politčara.

U zemlji gdje je sukob ustaša i partizana dnevnopoliitčka tema gotovo sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, neke bi zadovoljila tek apsolutna osuda komunističkih zločina i nijekanje bilo kojeg postignuća bivšeg sustava. Radiklani među njima, a tu se vraćamo na Stožer, voljeli bi iz državnih fotelja istjerati sve one koji su na bilo koji način doprinjeli sankcioniranju i teroru nad neistomišljenicima socijalističkog poretka, ali i one koji su se početkom devedesetih obogatili, premda je takvo, vjerojanto nemoralno bogaćenje, bilo u u skladu s tadašnjim zakonom. Stožeraši bi, osim što bi najrađe, uz one koji su se bogatili, prema njihovom sudu, na njihovim braniteljskim plećima, iz pristupa vlasti istjerali i one koji njima nisu jednaki u porivu za obranu domovine. Previše indicija upućuje na zaključak da bi jedina ispravna, do sada vukovarska Hrvatska, mogla vrlo skoro postati stožeraška Hrvatska. Izvjesnost da bi takvi postupci kršili ludska prava njih ne zabrinjava, jer se, vjerojanto, vode premisom da zli imaju, a dobri nemaju što kriti.

Politički konsenzus o potrebi lustracije u Hrvatskoj nikada dakle nije bio postignut. Možda baš zato što su obavještajnu zajednicu novouspostvaljene zemlje gradili špijuni bivšeg režima koji „grijehe“ širenja govora mržnje ili plasiranja neistina u medijima nisu činili samo u socijalističkom, nego i u demokratskom sustavu. No, to ne znači da od ideje raščišćavanja tamnih rupa prošlosti treba odustati. Lustracija možda nije sredstvo ozdravljenja hrvatskog društva, jer više ni nema smisla isključivati iz javnoga života ljude koji su ili penzioneri u dubokoj starosti ili istaknuti članovi državotvorne stranke. No, budući nesporazumi oko inrerpretacije povijesti lako postaju gorivom politike isključivosti i ksenofobije, znanstveno istraživanje prošlosti i sustavno suočavanje s prošloću doprinosili bi ozdravljenju društva i smanjenju društvenih podjela. Pitanje je doduše je li takvo odbijenje inicijative za suočavajem s nedavno represivnom prošlošću rezultat očekivanja političkih elita da upravo podjela rezultira motoviranošću vjernih birača podjeljenih na lijevi i desni blok?

© IDENTITET/ BR. 186-187

Oznake: suočavanje s prošlošću, lustracija, ljudska prava

Lice i naličje brige o 'vlastitoj' manjini

U pokušaju da istražimo modalitete raspodjele financiranja manjinskih udruga na prvi pogled je vidljivo da se Savjet za nacionalne manjine vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, što rezultira činjenicom da se manjinski projekti najčešće bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima folklora i izdavaštva s nedostatnim sredstvima za veće kapitalne projekte koji bi omogućavali stvarnu i konkretnu zaštitu, opstanak ili ostanak pripadnika nacionalnih manjina. Ovakav model financiranja nacionalnih manjina dugoročno ne donosi korist, osim etno-biznismenima koji operiraju u manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše.

Složit ćete se, vjerujem, da novac čini da se svijet kreće (money makes the world go round). Pjevala je to Liza Minnelli u filmu „Cabaret“ prije nekoliko desetljeća, ali ova izreka živi i izvan filmskog platna bivajući prisutna u gotovo svakom segmentu života. Istu ulogu novac igra u uspješnosti manjinske politike. Shvaćaju to i države koje, s jedne strane štitite i promiču prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama pod njihovom nadležnošću, ali često i s druge pomažu pripadnike vlastitog etničkog korpusa koji su manjina pod nadležnošću druge države. Hrvatska tako istovremeno provodi manjinsku politiku unutar i izvan granica svoje nadležnosti. Je li opće usporediv način na koji se brine o pripadnicima manjina i o pripadnicima hrvatskog naroda izvan vlastitih granica? Pripomaže li, mahom financijskim mjerama, integraciju Hrvata u državama u kojima prebivaju i njeguje li takvom politikom dobrosusjedske odnose? Konačno, zašto se o financijskim implikacijama prekogranične brige o hrvatskom narodu u hrvatskoj javnosti gotovo ne raspravlja?

Zbrinuto, a nepostojeće manjinsko civilno društvo

Početkom prosinca sudjelovala sam na raspravi stručnjaka koju je organizirao Europski centar za manjinska pitanja (European Centre for Minority Issues) znanstveno-istraživačka ustanova iz grada Flensburga, koji se nalazi na njemačko-danskoj granici. Seminar je nastojao unaprijediti znanje i razumijevanje o financiranju manjinskih udruga, utvrditi područja koja je potrebna dalje istražiti te pokušati stvoriti okvir koji će omogućiti sveobuhvatne preporuke za vlade europskih država koje nastanjuju manjine. Zanimljivo, ovaj je sastanak bio jedna od rijetkih prilika u kojoj se pokušalo urediti i dokučiti pitanje financiranja manjinskih udruga i političkih stranaka. Doduše, u 2009. godini Odbor stručnjaka Vijeća Europe o pitanjima koja se odnose na zaštitu nacionalnih manjina bio je odlučio istražiti raspodjelu javnih financijskih potpora za projekte koje predlažu manjinske udruge. U tu je svrhu izrađen upitnik koji je proslijeđen državama članicama koje su trebali dostaviti podatke o nizu tema vezanih za raspodjelu, korištenje i reviziju te vrste financijske potpore. Nakon primitka odgovora 23 zemlje članice, u 2010. godini pripremljena je i objavljena kompilacija odgovora no kako je iste godine prestao mandat Odbora stručnjaka, pristigli odgovori nikada nisu analizirani. Stoga je u najmanju ruku iznenađujuće da, premda je osiguranja odgovarajućeg financiranja manjinskih udruga i njihovih političkih stranaka nužno za učinkovito sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u političkom i javnom životu, i akademska literatura i komparativne analize manjinskih politika oskudijevaju istraživanjima ove tematike.

Razlog nepostojanju usuglašenog standarda vjerojatno leži u činjenici da tek što malen broj država u svojim manjinskim zakonima predviđa mehanizme financiranja manjinskih udruga i ustanova. Hrvatska praksa proračunskog osiguranja sredstava za rad manjinskih udruga predstavlja stoga ogledni primjerak financiranja manjina. Prema tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina manjinske udruge, zaklade i fondacije te ustanove za obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja, kulturne, izdavačke (nakladničke), muzejske, arhivske, knjižnične i znanstvene djelatnosti financiraj se iz sredstava državnog proračuna, i proračuna županija, gradova i općina, ali sukladno moguć­nostima ovih donora. Budući da Ustavni zakon propisuje tek udruge manjina koje su osnovane radi očuvanja, razvoja, promicanja i iskazivanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta imaju pravo financiranja. Sukladno tome Savjet za nacionalne manjine raspoređuje sredstva koja se u državnom proračunu osiguravaju za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina. Iako prema Ustavnom zakonu i tijela lokalne samouprave i uprave sudjeluju u financiranju manjinskih aktivnosti, ali tek osiguranjem sredstava za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća nacionalnih manjina izabranih na njihovu području. I druga državna tijela koriste dio proračunskih sredstava za potrebe nacionalnih manjina, a manjinske se udruge prijavljuju i za sredstva Savjeta za razvoj civilnoga društva i raznih međunarodnih i domaćih donora. Međunarodni izvori prava manjina dopuštaju udrugama nacionalnih manjina uspostavljanje i održavanje kontakata s pripadnicima svoga naroda u drugim državama te razvoj kulturnih i ekonomskih veza. Tako se dio manjinskih udruga i institucija u Hrvatskoj financiraju i sredstvima koje osiguravaju matične države. Znatnije donacije manjinama u Hrvatskoj osiguravaju Italija, Mađarska i Češka.

Prema podacima Vladinog Ureda za udruge, godišnje se programima i projektima organizacija civilnoga društva iz javnih izvora dodijeli prosječno oko 1,5 milijardi kuna od čega se desetina sredstava dodjeljuje projektima koji promiču sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu zemlje. Ipak, ne moguće je ne zaključiti da među manjinskom populacijom prevladava natprosječna intelektualna radoznalost. Gotovo sve udruge koje se natječu za sredstva Savjeta za nacionalne manjine predlažu izdavanje časopisa i knjiga, održavanje tribina i seminara. Osim toga, čini se da je kultura iznimno na cijeni među manjinskom populacijom. Stav državnih tijela da su kulturni amaterizam i kulturne ustanove ključ za očuvanje manjinskih etničkih identiteta manjine su očito nekritično prihvatile, ne razmišljajući bi li svrsishodnije bilo graditi staračke domove, škole, domove zdravlja i lokalnu infrastrukturu, umjesto tiskati arke i arke papira časopisa i knjiga koje ni sami pripadnici i pripadnice manjina rijetko čitaju. Osim toga, projekti koje manjinske udruge predlažu koncipirani su u godišnjim intervalima, budući Savjet tim tempom dodjeljuje novac. Projekti pak koji doprinose opstanku i ostanku (ili povratku) stanovništva zahtijevaju znatnija financijska sredstva i provode se u dužim vremenskim ciklusima od godišnjeg. To, u kombinaciji s činjenicom da se Savjet vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, rezultira činjenicom da se manjinski projekti, barem oni za koji postoje osigurana sredstva u proračunu, bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima. Nameće se tužan zaključak: mnogobrojnosti manjinskih udruga unatoč, još nije zaživjelo manjinsko civilno društvo, koje bi bilo sastavljeno od građana i građanki manjinskih podrijetla koji bi se bili u stanju nametnuti kao relevantni čimbenici društvenog djelovanja.

Hrvatska kao mudra matična država

Manjine inspiraciju kako mudrije trošiti novac koji im je na raspolaganju ne trebaju čak tražiti preko granice. Nadahnuće manjinskim udrugama i institucijama može dati način na koji Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodjeljuje novac projektima hrvatskog naroda u inozemstvu, posebice onima u Bosni i Hercegovini. Prema web stranici ovoga Državnog ureda, osnovanog tek u svibnju 2012. godine, skrb za Hrvate izvan domovine sastavni je dio unutarnje i vanjske politike. Doista, ustavna je obveza Republike Hrvatske brinuti o Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Članak 10. Ustava propisuje da Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom, kao i da se dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske provodi nekoliko različitih programa i projekata, od kojih je jedna namijenjen financiranju obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i zdravstvenih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini; drugi je namijenjen udrugama i zajednicama hrvatske nacionalne manjine u dvanaest zemalja koje uvažavaju opstojnost hrvatske nacionalne manjine na svojim teritorijima, te treći, namijenjen udrugama i zajednicama hrvatskog iseljeništva, dakle hrvatskim zajednicama u prekooceanskim zemljama. Tako je u 2012. za programe i projekte hrvatske nacionalne manjine u 12 europskih i susjednih zemalja dodijeljeno 3 milijuna kn. Državni ured namjerava pomagati izdavanje časopisa, publikacija i ostalih javnih glasila na hrvatskom jeziku za hrvatsko iseljeništvo u prekooceanskim zemljama.

Vlada je početkom prosinca 2013. godine donijela Odluku o raspodjeli sredstava za programe i projekte od posebnog interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini za 2013. godinu. U tu je svrhu osigurano 20 milijuna kuna, od čega je po oko 5 milijuna kuna raspodijeljeno na programe i projekte iz područja kulture i na programe i projekte iz područja obrazovanja i znanosti. Gotovo 7 milijuna kuna otišlo je na programe i projekte iz područja zdravstva, a nešto više od 3 milijuna na ostala područja. Temeljni kriterij za odabir projekata i programa bio je da se njihovim financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno pridonese održivom opstanku, povratku i ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini pa se tako sredstvima iz hrvatskog državnog proračuna grade ili saniraju studentski dom, škole, kulturni centri, kina, HNK i KBC Mostar, županijske bolnice i dom zdravlja, potpomaže održivi opstanak ruralnog stanovništva, nabavljaju sanitetska vozila, širee smještajni kapaciteti Doma za starije osobe itd. Državni ured na svojim web stranicama navodi da je od 2012. godine učinio zaokret u odnosu na dosadašnju praksu raspodjele sredstava, na način da je smanjen broj financiranih projekata budući se ranija praksa financiranja većeg broja manjih projekta pokazala neučinkovitom. Državni ured strateškim izborom manjeg broja projekata omogućuje realizacija većih, kapitalnih i strateški važnih projekata za bosanskohercegovačke Hrvate.

Manjine u Hrvatskoj su na potezu. Hoće li se zadovoljavati manjinskom politikom koja ih svjesno getoizira u nemoderne kulturne izričaje tipa folklornog okupljanja ili izdavaštva časopisa koji se ne čitaju izvan manjinskih zajednica. Vremena se mogu činiti kao nepovoljna za zahtijevanje raspodjele osiguranog novca, ali insistiranje na statusu quo dugoročno ne donosi ništa manjinskim zajednicama, nego tek etno-biznismenima koji operiraju u manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše.

Objavljeno u Identitetu br. 185, prosinac 2013.

Oznake: Nacionalne manjine, dijaspora, financiranje manjinskih projekata

Kako od "žene majke kraljice" do aktivistice?!

Ovaj bi esej trebao ponuditi moj stav o tome kako zamišljam društveni, politički i kulturni prijelaz žene majke kraljice (ŽMK) u feminističku aktivisticu. Trebala bi predložiti koji bi mehanizmi trebali postojati biti da se u ŽMK javi žudnja za društvenim, pače feminističkim aktivizmom. Bacam se u ovaj esej sa stavom da niti može niti treba svaka žena željeti biti aktivisticom. Neke za to neće imati vremena, neke volje. Neke neće ni znati što je aktivizam i kako se njime mijenja društvo i društveni obrasci. One koje se pak osjećaju voljnima biti feminističkim aktivisticama počesto su natprorsječno obrazovane, egzistencijalno zbrinute, ne žive s muževima koji ih tuku, nisu iz provincije. Dakle, njihovi životni uvjeti i postignuća ostavjaju im prostora i mogućnosti da se bore i angažiraju za jednakost žena te zagovaraju strukturlane promjene pomoću kojih bi ta jednakost bila moguća.

No, ne kažem da je biti feminističkom aktivisticom privilegij. Otvoreno se deklarirati feministicom u hrvatskom društvu često izaziva prezir i podsmjeh među većinom. Dio intelektualne „elita“ je feministice u ranoj fazi hrvatske demokracije doživljavala kao „vještice iz Rija“ koje „siluju Hrvatsku“ i koje su „izdajice Hrvatske“ (Slaven Letica, 1992.), a u kasnoj kao „žene koje su se odrekle svog 'ženstva'“ i koje „mrze sve što ženu čini ženom, oni mrze ženski način razmišljanja, žensku ljepotu, žensku sposobnost rađanja“ (Predrag Raos, 2013.). Kako opće u takvom društvu očekivati da je ženski aktivizam nešto što doživjeti potporu društvenog mainstreama? Kako u takvom društvu njegovati i razvijati žensku solidarnost, kad nositeljima ugleda (i moći) ta ženska solidarnost nikako nije u interesu? Postoji li opće u životima žena, kojima diktat zadaje liberalno tržište utopljeno u patrijarhat, vremena i volje za sestrinsku, mađužensku komunikaciju i osnaženje?

Čitam tekst srpske feminističke aktivistice Lepe Mlađenović o žudnji za aktivizmom. Lepa ne zagovara fanatizam, neki revolucionarni pristup, ne traži velike promjene, već nama ženama savjetuje da „čujemo drugu onako kako ona čuje sebe“. Čujemo li se? Želimo li se opće čuti? Možemo li se opće čuti ako dolazimo iz različitih društvenih skupina, krajeva, obrazovnih pozadina, klasa, političkih ideologija, religija, etničkih skupina, rasa, kontinenata? Možemo, ako prihvatimo „da su iskustva svih žena jednako vrijedna“ i ako „ne pridajemo vrijednosne sudove našim razikama“. Meni su ovo potvrdila i okupljanja iz nekoliko zimskih vikenda na radionicama "Politika ženama!", s kojih krećem u budućnost snažnija, svjesnija kako moja želja i elan da mijenjam svijet na bolje žive i u drugim ženskim srcima i umovima! Ne bojim se jer nisam sama. Ujevićevim parafraziranim riječima rečeno: sve što ja bijah, čuh i što snih gori u tim drugim divnim ženama koje nedavno upoznah istim žarom, ljepotom i čistotom.

Pitam se, trebam li još jednom proći kroz tekst pjesme Bižuterija, hoću li tamo naći vjerodostojni sadržaj toga što je zapravo ŽMK? Otvaram, čitam. To je ona koja je samo htjela oca djeci, malo ljubavi, i iako ju je neki muškarac tretiao ko kakav komad bižuterije, a ona je sve u jednom, žena, majka, žena – majka, kraljica. Hm? Nismo li to sve? Željne ljubavi, vrijedne, sposobne, preumorne, rastrgane, nesavršene? Nismo li unatoč tome zaboravile naučiti ili osvjestiti žensku solidarnost, prirodnu poveznicu s drugom, koja nam je u mnogočemu bliska jer nas ženska priroda, okovi patrijarhalne sredine, muška nepravda koju osjećamo na poslu, pri penjanju hijerarhijskim ljestvama, ili u obitelji, u nesrazmjeru kućanskih poslova, čine nužno sličnim i bliskima?

Slažem se s Lepom Mlađenović da feminističke aktivistice trebaju „stići i do posljednje žene u najzabačenijem mjestu“ kako bi osnažile i potakle na drugačiji život one „kojima ni rod ni nacija ni država nisu dali prostor za jezik“. Ipak, svaka od nas može biti i jest feministička aktivistica, ako sluša, razgovara o ženskim temamama s kolegamaIicama, prijateljima/cama, ako odgaja svoju djecu da ne razlikuju, ne isključuju i ne diskriminiraju temeljem različitog spola, vjere, rase ili nacionalnosti. ŽMK i feministička aktivistica u svojoj biti za mene nisu različite nego iste. I samo ako zatome svoje predrasude jedne prema drugoj to mogu shvatiti i zajednički lakše kidati okove patrijarhata. Koji je u svijetu liberalnog kapitalizma mnogo suptilnije serviran i održavan, tako da ga mnoge/e, u življenju opsesivnog konzumerizma, više ni ne primjećuju i nemaju potrebu osvješćivati.

Narodni ustavotvorni referendum o definiciji braka: je li brak ljudsko pravo?

Izvjesno je. 1. prosinca 2013. na referendumo ćemo odlučiti o promjeni Ustava, na način da će se u glasati o tome da se u Ustav doda definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Dio udruga i pravnih stručnjaka osporavao je apriorno ovakvu referendumsku odluku tvrdnjama da se o ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu. Ustavni je sud pak, u svom priopćenju, zauzeo stav da o ustavnosti Odluke o raspisivanju državnog referenduma ne može odlučivati jer brak nije temeljna vrednota ustavnog poretka koje je koje je Sud dužan po sili Ustava štititi, a tek je na zahtjev Hrvatskog sabora Ustavni sud mogao razmatrati je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom. Brak dakle nije vrednota, ali je li ljudsko pravo? Trend legaliziranja istospolnih brakova u međunarodnom pravu ipak neće moći zaživjeti u hrvatskom zakonodasvtu uđe li u Ustav definicija braka kakvu začetnici referenduma predlažu. Na stranu to da istospolnim parovima itko smije osporiti pravo na jednake učinke pred zakonom priznate zajednice, ali kad jednom u budućnosti, onda kad društvena klima olabavi toliko da nas prestane biti briga što odrasli ljudi međusobno rade u svoja četiri zida, i kada imaginarni Alen i Branko požele pred državom razmjeniti bračne zavjete, oni nikada neće moći sklopiti brak, već tek registrirano partnerstvo. Jel će brak biti, na radost tradiciji odanih građanki i građana, u Ustavu zacementiran isključivo kao nešto na što ima pravo jedan muškarac i jedna žena.

Opasnosti konstitucionalizacije zakonskih instituta

Hrvatski sabor donio je 8. studenoga 2013. Odluku o raspisivanju državnog referenduma, koja je sljedeći dan objavljena te stupila je snagu. Ovakvoj odluci prethodio je zahtjev Građanske inicijative „U ime obitelji“, koji je podržalo 683.948 birača, a kojim se traži da se raspiše državni referendum radi promjene Ustava Republike Hrvatske na način da se u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca. Činjenica je da se prvi narodni ustavotvorni referendumi održava u okolnostima nerazrađenih postupovnih pravila o provedbi takvog referenduma. Stoga je nemoguće ne zaključiti da zbog dugogodišnjeg ignoriranja nedostatnog normativnog okvira iz Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave (Zakon o referendumu) velik dio političke odgovornosti snosi i poliitčka garnitura koja danas sjedi u Saboru, što iz vlasti, što iz opozicije. Jer, temeljem Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske od 22. listopada 2010. Bila je propisana formalnopravna obveza Hrvatskog sabora da u roku od šest mjeseci od dana proglašenja ovoga Ustavnog zakona uskladi Zakon o referendumu s Ustavom. Nadalje, činjenica da je prema tekstu Ustavnog zakonao Ustavnom sudu isključivo Hrvatski sabor ima mogućnost podnešenja zahtjeva Ustavnom sudu da isti utvrdi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom i jesu li ispunjene ustavne pretpostavke za raspisivanje državnog referenduma. Ukratko, nije tek u Priopćenju o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka (Priopćenje Ustavnog suda) razotkriveno „da je održavanje referenduma o definiciji braka razotkrilo mnogobrojne probleme u hrvatskom referendumskom pravu i otvorilo niz pravnih pitanja koja zahtijevaju odgovore“.

Kaže Ustavni sud, u svom Priopćenju od 14. studenoga 2013., da se „državni ustavotvorni referendum raspisuje s ciljem određenih promjena u ustavnom poretku zemlje“. Pitam se u kolikoj opće mjeri zahtjev za ustavnim tretiranjem braka istovjetnim zakonskoj definiciji doista predstavlja promjenu u ustavnom poretku? I sam je Ustavni uputio na zamke tzv. konstitucionalizacije zakonskih instituta. Svrha se narodnih inicijativa, kaže Ustavni sud, može sažeti u sljedeću formulu: „u pravnom poretku promijeniti nešto što već postoji ili u pravni poredak unijeti nešto novo, što do sada nije postojalo“. Ustavni sud ne prihvaća doduše „kao pravilo da bi kod narodnog ustavotvornog referenduma novum mogao biti u tome što se neko već postojeće zakonsko pravilo pretvara u ustavno, tako što se neka odredba, koja pripada korpusu zakonodavstva, unosi u Ustav“. Na taj način, može se iščitati stav Ustavnog suda o nepotrebnosti konstitucionalizaicje instituta braka u tekstu Ustava. Obiteljskim zakonim je brak definiran kao zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca (članak 5.).

Ustavni se sud u Priopćenju poziva i na stav iz mišljenja Venecijanske komisije o Mađarskoj iz 2013. (Opinion 720/2013, CDL-AD(2013)012,), savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja, o neprihvatljivosti sistemske „konstitucionalizacije“ zakonskih instituta u demokratskom društvu, s obzirom da se time podriva demokratsko načelo provjera i ravnoteža te načelo diobe vlasti. U Izvješču o ustavnim promjenama iz 2010. (Study no. 469 / 2008, CDL-AD(2010)001) Venecijanska komisija je izvjestila da se „pitanje ustavnih amandmana nalazi u središtu ustavne teorije i prakse. Ustavnost podrazumijeva da bi temeljna pravila za uspješno izvršenje države vlasti i zaštita ljudskih prava pojedinačnih trebali biti stabilni i predvidljivi, a ne podlijegati lako promjenama. To je ključno za legitimnosti ustavnog sustava“. U istom Izvješću Venecijanska komisija navodi da „Ustavi sadrže klasično jamstvo zaštite manjina i individualnih prava i interesa. Gotovo svi demokratski ustavi danas sadrže popis temeljnih prava, koja u pravilu podliježu sudskoj reviziji, ali i koja sprečavaju ili barem onemogućuju većini da krši temeljna prava pojedinca. [...] Postoje u načelu nekoliko dobrih i dopunjujućih razloga zašto bi se društvo trebalo „obuzdati“ i obvezati se na određena pravila i standarde koja se ne može opozvati i mijenjati preko noći, čak i od strane demokratski legitimne većine“. Ne iznanađuje stoga da je Ustavni sud u svom nedavnom Priopćenju sugerirao „da inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne smije postati sistemska pojava, a iznimni pojedinačni slučajevi moraju biti opravdani tako št o su povezani, primjerice, s duboko ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim obilježjima društva“.

Zašto obiteljski odnosi jesu vrednota hrvatske ustavne države, a brak nije?

Mnogi su se ideološki protivnici Građanske inicijative pozivali na činjenicu da se o određenim pitanjima po sili Ustava zabranjeno provoditi referendum. Mehanizam kojim se ustavni poredak inicijalno štiti od narodnih ustavotvornih inicijativa nesuglasnih s Ustavom zahtjeva da Hrvatski sabor podnese zahtjev Ustavnom sudu, koji potom utvrđuje li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom te jesu li ispunjene ustavne pretpostavke za raspisivanje državnog referenduma. Svako drugačije postupanje, drži Ustavni sud, graničilo bi s nedopuštenim voluntarizmom. Kako je to Hrvatski Sabor propustio učiniti, Ustavnom je sudu preostalo tek da se oglasi svojim Priopćenjem, uvaži ustavotvornu ulogu Hrvatskog sabora kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela u državi, ne petlja se u ustavnost njegove odluku o raspisivanju državnog referenduma, jer ista ne predstavljaju prijetnju vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, ali ipak napomene da „primarna zaštita tih vrijednosti ne isključuje ovlast ustavotvorca da neka druga pitanja izrijekom isključi iz kruga dopuštenih referendumskih pitanja“. Konačno, Ustavni sud je također zauzeo stav da „eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva“. Drugim riječima, Ustavni sud je Priopćenem očitao bukvicu Saboru, ali mu i u amanet zadao obavezu da budućim zakonskim rješenjima osigura formalnopravnu jednakost registriranog prartnerstva s brakom.

Kad bi se referendumom odlučivalo o pravu na poštovanje obiteljskog života, što je jedno od prava propisano Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija), u tom bi slučaju Ustavni sud odlučivao o dopustivosti referenduma, bez obzira na izostanak zahtjeva Sabora Ustavnom, jer je to pravo Ustavom zajamčeno svim osobama, neovisno o spolu i rodu (članak 35. Ustava Republike Hrvatske) i pod izravnom je zaštitom Ustavnog suda. Prema u Ustavu stoji da se brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom, ali u njemu ne postoji definicija braka kao ljudskog prava. Drugačije je propisano Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u kojoj stoji da muškarac i žena imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj u dobi kad postanu sposobni za brak te u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava (članak 12.). Povelja o temeljnim pravima Europske unije iz 2000. godine propisuje pak i pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji na način da svakome jamči pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarenje tih prava (članak 9.). U službenom obrazloženju Povelje terminološki sveobuhvatniji pristup koji uz pravo na brak normira i pravo na osnivanje obitelji objašnjen je na način da mi se pribjeglo „kako bi pokrili slučajeve u kojima nacionalno zakonodavstvo priznaje rješenja različita od braka za osnivanje obitelji“. Nadalje, u obrazloženju Povelje stoji i da „ovaj članak niti zabranjuje niti nameće priznavanje statusa braka zajednicama osoba istog spola. Ovo je pravo stoga slično onome koje priznaje Konvencija, ali njegov okvir može biti širi kad to propisuje nacionalno zakonodavstvo“.

Europski sud za ljudska prava (ESLJP), tumač gornjih izvora međunarodnh ljudskih prava, zauzeo je ipak stav u predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije iz 2010. godine da članak 12. ne nameće obvezu državama strankama da odobre istospolnim parovima pristup braku. ESLJP je doduše uvažio činjenicu da su pojedine države ugovornice proširile brak i na istospolne partnere, ali je istaknuo da to odražava njihovu vlastitu sliku o ulozi braka u njihovim društvima, a ne proizlazi iz tumačenja temeljnih prava kako su ih propisale države ugovornice u Konvenciji iz 1950. No, u istoj presudi je ESLJP razmotrio i primjenu odredbe iz Povelje o temeljnim pravima Europske unije utvrdivši da članak 9. odluku o priznavanju istospolnih brakova ostavlja državama članicama i ne obvezuje ih da to moraju učiniti. Na tim je osnovama ESLJP djelomice modificirao svoje dotadašnje čvrsto stajalište o tradicionalnom određenju braka kao zajednice muškarca i žene, utvrdivši da Sud više neće smatrati da pravo na brak zajamčeno člankom 12. mora u svim okolnostima biti ograničeno na brak između dviju osoba suprotnog spola. Nadalje, ESLJP je učinio istom presudom po prvi put da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova potpadaju pod pojam „obiteljskog života“ u smislu članka 8. Europske konvencije. To je otvorilo mogućnost da se sudskim pravorijekom utvrdi kako su istospolni parovi diskriminirani po spolu u svom pravu na poštovanje osobnog i obiteljskog života (članak 14. u vezi s člankom 8. Konvencije). Dokaz da se sudska praksa u pogledu opsega prava osoba koje kohabitiraju u istospolnim vezama neprestano razvija predstavlja i vrlo recentna presuda u slučaju Vallianatos i drugi protiv Grčke u kojoj je ESLJP presudio da je Grčka prekršila Europsku konvenciju jer je onemogućavala registriranje istospolnih parova o u registar izvanbračnih zajednica.

Ipak, činjenica je da pravo na istospolni brak za sada nije regulirano kao ljudsko pravo u izvorima međunarodnog prava. No, to ne znači da se pitanjem dopustvosti istospolnih brakova nisu pozabavila nacionalna zakonodavstva. Dvadeset dvije članice Vijeća Europe stvorile su do sada pravne preduvjete priznanja (odrešenih) prava istospolnih parova. Prema Priopćenju Ustavnog suda, ove se države članice Vijeća Europe u tom se pitanju trenutačno mogu razvrstati u tri skupine: prvu, najmalobrojniju (9 država) čine one koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba neovisno o spolu, pri čemu pravni učinci braka osoba istog spola nisu u svim državama izjednačeni s pravnim učincima braka osoba različitog spola (primjerice, u Portugalu se ne priznaje bračnom paru istog spola usvajanje djece); drugu (18 država) u koju pripadaju države koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola, a za istospolne parove predviđaju različite alternativne načine priznanja; te treću (u koju spada 20 država), a koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola i pravno ne priznaju nikakve oblike zajedničkog života istospolnih parova. S druge strane Atlanstika, pet je saveznih država SAD-a do sada legaliziralo istospolne brakove (California, Connecticut, Delaware, Iowa, Maine, Maryland, Massachusetts, Minnesota, New Hampshire, New York, Rhode Island, Vermont and Washington), kao i Okrug Columbia. Hrvatska očito pripada skupini država koje pravno priznaju i brak kao zajednicu dviju osoba različitog spola, ali zakonom su uredile i priznavan istospolnih zajednica. Kako objasniti spremnost nekih država (i društava) da dopuste izjedbačavanje prava homesesulanim osobama u pogledu sklapanja braka, te s druge strene tvrdu isključivot takvoj značajnoj društvenoj promjeni? Zasigurno je Ustavni sud u pravu kad je ustvrdio da brak z ima duboko ukorijenjene društvene i kulturološke konotacije koje se značajno razlikuju od jednog društva do drugog.
No, demokratksa država koja svim grašanima i građanima jamči jednakost i nediskriminaicju dužna je uzimati u obzir društvenu realnost i u svom zakonodavstvu uvažiti da postoje raznoliki aranžmani kojim se oživotvoruje ljudsko pravo na obiteljski život. S obzirm na mobilizacijsku snagu Građanske inicijative i podršku većine vjerskih zajednica njezinom zahtjevu bojim se da će u Hrvatskoj, barem do neke buduće izmjene Ustava, što se obiteljskog života tiče, a brak ovamo pripada, postojati dvije kategorije građanki i građana.

Nevidljivost koja opstaje

U medijskom praćenju tema od javnog interesa, a posebice onih koji se tiču politike, žene su podzastupljene i gotovo nevidljive. Iako ih je u svijetu politike i biznisa manje jer čelne pozicije koje utjelovljuju uglavnom muškarci, „ženska šutnja“ u medijima ima dublje uzroke od nerazmjerne zastupljenosti u profesijama moći i ugleda. Na taj način mediji potkopavaju ravnopravnost spolova i doprinose opstanku stereotipa i seksističkog tretmana žena u pojedinim vrstama programa i rubrikama. Političarke i političari su, s druge strane, započeli s donošenjem zakona i politika koje bi promicati ravnopravnost žena i muškaraca u medijima, ali koji se, bar za sada, ne čine dovoljnima za ispravljanje nejednakosti i medijske nevidljivosti žena

Medijsko potkopavanje ravnopravnosti spolova

Ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima javnog života potrebno je ne samo zato da radi pravednog odražavanja društvene strukture već i u cilju jačanja demokracije i ostvarivanja ljudskih prava pripadnika i pripadnica oba spola. Unatoč provedbi ustavnog načela jednakosti spolova kroz mnogobrojne zakone, strategije i politike, koji zasigurno predstavljaju okvir za zaštitu prava žena, predodžba o ženama u medijima još nije doživjela istovjetan iskorak iz tradicionalne marginaliziranosti „slabijeg spola“. Žene su u medijima manje vidljive, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa premda bi mediji, prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, trebali promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca kroz sve programske koncepte. Kodeks časti hrvatskih novinara (i novinarki) obvezuje ih da informaciju o npr. spolu, seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju navode samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi te ističe da je nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.

Budući da imaju doseg širokom broju građanki i građana mediji utječu na njihove stavove i mišljenja. Znanstveno je dokazano da dugotrajno izlaganje ljudi sličnim porukama i obrascima rezultira prihvaćanjem istih kao istinitih, jer se oni ponavljanjem, čak i kad kada konzumenti poruka racionalno znaju da su iskrivljeni, podsvijesti čine istinitima. Sjetite se reklama, koje su uvijek intenzivno ponavljaju, u kojima se redovito pojavljuju savršeni ljudi koji ne postoje u svijetu u kojem živimo, a svejedno nas navedu da želimo posjedovati ili kupiti proizvod koji prodaju jer upravo tako „izgleda sreća kad se uveća“. Tužno i prepojednostavljeno zvuči, ali sličnim ishodima rezultira prikaz žene u reklamnim porukama koje se pojavljuju u medijima. U reklamnoj industriji dominira stereotipno predstavljanje žene u ulozi domaćice koja s osmjehom na licu služi muža i djecu. Na taj način, reklamna industrija pomaže stereotipnom prikazu žena kao manje ambicioznih i sposobnih, a nerijetko i promiče seksizam u medijima. Glede potonjega, bez prigovora samo navikli da se žena ili dio njezina tijela tretira kao hiperseksualizirani objekt koji reklamira proizvod. Srodan ovom dominantnom obrascu je diktat mladosti i mršavosti koji tlači isključivo voditeljice i novinarke. Muškim se televizijskim likovima trbuščić, prosijeda frizura i podbradak toleriraju, dok se o istima kolegica s negodovanjem i zgražanjem naširoko raspravlja. Upravo ovakvi rodni stereotipi koje mediji perpetuiraju ne samo da ne doprinose promjeni tradicionalnoj podjela na ženske i muške uloge, nego su jedan od najtvrdokornijih uzroka rodne nejednakosti.
No, moć medija i utjecaj koji imaju na stavove ljudi o sebi i drugima ne završava u reklamnim rubrikama i prostoru. Utjecaj je vjerojatno još važniji, budući je suptilno sugeriran, u načinu prezentiranja vijesti, sadržaja i tema koje se obrađuju u medijskom prostoru, u terminima koje pojedine teme i formati u kojima se pojavljuju žene, u izboru spola voditelja/ice u TV i radijskim programima, kao i u izboru slika koje nadopunjuju tekstove u tiskanim i internet medijima. Istraživanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2012. godine o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama devet internet portala obrađeno je ukupno 12.241 članka s fotografijom. I dok je u analiziranom razdoblju (travanj - srpanj 2012.) polovica svih fotografija sadržavala muškarce, 38% žene, a 12% istovremeno i muškarce i žene, već sam pogled na omjer slika žena u fotografijama koje prate udarne vijest na naslovnici plastično ocrtava njihovu podzastupljenost. Naime, od ukupno 360 fotografija koje su objavljene uz udarne vijesti, žene su se pojavile na 73 (20%), a muškarci na 287 (80%). Nadalje, i kada je objavljena njihova fotografija u udarnim vijestima, tek se 23% od svih fotografija na kojima se žene nalaze pojavilo u gornjem dijelu naslovnica gdje se smještaju udarne vijesti. Ranije istraživanje Ureda pravobraniteljice naslovnica i intervjua iz 53 izdanja dva najbolje prodavana politička tjednika tijekom prvih šest mjeseci 2008. godine otkriva da su muškarci na naslovnicama bili šest puta više zastupljeni: 64% svih naslovnica prikazivalo je samo muškarce, a 15% muškarce i žene zajedno, dok je samo 11% prikazivalo isključivo žene. Od svih analiziranih intervjua tim istraživanjem, u 83% njih intervjuirani su muškarci, a u tek 17% žene, gdje su pri tome muški poduzetnici bili šest puta više intervjuirani nego žene poduzetnice, a političari su bili pet puta više intervjuirani od političarki. Žene su podzastupljene i u političkim emisijama: analiza 14 emisija političke TV-emisije Otvoreno emitiranih u travnju i svibnju 2010. otkriva da je od 83 gosta emisije, bilo samo 13 žena, a čak 70 muškaraca. Osim toga, nije bilo emisije u kojoj nije bilo muških gostiju, dok žene nisu bile prisutne u 5 od svih analiziranih emisija. Zanimljivo je što istraživanje otkriva da u emisijama koje je vodio muškarac u studiju nikada nije bilo više od jedne žene.

Zašto je važno mijenjati predodžbu o ženama u medijima?

Iako Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju, a Zakon o medijima zabranjuje oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje, stereotipna (ponekad i seksistička) predodžba o ženama u medijima, a posebice u njihovom reklamnom prostoru, opstajat će sve dok mediji budu insistirali na dominantnom izvještavanju o izgledu ili privatnom i obiteljskom životu žena o kojima informiraju. Nezamislivo je da bi njemački kancelar trebao odgovarati na pitanje kako i što kuha, a upravo je o toj vještini njemačke kancelarke Angele Merkelsvijet nedavno obišla vijest. Nedostatak privatnog života kao razlog ambicioznosti nikad ne bi bio predmetom intervjua s bivšim premijerom, no upravo je to novinar uglednog dnevnika sugerirao Jadranki Kosor.

Medijski opis muškaraca kao reformatora i vođa posljedica je društvenog i kulturnog nasljeđa, ali i nezrelosti demokratskog iskustva i nedostatne zaštite prava žena. U takvim okolnostima, i onda kada ženske udruge, aktivisti ili političarke žele svratiti pozornost na društveni problem u kojem su žene glavni akteri priče, mediji ih marginaliziraju ili čak ignoriraju. Sanja Sarnavka, u svojoj knjizi „Put do vlastitog pogleda: Kako čitati, slušati, razumjeti medijske tekstove i medijsku kulturu“ tvrdi da „žene, kad treba progovoriti jasno i razgovijetno u javnom prostoru uglavnom zanijeme, a žanrovi u kojima se očituje njihova rječitost redovito su nižega reda“. Sarnavka drži da se „ženski glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća“. Slični su i zaključci studije „Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ koju je 2011. objavio ured Unicefa u Hrvatskoj koja sugerira da mediji većinom potkopavaju ravnopravnost spolova na sljedeća tri načina: žene su manje vidljive u medijima, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa (dok su nadmoćno zastupljene u reklamama ili zabavnom programu), prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i seksualiziran način i podzastupljene su u medijima kao zaposlene osobe, posebno na položajima moći.

Toliko je istine u izreci engleskog jezika: you can't be what you can't see (ne možeš biti ono što ne vidiš)! Koja će djevojčica i djevojka vjerovati da može postati glavna tajnica UN-a, dekanica, članica HAZU-a, vlasnica firme, partnerica u odvjetničkom uredu, predsjednica kućnog savjeta, ako potporu za to stremljenje ne vidi kroz medijski prikaz žena? Upravo ovu poruku promovira američki dokumentarac „Miss Representation“, koji, unatoč sugeriranju stereotipa kroz igru riječi u naslovu, progovara o podzastupljenosti žena u američkoj politici. Taj dokumentarac slikovito dokazuje kako rodni stereotipi utječu na odluke muškaraca i žena u obrazovanju, profesionalnom i privatnom životu. Pojava svakako nije novijeg datuma. Još prije tridesetak godina pokojna sociologinja Lidija Sklevicki provela je istraživanje o pojavljivanju slika muškaraca, žena, djece i životinja u udžbenicima povijesti koje je dokazalo opseg marginalizaicje žena u pisanoj povijesti: u udžbenicima ih se naime spominje čak rjeđe nego konje histrijskih likova. Zato ga savršeno opisuje naslov „Konji, žene, ratovi“. Na žalost, slika žene u medijima nije se bitno promijenila iako je suvremeno društvo prošlo kroz brojne i silovite društvene i tehnološke promjene. Priznavajući takvu praksu, u Preporuci Parlamentarne skupštine 1555 (2002) Prikaz žena u medijima poziva se vlade država članica Vijeća Europe da usvoje i implementiraju politiku koja je usmjerena protiv seksizma i stereotipnog prikazivanja i predstavljanja žena u medijima, kao i na osnivanje tijela za praćenje medija i nadzor nad audiovizualnim sektorom koja bi pomagala sankcioniranje seksizma i stereotipnog prikazivanja žena u medijima.

Stakleni strop u medijskoj profesiji

U Amsterdamu je o organizaciji Vijeća Europe u srpnju 2013. održana konferencija na temu „Mediji i slika žena“ koja je, između ostalog naglasila problem podzastupljenosti žena na izvršnim pozicijama u medijima. Zaključci konferencije preporučuju da bi povećana prisutnost žena na pozicijama odlučivanja i moći u medijima vjerojatno dovela do više rodno osviještenog medijskog sadržaja i programiranja. Fenomen staklenog stropa, isključenosti žena na rukovodećim položajima, karakteristika je naime novinarske profesije. Upravo se njemu pripisuje opstanak i dominacija stereotipnog prikaza žena u medijima. Istraživanja su naime pokazala da mali broj žena u upravljačkim tijelima medijskih poduzeća onemogućuju da žene značajnije utječu na politiku koju mediji provode. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2009. potvrđuju da su žene podzastupljene u medijskoj industriji. Tada je udio žena zaposlenih na radijima bio je 44,6%, dok je na televiziji udio žena bio 39,3%. Potvrđuje to i istraživanje Ureda pravobraniteljice o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama internet portala prema kojem žene čine 43% , a muškarci 52% zaposlenika internet portala. Isto istraživanje o ukazuje da žena uopće nema među predsjednicima uprava medija, producentima za nove medije, snimateljima, dizajnerima i programerima. S druge strane, žene čine većinu kao urednice rubrika, u marketingu, a dominiraju i na radnim mjestima tajnice, lektorice i savjetnice. Pri tome se ne treba zavaravati rastom broja novinarki u posljednjih deset godina, jer tzv. feminizaicja profesije ukazuje na njezin niži društveni status i slabija primanja.

Fenomen isključenosti žena iz upravljačkih pozicija prepoznat je kao ključan razlog stereotipne medijske slike žena još u godini pedesetogodišnjice osnivanja Ujedinjenih nacija, 1995. godine. Tada je u organizaciji Ujedinjenih naroda u Pekingu održana Četvrta svjetska konferencija o ženama s ciljem globalnog unaprjeđenja rodne jednakosti. U Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, strateškom dokumentu konferencije, stoji da se „globalne mreže komunikacije koriste za širenje stereotipne i nedostojne slike žena u uske komercijalne i potrošačke svrhe“. Deklaracija sugerira da sve „dok žene ne budu ravnopravno sudjelovale i u tehničkoj oblasti i u oblasti odlučivanja u komunikacijama i masovnim medijima, uključujući i umjetnost, će i dalje biti pogrešno predstavljane i svijest o realnosti života žena i dalje neće biti prisutna“. UN-ova Komisija za status žena još je 1996. godine preporučila da treba „podržavati i poticati ravnopravno sudjelovanje žena u upravljanju, programiranje, obrazovanja, obuci i istraživanju, s ciljem postizanja rodne ravnopravnosti u svim područjima i na svim razinama medijske profesije, kao i u regulatornim i nadzornim tijelima“.

Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije pa se i na razini Unije donose mnogobrojne zakonske odredbe i strategije za promicanje rodne jednakosti. Na primjer, Strategija ravnopravnosti između žena i muškaraca, program djelovanja Europske komisije u području rodne jednakosti za razdoblje od 2010. do 2015., pretpostavlja integriranje rodne osviještenosti u svakoj fazi političkih procesa i u svim politikama Unije. Vijeće EU, institucija EU-a u kojoj su zastupljene vlade država članica, 21. lipnja ove godine donijelo je Zaključak na temu „Promicanje uloge žena kao donositeljica odluka u medijima“ u kojima podsjeća na niz dosadašnjih političkih i zakonskih mjera koje trebaju doprinjeti ostvarenju jednakosti spolova putem medija. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama od 10. ožujka 2010. zahtijeva od država članica da osiguraju da „audiovizualne medijske usluga koje mediji pružaju ne sadrže poticanje mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti“ te da audiovizualno komercijalna komunikacija ne narušava ljudsko dostojanstvo ili promiče diskriminaciju temeljem spola ili spolne orijentacije.

Kako od marginalnih žene učiniti ravnopravnim sudionicama medijske scene?

Iako je načelo ravnopravnosti spolova uključeno u mnogobrojne međunarodne i domaće zakonodavne i strateške propise koji normiraju novinarstvo i medije, oni još uvijek ne pomažu iskoraku iz patrijarhalnog svijet moćnih muškaraca, a pokornih i marginaliziranih žena. No, način na kojem su žene prikazane u medijima nisu samo ogledalo dominantnih društvenih vrijednosti nego i odraz opstanka nejednakosti i neostvarivanja ljudskih prava žena. Zaključci Unicefove studije „Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ sugeriraju da za povećanje vidljivosti žena u medijima i istrebljivanje stereotipnog ili seksističkog prikaza žena u medijima nužno uspostaviti tijelo za nadzor medija kao što je predviđeno u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, osigurati učinkovitu provedbu zakona, novčano potpomognuti programe koji su usmjereni na podizanje svijesti o pravima žena i osigurati obuku za medijske profesionalce.

Ravnomjernija predstavljenost ženskih doprinosa društvenom životu trebala bi imati pozitivan utjecaj na javne politike, ali i na privatne stavove i ponašanja građana. Iako još uvijek medijski nedovoljno priznata, ženska moć neosporno postoji jer su sposobne, odvažne i samostalne žene svakim danom sve zastupljenije na odgovornim izvršnim pozicijama. Odgovornost za veću vidljivost u medijima moraju preuzeti upravo one, ne libeći se javno prezentirati svoje radne rezultate i spoznaje, ali i težeći zauzimanju čelnih medijskih pozicija. No, da bi i tome uspjele treba istovremeno zabraniti i oštro sankcionirati seksizam i stereotipni prikaz žena u medijima. A potonje je potreban promjena dominantnih vrijednosti, a to pak nadilazi reformu medijske industrije, mandat jedne vlade ili pak vremenski opseg nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova .

Objavljeno u Identitetu br. 182.

Oznake: mediji, ravnopravnost, žene u medijima

Život bez djece

Sve brojniji i sve glasniji bezdjecni ljudi

U kulturi koja je iskorak iz tradicionalnog društvenog obrasca u moderni počela prije stotoinjak godina, još uvijek se manje vrijednim smatra svakoga ko se svojim životnim odabirima ne pokori dominantnom životnom obrascu. Sobodi osobnog izbora koje demokatski zakoni jamče unatoč, jaram socijalnih očekivanja u pogledu neupitnosti želje i potrebe za prokreacijom još je iznimno osjetan. Pretpostavljam i težak, onima koji ga svjesno odluče ponijeti.

Sigurna sam da svatko od nas, čak i iz najmanjeg mjesta ili sela, poznaje nekoliko ljudi koji se u svojim srednjim godinama nisu skrasili, "usrećili" brakom, ili obogatili iskustvom roditljestva. Stari momci i usidjelice su povremne tema dokonih tračara, kojima se po ustima rado zapletu i podaci o još jednoj neuspjeloj in vitro oplodnji neplodnog para iz susjedstva. Iako se od većine razlikuju, prema takvim gajimo sažaljenje prije nego li prijezir. Ovaj potonji osjećaj je pak rezerviran za one koji se jesu udali i oženili, ili čak i nisu, ali glasno blasfemično izgovaraju da djecu - ne žele.

Američki magazin Time o toj je temi nedavno progovorio naslovnicom „The Childfree Life: Having It All Without Having Children”. Možda čak i inspiriran činjenicom da je su aktivisti promicatelji bezdhjecog života s obje strane Altanika 1. kolovoza prograsili Međunarodnim bezdjecim danom (“International Childfree Day“)? Ne spori članak u Time-u da je odluka imate dijete ili ne osobna, ali naglašava kako je činjenica da se ona donosi u sredini koja u pravilu izjednačava smislenost života srednjovječne žene s majčinstvom. Svaka javna rasprava o načinu pomirbe ženskosti i modernosti sklona je započeti i završiti s jednom temom: roditeljstvo. Ako ste pri tome žena koja ne pripada redovima majki, često niste čak ni dobrodošli u raspravu. Problem je što marginaliziranje žena bez djece ne isključuje kritiziranje njihove odluke o bezdjecom životu.

© Time Magazine

Dokaz da su oni koji ne žele djecu ne tako malobrojni dokazuje najplastičnije internet: postoji web stranica The Childfree Life: the Safe Haven in a Bay Craze World , na facebooku postoji stranica Childfree Humor, koja okuplja ljude koji ne mare za djecu i žele se smijati na taj račun, ljudi na različitim forumima raspravljaju sa strancima o tome zašto ne žele djecu ili zašto društvo prisiljava žene bez djece da se osjećaju nepotpuno i od njih očekuje opravdanje odluke o bezdjecom životu . U elektornskim medijima se rijetko, ali ipak, naiđe i na članke o muškarcima bez djece . I na Libeli se u mnogo navrata do sada pisalo o ženama koje djecu ne žele i prenosilo članke iz stranog tiska o prevladavajućoj društvenoj osudi onih koji djecu ne žele. Čak sam i sama ranije dala svoj mali doprinos raspravi o pravu na bezdjeci život pitajući se je li moguće imati pravo na izbor biti neudana i bez djece u svijetu djecoadoracije?

U Americi postoje čak tzv. childfree pisci i blogeri, a iscrpan popis recentnih novinskih članaka na temu bezdjecog života koji se može nači na blogu Kidfree & Lovin’ It! govori u prilog zaključku da je bezdjeca društvena skupina sposobna artikulirati i zagovarati svoje vrijednosne stavove. Sociologinja Amy Blackstone i njen suprug Lance na primjer svoj aktivizam o bezdjecom životu objavljuju na blogu we’re {not} having a baby! http://werenothavingababy.com/, a imaju čak i manifest. O izboru na bezdjeci život još od sedamdesetih godina objavljuju se i sociološke studije, a neki od naslova članaka su “Choosing to be Childfree: Research on the Decision Not to Parent”, „Childless or Childfree? Paths to Voluntary Childlessness in Italy“, „Persistence and Change in Decisions to Remain Childless“. Srednjoškolska profesorica iz Long Islanda Marcia Drut-Davis, koja je nakon gostovanja u TV emisiji 60 Minutes, u kojoj je izjavila da nikada nije imala želje za djecom, dobila otkaz i bila podvrgnuta mnogim prijetnjama i neugodnostima, izdala je knjigu s naslovom Confessions of a Childfree Woman: A Life Spent Swimming Against the Mainstream. Australci Susan i David Moore su napisali knjigu pod naslovom "Child-Free Zone: Why More People Are Choosing Not To Be Parents" u kojoj su sakupili iskustva i mišljenja više od osamdeset bezdjecih parova u dobi od 22 do 60 godina. Oni su s autorima podijelili pozadinu svoje odluke da nemaju djecu, priznajući kako je ona često praćena pritiskom i predrasudama okoline, kao i što ljudi bez dijece čine sa svojim životima i koji su problemi s kojima se susreću. Možda je najšokantnija od svih knjiga koje promiču bezdjeci život ona rancuske spisateljice Corinne Maier, majke sada već poodrasle Laure i nešto mlađeg Cecila, koja je 2007. je godine, nakon 13 godina majčinstva, napisala zabavnu, ali bijesnu knjigu pod naslovom „No Kids: 40 Good Reasons Not to Have Children“. Maier je u ovom bestseleru progovorila da je požalila zbog rađanja svoje djece te sugerira ženama da djecu ne trebaju imati ukoliko žele dobro sebi i svijetu.

Jesu li sebični ili slobodni?

Činjenica je da je u bogatim zapadnim državama već desetljećima prisutan trend je da ljudi imaju manje djece nego prije pedesetak godina, da djecu začimaju sve kasnije, a da gotovo deset posto parova svojevoljno izabire zajedništvo koje ne uključuje djecu. Statističari tvde da jedna od pet odraslih osoba danas nema iskustvo roditeljstva tijekom svoga života, a za pretpostaviti je da će taj broj u budućnosti biti i veći. U zapadnjačkoj kulturi koja visoko vrednuje individualizam i slobodu izbora postavljanje pitanja o tome zašto netko ne želim djecu doista nije stvar drugih ljudi i svojevrsni je bullying, kako to u sugerira britanska stand-up komičarka, spisateljica i glumica Jen Kirkman, autorica knjige “I Can Barely Take Care of Myself: Tales From a Happy Life Without Kids” u jednom od ranijih izdanja Time-a.

No, ne mogu osporiti i pravo onih koji djecu imaju i/li ih žele da razumiju zašto ih netko ne želi. Najčešći argument za „napad“ na bezdjece ljude je da su sebični i da odlukom da nemaju djecu ugađaju sebi, a ne žele pruzeti odgovornost roditeljstva i nastavka vrste. Odgovori koje svojevoljni neroditelji obično nude kao opravdanje svoje odluke o životu bez djece zapravo ne potvrđuju samo njihpovu samodovoljnost i sebičnost, nego i opsjednutost materijalnim. Tako se na (nepristojno) pitanje o tome zašto nisu imali djecu nude sljedeći odgovori: 1) Volim naš život, naš odnos, baš ovakav kakv je , i držim da ga dijete neće poboljšati; 2) Cijenim slobodu i neovisnost; 3) Ne želim preuzeti odgovornost za podizanje djeteta; 4) Ne želim imati dijetejer nemam majčinske / očinske instinkte; 5) želim ostvariti / doživjeti stvari u životu koje bi bilo teško postići ako bi postala/o roditelj; 6) Želim se usredotočiti svoje vrijeme i energiju na vlastitie interese, potrebe i ciljeve. 24-ogodišnja blogerica ChildfreeFeminist na primjer tvrdi da joj njoj njezin bezdjeci život omogućuje da radi i uživa u drušenju s prijateljima, dok njenoj sestri, koja ima bolji posao, odluka o neimanju djeteta daje priliku putovati, kupovati si skupe poklone poput motora, automobila ili luksuzno uređenog stana. Neki bezdjeci ljudi tvrde da su takvu odluku donijeli jer je planet već prenapučen pa je ona svojevrsna usluga prirodnoj ravnoteži.

Knjigu novinara The Weekly Standarda Jonathana Lasta „What To Expect When No One's Expecting: America's Coming Demographic Disaster“ opisuju kao knjigu panike o niskom fertilitetu u kojoj autor konzervativnih nazora tvrdi da je rađanje i podizanje djece uglavnom postalo domenom nižih društvenih slojeva. Za nisku stopu fertiliteta on osuđuje srednju i radničku klasu bijelih Amerikanaca, grdeći bogate zbog bivanja previše zaokupljenima samim sobom i životnim zadovoljstvima da bi se držali svojih bioloških odgovornosti. Last je vjerojatno u pravu kad tvrdi da ono što on naziva "sebičnost Amerikanaca bez djece" ugrožava ekonomsku budućnost zemlje jer doprinosi smanjenju broja potrošača i poreznih obveznika.


© ChildfreeHumor

U suvremenom demokratskom društvu, u kojemu svaki pojedinac ima pravo izbora i nediskriminiranja temeljem izbora, naravno ako isti ne vrijeđa i krši prava drugih, u kojem je stega društvene integracije sve manja, smatram da, bez obzira koji su motivi ljudi koji izaboru život bez djece, treba prigovarati društvenoj osudi njihova izbora, a ne njihovom izboru. Da se razumijemo, smatram da isto tako na miru treba pustiti i ne osuđivati one koji žele imati troje, petero ili sedmero djece, i ne smatrati ih, zbog želje za brojnim obiteljima, zatucanim rseljačinama. Kao svojevrsni orjentir kako djecoželjni svijet pomiriti s onim dijelom društva koji djecu nema ili ne želi može poslužiti nedavni post mladog američkog oca koji na blogu Ask Your Dad: Pretending to Know the Answer Since 2010 navodi nekoliko stvari koje ljudi s djecom trebaju prestati govoriti svojim prijateljima bez djece. Bilo da se radi o plašenju ljudi bez djece izjavom kako su njihovi problemi minorni ili život nekomliciran stoga što još nisu iskusili roditeljstvo, ili da izgovaraju onu proročku o tome kako život prije djeteta ili djece nije opće imao smsila, autor sugerira da i ljudi bez djece imaju pravo na to da ne budu tretirani diskriminatorno ili manje vrijedno, prvenstveno od ljudi koje smatraju - prijateljima.

Oznake: childfree, život bez djece; sloboda izbora

Od kolijevke pa do groba - posljedice školskog doba

© http://www.marslearningcenter.com/

Društvo krhhkog znanja

Rujan je mjesec povratka u školske klupe osnovnoškolcima i srednjoškolcima, ali i jesenskog roka za studente. Troši tanki obiteljski budžet na udžbenike, osim u Zagrebu, gdje su dekretom gradonačelnika oni bespaltni. To je i mjesec kada roditelji male djece koji nisu uspjeli dobiti mjesto u jaslicama ili vrtićima počinju zdvojno razmišljaju zašto njihova izdvajanja za poreze i prireze nisu jamac da će im djeca dobiti priliku predškolskog odgoja i obrazovanja. A nije li obrazovanje u nas obvezno i besplatno? Zakonom je propisano da je to tek osnovnoškolsko, ne i predškolsko obrazovanje, unatoč činjenici da je znanstveno dokazana važnost najranijeg uključivanja u odgojno-obrazovni proces radi pravodobnog razvoja kognitivnih vještina, ali i nadvladavanja socijalnih razlika. Naime, osim što je proces kojim (uglavno) mlađi članovi društvene zajednice stječu vještine potrebne tržištu rada i usvajaju društveno prihvaćene vrijednosti, obrazovanje je i važna poluga socijalne mobilnosti jer bi obrazovni sustav trebao omogućiti jednake prilike za uspjeh na tržištu rada onima koji potječu iz grada ili provincije, iz bogate ili siromašne obitelji. Spoznaji ovoj unatoč, predškolsko obrazovanje, koje obuhvaća djecu od treće godine života do polaska u školu, nije obvezatno, a nije ni univerzalno dostupno diljem zemlje. Empirijski podaci nadalje dokazuju da je mogućnost predškolskog obrazovanja u vrtićima dostupnija građanima u ekonomski razvijenijim djelovima zemlje, kao i djeci koja potječu iz obitelji višeg socioekonomskog statusa i boljeg obrazovanja. Već manjak mjesta u dječjim vrtićima i posljedična isključenost značajnog broja djece iz predškolskog obrazovanja ukazuju da problem obrazovanja i nejednakih šansi počinje u najranijoj dobi. Budući da se problem manjka mjesta u vrtićima ne rješava sustavno, a k tome je nadležnost nad radom vrtića prepuštena lokalnoj zajedici, već na ovoj prvoj stepenici obrazovnog procesa ukorijenjena su nepotističko-koruptivna djelovanja prilikom upisa u jaslice i vrtiće. Problem je što problem i nesređenosti obrazovnog sustava tu ne završavaju, već bivaju potvrđeni u daljnjim stepenicama školovanja, manjkom prostora i smjenskim radom u školama; skupim prijevozom do srednje škole koje neki gradovi subvencioniraju, a neki ne; neusuglašenim brojem djece u razredima diljem zemlje; upisivanjem nepotrebnih razreda da bi se održala radna mjesta u nekim srednjim školama; a završava korupcijom u visokom obrazovanju. Pojačivač okusa svih problema su skupi školski udžbenici (koji doduše populističkim dekretima ponekad postaju bespaltni, ali je takvo darivanje obično kratkoga daha), a kasnije skupe školarine za one koji se na željeni ili manje željen fakultet ili visoku školu ne uspiju upisati na trošak države. A takvih je iz godine u godinu sve više, jer ministarstvo i senati sveučilišta smanjuju kvote za upis redovitih studenata u prvu godinu, a participiranje studenata u troškovima studija onih koji u kvotu ne uđu u na zagrebačkom sveučilištu iznosi npr. oko 8000 kuna.

Statistika o obrazovanju

Uz oko 850.0000 polaznika obrazovnog sustava, oko 60.000 zaposlenih u nešto više od 2000 ustanova, obrazovanje je neupitno važna politička tema i rasprave o njegovom reformiranju i o prepraspodjeli sredstava za njegovo financiranje kontinuirano dominiraju političkim diskursom. Iako i sama plaću zarađujem u tom sustavu nisam uvjerena u njeogvu efikasnost koja bi se, držim, trebala očitovati znanjem i razumijevanjem sudinika obrazovnog procesa.

Neosporno je ipak da broj onih s visokoškolskim kvalifikacijama raste. Nakon Popisa stanovništva iz 2001. godine baratalo se podatkom od sedam posto visokoobrazovanog stanovništva u ukupnom stanovništvu (na umu ipak treba imati i statistički podatak da se radilo o 12% radnoaktivnog stanovništva, od 25 do 64 godine). U srpnju ove godine objavljeni podaci o stanovništvu prema najvišoj završenoj školi, pismenosti i informatičkoj pismenosti iz Popisa stanovništva 2011. godine ukazuju na porast visokoobrazovanih. U ukupnom pak stanovništu Hrvatske je 16,4% visokoborazovanih. U dobnoj skupini od 25 do 64 godine brojka je narasla do 26,6%. Odakle taj gotovo siloviti skok u razini obrazovanosti? Najprije, metodologija iz ranijeg popisa nije uzimala u obzir postsekundarno obrazovanje, tj. bilo kakvo obrazovanje nakon srednje škole. Nadalje, populacija studenata narasla je u proteklom desetljeću na blizu 200.000 (prije deset godina bilo je oko 150.000 studenata), budući da je u međuvremnu otvoren velik broj visokih škola i veleučilišta pa se danas može studirati u četrdesetak gradova. Ta obrazovna dekoncentracija rezultirala je smanjenjem migriranja mlade populacije u mjestima koja su tradicionalno gubila mlado stanovništvo. Osim toga, povećao se i broj studenata na poslijediplomskim studijima.

No, osim uhu i oku ugodnih brojki o rastu visokoborazovanih, mnogo je više onih koje tjeraju na zaključak da sustav nije učinkovit. Najprije, udio visokoobrazovanog, kao i nepismenog stanovništva nije proporcionalno geografski raspoređen. Urbane i gospodarski razvijenije sredine imaju veći broj visokoobrazovanih, dok u siromašnim regijama odsutnost obrazovanog stanovništva samo dodaje njihovom zaostajanju. Ista je situacija s dječjim vrtićima: najmanje ih je u onim jedinicama loklane i regionalne samouprave koje se nalaze u ekonomski neprivilegiranim regijama. Na primjer, u Virovitičko-podravskoj županiji ima tek 12 vrtića, a u Ličko-senjskoj 13.

Stopa odustajanja od studija u Hrvatskoj je iznimno velika. Dok oko 70% srednjoškolaca, nakon srednje škole, upisuje studij, samo ih 40% diplomira, a tek 20% završi studij u roku, što ukazuje na iznimnu neefikasnost studiranja. Kako današnje tržište rada zahtijeva drugačija znanja i vještine u odnosu na prošlo desetljeće, predmnijevajući mogućnost korištenja informacijske i komunikacijske tehnologije, i podaci o informatičkoj pismenosti ukazuju na obrazovanost stanovništva. Oni otkrivaju da se tek 57,4% hrvatskih državljana starijih od 10 godina zna služiti internetom, a nešto malo manje (53%) e-mailom.

Gdje smo u usporedbi s europskim zemljama? Prosječan udio visokoobrazovanih među radnoaktivnim stanovništvom u Europskoj uniji je 28,8%. Upravo rascjep između najobrazovanijih europskih zemalja Finske, Irske, Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva (s oko 38% visokoobrazovanih u skupini od 25 do 64 godine) i Hrvatske, u kojoj je među radnoaktivnim stanovništvom tek 26,6% onih koji su stekli visokoškolsku kvalifikaciju mora biti poticaj da se sistemske reforme zaista počnu odvijati. Na njih nas potiče i EU Strateški okviru za europsku suradnju u obrazovanju i osposobljavanju koji postavlja zajedničke strateške ciljeve koje sve zemlje članice trebaju postići do 2020. godine u obrazovanju. Osim povećanja visokoobrazovanih, kojih bi u populaciji od 30 do 34 godina starosti trebalo biti najmanje 40%, od zemalja članica se zahtijeva da unaprijede sudjelovanje stanovništva svih dobnih kategorija u različitim obrazovnim stadijima. Tako se želi ostvariti da najmanje 95% djece u dobi od četiri godine do godine života u kojoj počinje obvezno osnovno obrazovanja sudjeluje u predškolskom odgoju i obrazovanju. Kako bi se povećala funkcionalna pismenost, udio petnaestogodišnjaka s nedovoljnim sposobnostima u čitanju, matematici i znanosti bi trebao biti manji od 15%, a udio ranog napuštanja obrazovanja i obuke trebao bi biti manji od 10%. Konačno, s obzirom da je obrazovanje cjeloživotna aktovnost, želi se postići prosjek od najmanje 15% odraslih osoba (u dobnoj skupini od 25 do 64 godine) koji sudjeluju u cjeloživotnom učenju.

Pitanje je može li Hrvatska dostići postavljene joj ciljeve kada uzmeno u obzir podatke s druge strane kvalifikacijske ravni: gotovo trećina stanovništva (30,8%) završila je tek osnovnu školu, a više od polovine (52,6%) ima srednjoškolsku kvalifikaciju. Iako je opisemnjivanje odavno prestalo biti osnovni cilj obrazovanja, stupanj primarne pismenosti, tj. poznavanje čitanja i pisanja kao osnovnih vještina, u Hrvatskoj je vrlo visok (tek je 0,8% nepismenih osoba starih 10 i više godina). No, sekundarna ili funkcionalna pismenost, razumljena kao sposobnost uključivanja u sve aktivnosti u kojima je pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje u društvu ili na radnom jestu, u pravilu je niža nego primarna. Konačno, postoji i kritička pismenosti, koja se definira i kao politička pismenost, a koja omogućava razumijevanje i kritičko propitivanje postupaka političkih i društvenih institucija u kojima pojedinac sudjeluje. Držim da se upravo u ove potonje dvije vrste pismenosti ogleda neadekvatnost hrvatskog obrazovnog sustava. Na primjer, obrazovni kurikulum je u dvadeset godina demokracije uspio ne provoditi obrazovanje za demokratko građanstvo, ponekad se opravdavajući time da se ono provodi interkurikulumski, tj. kroz nekoliko različitih predmeta. No, slabo zanimanje mladih za sudjelovanje u društvenoj zajednici članstvom u udrugama te upolitičkim procesima zasigurno ukazuju na to da im vještine koje omogućuju kvalitetno (su)djelovanje u društvenoj zajednici nisu pravovaljano usađene u obrazovnom sustavu.

Imperativi ekonomije znanja

Neoliberalizam u obrazovanju rezultira komercijalizacijom obrazovnog sustava, poticanjem kompetitivnosti među institucijama i pojedincima, uvođenjem modela upravljanja iz poslovnog svijeta, zahtjevom za profitabilnošću. Tim su putem već odavno krenule bogate zapadne zamlje, posebice anglosaksonskog područja. Ipak, pokušaj liberalizacije, koji neki nazivaju „amerikaniziracijom“ obrazovnog sustava, u pravilu nailazi na otpor visokoškolskih ustanova. Relativno mali broj privatnih visokoh učilišta u nas u odnosu na nicanje privatnih univerziteta u gotovo svakoj kasabi i mahali u susjednim nam zemljama zasigurno dorpinosi kvaliteti studiranja. No, činjenica je da hrvatska akademska zajednica ne može opsluživati visokoobrazovno „tržište“ i da je mnogo nastavnika sa sveučilišta angažirano na još nekoliko drugih sveučilišta, veleučilišta i visokih škola. Ni takva praksa ne pogoduje izvrsnosti ni nastavničkog ni znanstvenog rada.

Imperativ logike tržišta najvidljiviji je upravo u visokoškolskom obrazovanju gdje se, srezavanjem javnog financiranja, otvara prostor za plaćene (što javne, što privatne) studije. Posljedično, privatizacija školstva produbljuje društvene razlike, povećava neravnopravnost, smanjujući šanse da se u visikoobrazovni sustav uključe siromašniji i oni koji već rade. Tako znanje, pod imperijom tržišta, umjesto sposobnosti kreativne primjena naučenog, postaje – robom. U maniri najvećih liberalnih kapitalista, izrekao je to pred neki mjesec socijaldemokratski premijer Milanović.

Kao i u ranijim stepenicma obrazovnog procesa, ni na visokoškolskoj razini u pravilu se ne uči da bi se znalo, nego da bi se stekla kvalifikacija. Jedan je bosanski profesor sarkastično, ali ispravno, primjetio da tzv. Bolonjska reforma umjesto želje za znanjem rezultirala borbom za zvanjem. Možda bi takva borba imala i smisla, kada bi onih oko 10.000 studenata kojih godišnje diplomira na sveučilištima, veleučilištima i visokim školama čekli med i mlijeko na tržištu rada. U relanosti, oni se pridružuju golemoj vojsci od oko 38% nezaposlenih mladih od 18 do 25 godina koji nisu nastavili obrazovanje na nekoj od visokoškolskih ustanova. U najboljem slučaju mogu postati „Mrsićevci“, kako one koji pripravničke zadatke za 1.600 kuna mjesečno popularno nazivaju u tvrtkama i institucijama kojima se stručno osposobljavaju za rad bez zasnivanja radnog odnosa cijelih godinu dana. Govori to u prilog zaključku da obrazovni proces ne promiče efikasno zapošljivost, ali i otvara pitanje imamo li studije koje trebaju tržištu rada i nije li već prekasno za sustavnu reformu?

Mastodont kojeg je teško natjerati na promjenu

Od 1990. godine do danas za kormilom ministarstva obrazovanja i znanosti izmijenilo se osamnaest kapetanica i kapetana. Nekadašnji ministar znanosti Primorac promovirao je tijekom svoga manadata, barem deklaratorno, društvo utemeljeno na znanju. Promičući uspostavu „vertikale obrazovnog procesa“ cilj mu je bio do 2010. godine stvoriti „najkonkurentniji obrazovni sustav u ovom dijelu Europe“. Ako ništa, za vrijeme njegova mandata, kada doduše Hrvatska nije (još) bila u recesiji, osiguravali su se besplatni udžbenici, otvarala su se veleučilišta u manjim urbanim sredinama, pokrenuta je inicijativa o povratku znanstvenika iz inozemstva, ustanovljena je kategoriju znanstenih novaka... A onda je iznebuha, prije nego li je stigao do zacrtanog cilja, Primorac podnio ostavku navodno da bi posvetio znanstvenoj karijeri, e da bi ispalo da se (neuspješno) želio posvetiti političkoj. Ipak, ne može mu se ne priznati da je za popularizaciju društva znanja učinio mnogo. Barem na političkoj razini. Pod njegovim je mandatom započet projekt državne mature, kritičarima unatoč, primjer je kako se vanjskim vrednovanjem može utjecati na ujednačeno ocjenjivanje uspjeha, te pojednostavniti postupak upisa na mnoge fakultete. Ministar Fuchs, koji ga je naslijedio, „proslavio“ se prijedlozima novih zakona o visokom školstvu koje je akademska zajednica žestoko kritizirala. Protivnici nacrta prijedloga zakona tražili su da se najprije donese nacionalna strategija visokog obrazovanja pa tek onda krene sa reformama temeljem novih znanstvenih tekstova. Čini se da je izostanak široke i demokratske javne rasprave prilikom donošenja pojedinih segmenata obrazovne politike „problem“ i trenutnog ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Premda mu se ne može zamjeriti nedostatak ideja i volje za reformiranjem, čini se da nije mnogo naučio iz prethodnikova iskustva, ali ni iz ustavnosudske prakse naglašavanja „demokratičnosti procedure u okviru koje se odvija društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa“. Naime, upravo temeljem te argumentacije, Ustavni je sud ukinuo Kurikulum zdravstvenoga odgoja i Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena znanja. Unatoč „packama“ koje je dobilo od tzv. četvrte poluge vlasti, Ministarstvo je predvidjelo trajanje od tek tjedan dana za javnu raspravu o promjenama Zakona o odgoju i obrazovanju.

U mandatu koji je započeo isušivanjem koruptivne močvare u sportu, ministar Jovanović pokazao je kako se namjerava pozabaviti mijenjanjem sustava. Korupcija i pogodovanje pri upisima u srednje škole od ove je školske godine onemogućeno elektronskim upisima koji su centralno administrirani. Pokušao je unaprijediti i osuvremeniti kurikulum tako što je uveo građanski i zdravstveno odgoj. Predložio je da obvezno školovanje počinje ranije, od šeste godine, baš kako bi se amortizirao nedostatan broj vrtića diljem zemlje. Nije doduše uspio u reformiranju visokog školstva - djelomično jer je otpor reformama iz znanstveno-akademske zajednice endemski, ali i zbog toga jer predložene promjene još očitije potkopavaju visoko obrazovanje kao javno dobro.

Neupitno je da je reforma potrebna ama baš svakom od segmenata obrazovnog procesa. Krenuli od glave ili repa, ima nečega što smrdi. Kako onda reformirati glomazan, neučinkovit i zastario obrazovni sustav? Da bi reforma zaista zaživjela i uspjela mora postati pitanje poćeg konsenzusa, nešto što neće biti djelo entuzijasta koji će populističim (na)mjerama ili isušivanjem močvare sjecati poularnost dijela biračkog tijela. Moje je mišljenje da bi prvotni promicatelj promjena i otvaranja prema svijetu male, mariginalne znanstvene zajednice trebala biti akademska zajednica. Umjesto da što gorljivije zagovara znanstvenu izvrsnost, ona ostavlja dojam da grčevito pokušava čuvati stečene beneficije. Visokoškolski i znanstveni sustav bez temeljitih reformi ne da neće biti konkurentan, nego će nastaviti proizvoditi radnu snagu koja je položila ispite, a ne zna primijeniti svoje znanje.

Zaključno, reforma obrazovanja je pitanje sustavnog, dugoročnog reformiranja društva. U tome nas ne smije voditi ni Europska unija (koja u tom području ionako nema pravnoobvezjuću zajedničku nadležnost), niti stranački interesi svadljivih ministara. U pluralnom demokratskom društvu vrijednost obrazovanja jedna je od onih oko koje postoji najširi društveni konsenzus. Neka na njoj vlasrtodršci grade bolje, kvalitetnije i pametnije sadašnje i buduće društvo.

Oznake: društvo znanja, reforma obrazovnog sustava

Disfunkcije u hrvatskom modelu ostvarivanja manjinskih prava

Interview objavljen na webu Cenzure plus.

Prošla je jedna decenija od početka primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Često se tvrdi kako je taj zakon usuglašen s najvišim europskim standardima u pitanjima nacionalnih manjina, čak kako predstavlja i jedan od najkvalitetnijih europskih zakon na tom planu. Istovremeno nisu rijetke opaske kako Zakon ipak, bar u dosadašnjem periodu, nije ispunio mnoge postavljene ciljeve te kako bi ga trebalo u nekim ključnim aspektima i mijenjati. Kako unutra tih suprotstavljanja možemo ocijeniti realno stanje manjinske politike u Hrvatskoj danas?

Mislim da moramo biti kritični i prihvatiti činjenici da Zakona o pravima nacionalnih manjina nije proizveo sve one učinke kojima se zakonodavac nadao kada je uvodio ovaj, ali i neke druge zakone bitne za nacionalne manjine, a čiji su ključne težnje i ciljevi bili integracija nacionalnih manjina u naše društvo odnosno, jasnije rečeno, kvalitetan suživot većine i manjine. Više je područja na kojima različite diskrepancije onoga što se željelo i onoga što se postiglo dolaze do izražaja i o njima treba početi otvorenu i odgovornu diskusiju. Naravno, pri tome treba uvažavati sve one pozitivne dosege koje je Ustavni zakon donio u proteklom desetljeću. Tu svakako treba istaknuti poboljšano ozračje međuetničke tolerancije u hrvatskom društvu. Osude nesnošljivosti i govora mržnje od strane političkih elita danas su pravilo, a ne iznimka, bez obzira što stav političkih vođa u provinciji, ali i građana po pitanju legitimnosti i potrebe jamčenja prava manjina, često nisu sinkroni porukama tolerancije i dijaloga s najvišeg političkog vrha.

Ustavni zakon, koji je, ne treba to smetnuti s uma, rezultat međunarodnog uvjetovanja, a ne posljedica endogenog političkog procesa, nesumnjivo je doprinio društvenoj dinamici i razvoju multikulturalnosti u našem društvu. No, nakon desetljeća njegove primjene legitimno je zapitati se da li postojeći manjinski model kvalitetno doprinosi društvenoj integraciji ili pak rezultira tzv. segregativnim multikulturalizmom, iskazujući i neke neželjene posljedica koje su institucije manjinskog zakonodavstva proizvele.

MANJISKA POLITIKA JOŠ UVIJEK BEZ PODRŠKE VEĆINE

Čini se da sama pozitivna promjena društvene klime ima neka svoja protivuriječja?

Kada su u pitanju nacionalne manjine, društvena klima se u proteklih desetak godina, kao što smo već rekli, nesumnjivi promijenila na bolje. Međutim, treba biti vrlo svjestan toga da se ta društvena klima može vrlo lako pogoršati ukoliko se nepravodobno i neadekvatno ne reagira na različite javne iskaze netoleranciji kao što je npr. aktualni slučaj u pogledu srpske nacionalne manjine i njenog prava na dvojezičnost. Mi koji se bavimo pitanjima prava nacionalnih manjina svjedočili smo u posljednjih desetak godina pouzdanom jačanju prava nacionalnih manjina i s tim povezane demokratske konsolidacije čitavog društva. Nije bilo dileme da će međuetnički incidenti koji su se sporadično javljali u našem društvu naići na oštru osudu vladajućih garnitura bez obzira kojem političkom spektru pripadali. No, činjenica je da se Hrvatska u tom periodu pripremala za ulazak u E, a jedan od važnih pretpristupnih uvjeta bio je i apsolutno poštovanje prava i zaštita nacionalnih manjina pa su se potvrde prihvaćanja tih europskih zahtjeva i potpore novim, europskim vrijednostima očitovale i u oštrim osudama netolerancije prema nacionalnim manjinama. S druge strane ne može se reći da su takvi stavovi političkih elita koji su zagovarale suživot, ostvarivanje prava nacionalnih manjina i kaznenu odgovornost za napade na povratnike itd. saživjeli u širim slojevima većinskog naroda , posebno ne na područjima ratnih sukoba ili na područjima povratka. Dakle kritički moramo konstatirati situaciju u kojoj političke elite zagovaraju jedno, ali većinski narod ne slijedi njihovu promjenu vrijednosti i normi koju je na izvjestan način uvjetovala međunarodna zajednica. Spomenula sam već da ni sam Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nije izvorno nastao kao potpuno iskrena želja hrvatskih političkih elita da se manjinama osiguraju visoki standardi zaštite njihovih prava već kao produkt egzogenog reformskog procesu kojega je nametnula Europska unija i međunarodna zajednica. Na primjer, u fazi izrade Ustavnog zakona iznimnu je ulogu odigrao tadašnji ured OESS-a ali i Venecijanska komisija, tijelo ustavnih stručnjaka Vijeća Europe. Prihvaćanjem zahtjeva i pritisaka postavljenih od strane međunarodnih institucija Hrvatska je tada dokazivala svoje demokratsko sazrijevanje neophodno za put europskih integracija, ali se u to vrijeme nitko nije opterećivao mišlju da zakoni moraju posjedovati legitimnost koja je prihvatljiva svim građanima.


MANJISKI KLIJENTELIZAM I SINEKURE

Možete li ukratko naznačiti koje su po vama ključne disfunkcije u manjinskoj politici koje su posljedice upravo hrvatskog modela manjinskih prava odnosno institucija manjinskog zakonodavstva?

Istakla bih pet područja u kojima se iskazuje disfunkcionalnost hrvatskog manjinskog modela. Prvo je pitanje manjinskog klijentelizma kojeg institucije političkog predstavništva manjina proizvode na raznim razinama vlasti. Ono je najuočljivije postalo zbog koalicijskog potencijala osam zastupnika u Saboru koje pripadnici nacionalnih manjina biraju u posebnoj izbornoj jedinici. On je manjinskim strankama i zastupnicima u dvije prethodne vlade osigurao niz dužnosničkih mjesta i privilegija. U isto vrijeme, manjinski se zastupnici uglavnom u Saboru ne iskazuju kao zagovaratelji svoga biračkog tijela, a niti kao predlagači zakonskih prijedloga i učesnici saborskih rasprava.

Problematičan je i model financiranja manjinskih udruga iz proračunskih sredstava za tzv. kulturnu autonomiju: kvantiteta (tj. zadovoljenje što većeg broja potencijalnih korisnika) prevaže nad kvalitetom projekata i programa. Budući su ova sredstva dostupna isključivo manjinskim udrugama, došlo je do bujanja manjinske civilne scene i svojevrsnog etno-biznisa. Osim što je dugo je trebalo da sustav kontrole trošenja proračunskog novca uspostavi, upitno je i koliko je pravedno isključivanje ostalih udruga civilnog društva iz ostvarivanja manjinskih projekata i nemogućnost njihovog doprinosa društvenoj klimi multikulturalnosti.

Treće pitanje na koje treba ukazati je smisao i legitimnost institucije vijeća nacionalnih manjina, koja je inaugurirana Ustavnim zakonom, a pripadnici manjina je, unatoč izostanku takvih nadležnosti, nazivaju „manjinskom samoupravom“. Ova institucija pretvorila se u jeftine sinekure lokalnih manjinskih političara, a njezin doprinos poboljšanju života nacionalnih manjina, pa i suživota u lokalnim zajednicama često je neznatan. Vijeća se biraju na neposrednim izborima, ali su tri uzastopna izbora ukazala na iznimno mali interes za ovu novu instituciju. Svrhovitost je vijeća upitna i zbog toga što im nadležnost kolidira s ulogom predstavnika nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim predstavničkim tijelima. Stoga su vijeća vjerojatno najuočljiviji primjer kako disfunkcionalnost manjinskog modela opstoji unatoč opetovanim zahtjevima za reformiranjem koji su tijekom prošlih godina dolazili i od manjinskih udruga i od stručne javnosti.

Četvrto područje koje proizvodi neželjene posljedice je pitanje ograničenosti resursa koje manjinska politika osigurava. Već sam spomenula kako se kroz različite institucije istovremeno postiže integracija manjina u društvo, ali i na neki način zbrinjava članove manjina kada su uz vlast. Jednom zauzete pozicije teško se prepuštaju i sebično se čuvaju, posebice u vremenu ekonomske krize. Zbog toga se gotovo isti ljudi kreću manjinskom scenom već deset godina. Osim toga, manjinske elite su u pravilu stare. Mlade pripadnike manjinskih zajednica ili očuvanje njihovih identitetskih posebnosti uopće ne zanima, ili za njih nema mjesta u postojećim strukturama. Osim toga, u područjima povratka, rijetki su pripadnici srednjih generacija ili mladi koji bi jednom mogli naslijediti sadašnje predstavnike lokalnih manjinskih elita. A to bi trebalo u prvom redu zabrinjavati manjine same jer ukazuje na nemogućnost održivosti sadašnjeg manjinskog modela.

I peto, zadnje ali ne i najmanje važno pitanje disfunkcionalnosti manjinske politike jest propust vlasti da među građanstvom legitimira hrvatsku manjinsku politiku kao legitimnu, potrebnu i pravednu. Na primjer, nedavni prijepori nakon rezultata popisa stanovništva oko uvođenja dvojezičnosti u gradovima i mjestima koji su bili izloženi ratnim sukobima govori da se manjinska prava u očima većine doživljavaju kao nezaslužene privilegije.

ISTROŠENOST MANJINSKIH ELITA

Na koje bitne zaključke upućuje analiza ovih disfunkcionalnosti hrvatskog modela manjinske politike ?

Postojeći manjinski model rezultirao je ustanovljenjem uske, no dobro zbrinute manjinske elite. To ne doprinosi integraciji pripadnika manjina u društvo, već su-postojanju manjina i većinskog naroda. Posebno je važno istaći da aktualna manjinska politika ne doprinosi unapređivanju kvalitete života nacionalnih manjina na područjima povrataka, odnosno područjima posebne državne skrbi ili uopće na ekonomski diprivilegiranim područjima. Naime, upravo na tim područjima je koncentriran značajan dio manjinske populacije .

Unatoč vidljivoj potpori političkih elita za provedbu i realizaciju manjinskog modela, dva desetljeća demokratskog sustava u Hrvatskoj pretežito nisu osvijestila činjenicu višeetničkog karaktera našeg društva, a još manje legitimirala manjinsku politiku u širokom krugu građana. Veća osviještenost o potrebama i pravima nacionalnih manjina kao i značajnije prihvaćanje manjinskih prava kao legitimnih i potrebnih od strane svih građana indikatori su demokratizacije hrvatskog društva. Jer manjinska se prava ne mogu provoditi u nekom izdvojenom dijelu društva. Najprije zbog toga što njihovo provođenja često osiguravaju građani koji sami nisu pripadnici nacionalnih manjina, a rade u tijelima vlasti. A, osim toga, kada se prava manjina doživljavaju od strane ostalih građana kao privilegija, a ne kao pravo, to znači da njihova legitimnost nije dobro objašnjena i opravdana. Zato je jedan od ključnih zaključaka za unaprjeđivanje manjinske politike u našem društvu sljedeći: o pravu manjina treba uvijek poučavati i većinu!

Bosansko-hercegovačko proljeće kratkog daha

Jedna teško bolesna tromjesečnabeba postala je okidač buđenja građana kojim etnonacionalnom politikom eutanazirani Bosanci i Hercegovci dokazuju da je moguće mobilizirati podijeljenu zemlju i zajednički zahtjevati odgovornost političkih elita. No, da bi bebo-luciju prerasla u revoluciju moralo bi se pokazati da u BiH dovoljno ljudi spremnih za aktivizam koji traži građansku, a ne etničku solidarnost. Usprkos prvotom optimizmu i nadi da bi protesti mogli biti naznaka mijenjanja društvene strukture, činjenica je da polumjesečni prosvjedi, kojima je razlog bila nevoljkost političara da postignu dogovor oko zakona o JMBG-u, nisu uspjeli niti mobilizirati široke mase, niti rezultirati donošenjem zakona ili promjenom dvodesetljećne politike u kojoj izabrani političari ne iskazuju nikakvu odgovornost biračkom tijelu do zastupanja etničkih interesa.

Buđenje građana u etnopolisu?

Ustav Bosne i Hercegovine, proizašao iz Daytonskog mirovnog sporazuma, osigurava zaštitu interesa konstitutivnih naroda ne samo kroz dvije teritorijalne jedinice, entitete Federaciju BiH i Republiku Srpsku, već i kroz sastav mnogobrojnih po etničkom ključu raspodjeljenih državnih organa i složenih konsocijacijskih pravila o njihovog djelovanja. U takvom kompliciranom institucionalnom rješenju etničkog predstavljanja, kojem je prioritet zaštita interesa tri konstitutivna naroda, djelotvornost vlasti iskazuje se kao sporedna, a često i nemoguća zadaća. Potvrdila su to tijekom posljdnja dva desetljeća mnogobrojna izvješća međunarodnih organizacija, akademski članci, doktorske disertacije, čak i jedna presuda Europskog suda za ljudska prava. Na primjer, Europsko povjerenstvo za demokraciju kroz pravo (tzv. Venecijanska komisija) još je 2005. godine zaključila u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH da „[u]stavna pravila o funkcioniranju državnih organa nisu zamišljena tako da proizvedu jaku vladu, već da spriječe da većina donosi odluke koje mogu imati negativne posljedice po druge grupe.“ U državi u kojem je etnička pripadnost primarni identitetski marker, nije samo iznimno zahtjevno dogovarati zajedničke političke odluke, već je teško postići društveni konsenzus o temama svakodnevnog života. Ono što je važno Hrvatima ne mora opće biti važno Bošnjacima. Ili, ono što muči Srbe, ne mora biti problem za ostala dva konstitutivna naroda. No, solidarnost ljudi prema malom, nemoćnom stvorenju, čiji život visi o koncu zbog nedjelotvornosti političara, dokazuje da se i u podijeljenoj društvenoj zajednici mogu pronaći trigeri društvenih promjena koje Bosna i Hercegovina očajno treba kako bi postala funkcionalna država koja osigurava ostvarenje temeljnih ljudskih prava svojih državljana.

No, u državi u kojoj je prema službenim podacima 46% stanovništva nezaposleno, a prosjećna je plaća oko 400 eura, čija privreda uglavnom uvozi, a gotovo ništa ne izvozi, statistička bijeda i siromaštvo se ne vide na ulicama gradova i mjesta. Vjerojatno radi oslanjanja na unutarobiteljsku solidarnost i priljeva novca iz dijaspore, ali dobrim dijelom i zbog sive ekonomije koja u nefunkcionalnoj državi lakše buja i sigurnije opstaje, državljani BiH u već dva desetljeća poslušno trpe neodgovorno političko vodstvvo kojem, uostlom, u redovnim intervalima svojim glasovima osiguravaju legitimitet. Sam sustav vlasti, zasnovan na etnonacionalnom ključu, ne pogoduje postojanju kritičnih građana koji zahtjevaju poliitčku odgovornost, već sustavno odgaja glasače koji glasuju protiv druga dva naroda, a ne za programe ili projekte koji osiguravaju rast, napredak i bolji život. U takvom okružju suosjećanje i solidarnost za probleme drugog čovjeka rezultiraju akcijama za skupljanje novca za liječenje teško bolesen djece, ali poliitčko djelovanje građana u pravilu – izostane. U članku „Etičko-politički diskurs etnopolisa“ Asim Mujkić tvrdi da je upravo Daytonski sporazum postao glavnom preprekom uspostavljanju građanskog društva i građanskog djelovanja u Bosni i Hercegovini. Izrazom etnopolis on opisuje zajednicu „koju karakterizira politički prioritet etničke grupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratske samolegislacije, zajednica koju karakterizira politički prioritet etnički grupnog prava na samoodređenje nad pravom građanina na samoodređenje, pri čemu je članstvo građanina u političkoj zajednici predodređeno njenim ili njegovim članstvomu etničkoj zajednici“. Isti autor u svojoj studiji „Mi, građani etnopolisa“ (proročanski) najavljuje da ju je pisao u iščekivanju Bosanskog proljeća.

3.057 beba bez građanskog prava

Kako je sve počelo? Razlog je Odluka Ustavnog suda BIH iz veljače ove godine kojom je Zakon o jedinstvenom matičnom broju proglašen neustavnim i kojom je Parlamentarnoj skupštini BiH dan zadatak da uskladi Zakon o JMBG sa Ustavom BIH. Problem je nastao jer neke općine u Republici Srpskoj imaju dvojni naziv i ne postoji konsenzus oko naziva gradova i mjesta (hoće li u nazivu imati predjev Bosanski ili Istočni, na primjer). U nedostatku političkog kompromisa, zakon nije donesen, a bebama rođenim nakon 12. veljače nije se izdavao JMBG. Direktan povod prosvjeda pak bila je tromjesečna beba iz Gračanice Belmina Ibrišević koja, zbog toga što nije imala JMBG, nije mogla dobiti putovnicu s kojom bi otišla na liječenje u Njemačku. Belminina priča, objavljena na jednom portalu, dirnula je građane cijele BiH, a dio njih i digla na noge. Naime, 5. lipnja grupa građana je automobilima blokirala izlaz iz garaže zgrade u kojoj je sjedište Parlamenta i Vijeća ministara BiH, zahtjevajući je bio da Belmina odmah dobije JMBG i otputuje na operaciju. Okupljaju se roditelji čija djeca nemaju JMBG, ali i oni s većom djecom, dolaze i studenti i drugi građani. Te je noći spontano okupljanje u zgradi Parlamenta BiH na petnaest sati zatočilo zastupnike u Parlamentu BiH, zaposlenike raznih državnih ministartava koji u istoj zgradi imaju urede, čak i stotinjak stranaca koji su toga dana nazočili skupu koji se u njoj održavao. Blokadi se spontano priključio veliki broj građana i tek oko 4 sata ujutro put je zatočenim političari državnim službenicima put iz zgrade prokrčila policija. No, blokadom je poslana glasna poruka da je građanima dosta političkog „javašluka“ i da su zbog nekih tema spremni u velikom broju izaći na ulice i od političara tražiti promjene. Sljedeći dan se na Trgu BiH, na kojem je zgrada Parlamenta smještena, ponovno okupljaju roditelji s djecom, studenti i ostali građani Sarajeva. Kako nemaju dozvolu za održavanje javnog skupa, poručuju da su se okupili neformalno i spontano „na kafu“. Već taj drugi dan protesta bolesna beba bez matičnog broja koja je događanje naroda i pokrenula dobila je putovnicu jer je Vijeće ministara BiH donijelo privremenu odluku o JMBG koja važiti tijekom sljedeća tri mjeseca. Sedmog dana od početka prosvjeda Belmina Ibrišević je otputovala na liječenje i uspješno je operirana, a za 3.057 beba određeni su jedinstveni matični brojevi.



Prosvjedi su nastavljeni, a sredinom lipnja gotovo je 10.000 građana iz cijele Bosne i Hercegovine zahtijeval pred Parlamentom BiH konačno donošenje zakona, ali i funkcionalnu vlast. U izostanku odgovornosti domaćih političara i u izostanku njohovog dogovra oko spornog zakona, prosvjednici su odgovornost zahtjevali i od međunarodne zajenice, od okončaja rata prisutne u zemlji, tražeći da, ona nametne Zakon o JMBG-u. 17. lipnja u Beogradu je preminula druga oboljela djevojčica kojoj su peripetije oko izdavanja matičnog broja odužile prelazak granice i smanjile šansu izlječenja. Prosvjednici tada vlastima daju rok do 30. lipnja da usvoje zakon. Za 1. srpnja najavljuju smjenu političarima, ukoliko do usvajanja zakona ne dođe, a postavljaju i dodatne zahtjeve. Činjenica je ipak da u Sarajevu, gradu od pola milijuna stanovnika, na prosvjede koji su bili najavljivani kao one na kojem su građani trebali uručiti otkaze svim političarima, došlo tek oko 2.000 prosvjednika. Tako je epizoda u građanskom životu BiH koja je kao simbol dobila dječju dudicu i bila popularno nazvana bebo-lucijom pokazala da nema kapacitet revolucije i društvenog pokreta koji bi vodio sustavnim društvenim promjenama.



# JMBG: postetnička mobilizacija zaživjela na internetu jače nego na ulicama

Ugledni suvremeni britanski sociolog Anthony Giddens definira društveni pokret kao veliku grupaciju ljudi koja se okupila da bi ostvarila ili zapriječila, neki proces društvene promjene. Prema njemu, društveni pokreti obično postoje u sukobu s organizacijama čijim se ciljevima ili nazorima često suprotstavljaju. Povijest dokazuje da promjene u zakonodavstvu koje su inicirali društveni pokreti mogu mijenjati društvenu strukturu (iz društvenih pokreta afirmirana su npr. prava žena, prava radnika na štrajk, ukinuta je rasne segregacije u SAD-u). Oni se ubrajaju među najsnažnije oblike kolektivne akcije. No, etnopolis bez građana pojavljivanje društvenih pokreta čini gotovo nemogućima. Mogućnost pojave novih društvenih pokreta u BiH istražila je nedvano mlada nizozemska politologinja Heleen Touquet u svojoj je doktorskoj disertaciji o pod naslovom „Izlazak iz etnopolisa: postetnička mobilizacija u Bosni i Hercegovini“. Ona je zaključila da postetnička mobilizacija u BiH ima šansu za razvoj isključivo u mjestima u kojima su etničke elite manje dominantne, u kojima grupe za podršku, kao što su sinidkati i vjerske skupine, nisu politizirane i/ili povezane s nacionalističkim strankama, i gdje mediji nisu isključivo etnički profilirani. Drugim riječima, postetnička mobilizacija moguća je isključivo u urbanim, multietničkim sredinama, koje pamte, a možda i u tragovima žive kolektivi i/li građanski identitet. Prema Touquet, postojeće društvene mreže dodatno unaprijeđuju mogućnosti za postethnčku mobilizaciju, što su prosvjedi u Sarajevu dokazali, jer su aktivno zašivjeli na facebooku, interentu, twitteru. Zapravo, zahtjev vlasti da služi narodu bio je glasniji na internetu nego na ulicama.

Protesti u Sarajevu nisu ipak (za sada) pokazali kapacitet društvenog pokreta i oni se, barem u svom inicijalnom obliku, mogu opisati kao spontana masovna akcija koja je vremenom zadobila određen stupanj organiziranosti putem djelovanja aktivista iz udruga civilnog društva. Ipak, protesti iskazuju i određene karakterisitke pokreta. Naime, sigurno je da nastoje pridonijeti značajnim promjenama u zemlji, a djelovanjem udruga civilnog društva iz urbanih sredina uspjeli su osigurati barem kratkoročno planirano djelovanje. Nadalje, protesti iskazuju ujedinjenost stavova i zahtjeva građana koji su im se odazvali, odlučnih da traže odgovornost političkih elita za nefunkcioniranje države i zahtjevaju hitno donošenje Zakona o JMBG, uspostavljanje državnog Fonda solidarnosti iz kojeg bi se pomagalo liječenje građana i građanki slabog imovnog stanja, izdvajanje 30 % primanja zastupnika u Parlamentu i ministara u Vijeću ministara do kraja mandata u korist Fonda te nesankcioniraje protesnika koji su sudjelovali u blokadi Parlamenta BiH. Osim toga, prosvjedi su u kratkom roku uspostavili zavidan stupanj organizacije i postojanosti izvan institucionaliziranih kanala političke djelatnosti. Ustanovili su svoju internetsku stranicu, a odbili su ponude za financiranje od stranih i domaćih organizacija, uključujući i političke stranke. Ipak, da bi kolektivno djelovanje koje se u lipnju dešavalo, i to uglavnom u Sarajevu, ali uz potopru organizaicja i pojedinaca iz drugih gradova, zadobilo karakteristike društvenog pokreta moralo bi okupiti širi i značajniji broj građana. No, iako lipanjski sarajevski prosvjedi i nisu uspjeli prerasti u društveni pokret, i nisu rezultirali političkim promjenama, ova polumjesečna događanja naroda predstavlja važan trenutak BiH demokracije jer pokazuju da je moguća postetnička mobilizacija građana i da postoje teme izvan i iznad etničkih interesa koje uspjevaju aktivirati politički apatične državljane i ujediniti ih u borbi za njihova prava. Prosvjedi su ujedno poruka političarima da njihovi glasači neće vječno nazive gradova, već ostvarivanje ljudskih prava smatrati vitalnim nacionalnim interesima.

U ime obitelji, referenduma i odgoja seksualnoga

Referendumi, taj izraz neposredne demokracije, nisu do nedavno bili odlika hrvatske demokracije. Ne čudi to, jer referendumi su skup oblik neposrednog odlučivanja birača, u pravilu o politički osjetljivim temama. Dubiozno i nepotrebno referendumsko pitanje o ustavnoj odredbe prema kojoj bi brak bio definiran kao životna zajednica žene i muškarca isključivo je metoda destabilizacije vlasti, ali i slika duboke podjeljenosti hrvatskog društva i silovitog diktata tzv. katoličkih vrijednosti u javnoj sferi.

Brak je već sada zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca

Interesna skupina U ime obitelji krajem je svibnja objavila da je prikuplila dovoljan broj potpisa za izjašnjavanje građana o potrebi raspisivanja referenduma u Hrvatskoj. Inicijativa koju je podupro respektabilan broj građana traži da se na referendumu državljani izjasne da li su za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Je li 710 tisuća izravne demokracije željnih građana uopće svejsno da referendum, za čije su raspisivanje voljno ostavili osobne podatke, zagovora nešto što je već dio hrvatskog pozitivnog (dakle, u zakonodavnoj proceduri donesenog i važećeg) prava? Jesu li nadalje svjesni da su svojim zahtjevom neplanirano u javnu raspravu uveli i temu priznavanja braka među istospolnim partnerima? Koincidencija je da je gotovo u isto vrijeme francuska parlamentarna skupština donijela zakon kojim je dozvoljen brak i usvajanje djece istospolnim parovima. O takvim pravima hrvatske LGBT udruge do sad se nisu usudile formulirati zahtjev, govorio je o tome doduše nedavno premijer Milanović, no inicijativa U ime obitelji otvorila im je prostor za dati ga u javnu raspravu.

I sam Ustav o braku doduše već i sada nešto govori. U članku 61. stavku 2. stoji da se brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom. Radi se o Obiteljskom zakonu, u kojem u članku 5. stoji da je brak zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Isti taj zakon, u članku 3., propisuje da je izvanbračna zajednice životna zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili čak i kraće, ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. U Obiteljskom zakonu ni riječi o istospolnim zajednicama. Njih normira Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine, prema kojem je to životna zajednica dviju osoba istog spola koje nisu istovremno u drugom braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine. Uostalom, da se u Ustav i unese odredba o braku kao zajendici muškarca i žene, istospolnim zajednicama i dalje bi moralo biti zakonom priznato jednakopravnost učinaka njihove zajednice bračnoj. Daljnje je stoga pitanje kako pobornici referenduma doživljavavaju simboličnu definiciju u Ustavu kad ona nema efektivnu vrijednost u pravnom sustavu. Nemoguće je ne zaključiti da su, bivajući nesvjesni širih okolnosti, mnogi su potpisnici referenduma, vjerujući da zastupaju svoje vrijednosti, nastupili kao povodljive ovčice.

Izravna kontra predstavničke demokracije

Da bi državni referendum mogao biti raspisan na nacionalnoj razini potrebno je prikupiti potpise minimalno 10 posto od ukupnog broja birača u Hrvatskoj i to u roku od 15 dana. Neosporna je činjenica da je značajan broj hrvatskih građana iskazao volju podržati referendumsko pitanje. Pozitivno je što su zadnjih nekoliko godina udruge građana katoličkog usmjerenja počele iskazivati zanimanje građanski angažman i organiziranost širi od tematike Domovinskog rata, što im je dugi niz godina bila osnovno područje angažmana. Demokracija ugošćuje različite ideološke opcije, uvjerenja i stavove. No, demokracija ne smije trpjeti teror većine nad manjinom. Stoga pustiti malene da žive svoju različitost i ne bi trebalo biti teško. To uostalom uči i Biblija, ali ne čini se da to zagovaraju okupljeni U ime obitelji.

Do sada su glasači u Hrvatskoj na nacionalnoj razini na referendum izlazili daleke 1991. godine, kada su se izjašnjavali o raskidanju državno-pravnih veza Hrvatske sa SFRJ. Pokušalo se referendumima rušiti prijedlog Zakona o radu, izbjeći ulazak Hrvatske u NATO, zahtijevati izmjenu Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom. No, referendumi tada nisu bili raspisani, što zbog toga jer je prijedlog zakona povučen, jer nije bilo dovoljno sakupljenih potpisa, ili stoga što je ga Sabor ranije mogao, ali i nije morao raspisati.

Trenutni pak Ustav propisuje da je Hrvatski sabor dužan raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. Članak 87. stavak 5. Ustava, ali i članak 8. Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave propisuju da je odluka donesena na referendumu obvezatna. U ime obitelji ima očito budne i revne pravnike u svom timu, koji su bili svjesni da su amandmanima na Ustav iz 2010. olabavljeni zahtjevi u pogledu izašlih građana na državni referendum. Naime, kako bi se osiguralo da u društvu politički apatičnih i institucijama razočaranih građana referendum o pristupanju Hrvatske EU ipak uspije i bude pravno valjan, promjena Ustav propisala je da se odluke na državnom referendumu donose većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Nakaradno je, u najmanju ruku, što isto pravilo ne vrijedi na referendumima koji se održavaju u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, gdje je opstao zahtjev da za valjanost referenduma na njega mora pristupiti većina od ukupnog broja birača upisanih u popis birača jedinice lokalne samouprave, odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj je raspisan referendum. Upravo iz tog razloga dubrovački referendum o gradnji golf kompleksa na Srđu, prvi lokalnom referendum u Hrvatskoj raspisan na inicijativu građana, nije uspio. Na njega izašlo tek 31 posto građana s pravom glasa.
Odluči li Ustavni sud da je referendumsko pitanje i zahtjev za referendumom u skladu sa zakonom, Hrvatski sabor dužan je raspisati referendum kojem zahtjeva U ime obitelji i svi građani s pravom glasa moći će iskazati slažu li se ili ne s referendumskim pitanjem. Bez obzira na ishod referenduma i činjenicu da je odluka donesena na referendumu obvezatna, konačnu odluku o mijenjanju Ustava donosi Hrvatski sabor, koji je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Upravo takva formulacija nadležnosti Sabora stoji u članku 70. Ustava. Osim toga, odluke o promjeni Ustava donose se dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru (članak 138. Ustava). Čini se da nam slijedi ustavna kroza jer ne postoji zakonom propisana procedura kojom bi automatizmom referendumska odluka naroda postala dijelom zakonodavstva. Prema tekstu Ustava, o njegovoj promjeni odlučuju isključivo zastupnici dvotrećinskom većinom. Članak 74. Ustava osim toga propisuje pak da zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat. Dakle, niti stranka s čije su liste izabrani, a još manje glasači ili građani koji su se većinom izjasnili u o društveno prevladavajućem mišljenju, nemaju pravo sugerirati na koji će način zastupnici glasovati o prijedlogu promjene Ustava, zakona ili imenovanja.

Š/seks mora van!

I dok veliki ustavni znalac Šeks, želeći se vjerojanto prijetvornički dodvoriti sve glasnijem ultradesničarskom diskursu, prvi iznio stav kako se Ustav mijenja temeljem referenduma, imenica slična njegovu prezimenu izletjela je odlukom Ustavnog suda van iz obrazovnog procesa. Osim po pitanju braka, društvo se podijelilo i oko četvrtog modula zdravstvenog odgoja pod naslovom „Spolno-rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“. I ta je odluka i hajka na zdravstveni odgoj koja joj je prethodila slika nametnute društvene tradicionalnosti. U svijetu u kojem mladi u danu provode više vremena sa svojim mobitelom nego u razgovoru s mamom i tatom, teško da bi priča s nastavnicima o odgovornom spolnom ponašanju doprinijela protuprirodnim seksualnim sklonostima kako to iz Crkve tvrde. Političke i svjetonazorske opcije koje, u slučaju ukidanja zdravstvenog odgoja, slave dobivenu bitku svoga svjetonazora u borbi s pobornicima obraćenja na svjetonazor rodne ideologije, izbijaju svojoj djeci mogućnost stjecanja znanja o spolnosti u obrazovno-odgojnoj instituciji. Isto to znanje će radoznala mladež sama lako naći, steći i iskusiti. Za njih to jest dobivana bitka, ali i zasigurno dugoročno izgubljen rat. U svijetu koji je svakim danom povezaniji, isprepleteniji, različitiji i pluralniji, inzistiranje na tradicionalnim vrijednostima ima smisla samo ako ih je moguće ne deklaratorno, već bezrezervno živjeti. Referendum o braku koji je sada i vjerojatno još zadugo u našem zakonu zajednica tek muškarca i žene, protjerivanje seksa iz školskog gradiva te polarizacija društva na dva suprotstavljena ideološka bloka upućuju na zabrinjavajuću retradicionalizaciju društvenih vrijednosti. I isto vrijeme i osvjetljavaju činjenicu da su tzv. liberalne, ali i tijekom proteklih godina gorljivo zagovarane pro-europske vrijednosti tolerancije, zaštite manjina, jednakosti i nediskriminacije tek deklaratorno usvojene, a još daleko od srca i umova hrvatskih građana.

Pravo na mržnju

Nikad nisam vjerovala da je šutnja zlato. Takav stav možda proizlazi iz moga spola (žene, znanstveno je dokazano, u jednom danu izgovore 13.000 riječi više od muškaraca), no mnogo više je to odraz osobnog uvjerenja da u slobodnom i demokratskom društvu svatko mora moći argumentirano iznositi svoje stavove i uvjerenja. Naime, javna rasprava u demokratskom društvu koj je cesto pluralno i da ga anstanjuu ljudi razlicitih pogleda, interesa, potreba i pogleda, nije moguca bez slobode izražavanja. No, pravo slobodnog izrazavanja svojih stavova nije apsolutno. Podlijeze odredenim ogranic enjima koja ne služe samo zabrani diskriminiranja odredenih drustvenih skupina vec i interesima demokratskog društva. U svjetlu nedavnih izjava siroj javnosti poznatih osoba koje vrijedaju pripadnike i pripadnice manjina u Hrvatskoj, zelja mi je pokazati zasto i kako pravne ogranicenja slobode izražavanja zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje.

Neosporno, sloboda izražavanja bitna je za uc inkovit politic ki proces u demokratskom pluralistic kom društvu u kojem bi svi trebali biti u mogucnosti sudjelovati u javnoj raspravi. Javne rasprave cesto predstavljaju suprotstavljanja stavova, cak i vrijednosnih sustava. I onda kada su grube i ganice s dobrim ukusom, pravo slobode izrazavanja štiti govornike od kaznenog progona. Sloboda izražavanja naime uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti. Europski sud za ljudska prava, cuvar kataloga ljudskih prava sadrzanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, u sluc aju Handyside iznio je na primjer stav da je nuzno osigurati neometanu protoc nost informacija i ideja koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio javnosti“ u svrhu zaštite „pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih ne postoji ‘demokratsko društvo’“.

Zlouporaba slobode izražavanja

Ostvarivanje slobode izražavanja može podlijegati ograničenjima ili kaznama izmedu ostalog u interesu ugleda ili prava drugih gradana. U demokratskom društvu ograničenja moraju biti predviđena zakonom,a sudovima se prepusta ocijenjviati jesu li ona i neophodna i nuzna. Pravo govoriti sto mislis u javnom prostoru nije dakle apsolutno, vec uključuje obveze i odgovornosti. Medunarodni izvori prava manjina osim toga zahtjevaju da drzave poduzimaju odgovarajuće mjere zaštite osoba koje bi mogle biti izložene prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju radi njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Drugim rijecima, demokratkse su drzave duzne odgovoriti i sankcionirati govor mržnje koji diskriminira, vrijeda ili promovira drugaciji tretman. Borba protiv govora mržnje zahtjeva ne samo osudu istoga od strane istaknutih politickih ili javnih djelatnika, vec i sveobuhvatan pravni okvir koji blansira pravo slobode izražavanja s pravom na zaštitu od diskriminacije.

Iako se o ukusima navodno ne govori, svi znaju sto je lijepo ili ruzno. Isto je s govorom mrznje. Iako ce netko biti gorljivo tvrditi kako njega osobno uvredljiv govor koji argmentaciju temelji na necijem podrijetlu, nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili jeziku ne uznemiruje, cinjenica je da je govor mrznje zapravo vrlo lako prepoznati. Dovoljno je promijeniti atribute i pridjeve u one koji bi opisivali vlastitie identitetske karakteristike i zamisliti se u polozaju manjine u nekom drugom okolisu. Govor mržnje je stoga moguce definirati kao javno dostupne iskaze necijih stavova koji šire, promic u, opravdavaju ili navode na mržnju, iskljucivanje i negaciju temeljem necije etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti, ali i seksualne orjentaicje, drustvenog statusa ili podrijetla. Ne cudi stoga da su pripadnici manjina, imigranti, azilanti i useljenici cestom metom govora mrznje. Duznost je drzave sankcionirati iskaze razlicitih oblika mržnja zasnovane na netoleranciji koji se manifestiraju kao nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god su iskazani u javnom prostoru. Kada ne bi bilo tako, svaka bi drustvena manjinska slupina lako mogla biti nadglasana, mariginalizirana i iskljucena. Nadalje, govor mrznje ne dotice iskljucivo zrtvu, onoga kome je izvorno bio upucen, vec i cijelu skupinu kojoj zrtva pripada. Ovakav je stav potvrdio i Europski sud za ljudska prava u presudi u predmetu Young, James and Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj je istakao da demokracija ne znac i jednostavno da interesi vec
ine moraju uvijek prevladati: neophodno je postic
i ravnotežu koja c
e omoguc
iti pravic an i prikladan tretman manjina i izbjegavati bilo kakve zloporabe od onih drustvenih skupina u dominantnom položaju.

Prema sudskoj praksi istoga Suda „tolerancija i poštivanje jednakog dostojanstva svih ljudi predstavljaju temelje demokratskog, pluralistic kog društva“. U presudi Gunduz protiv Turske Sud je naime naveo da „iz nac elnih razloga u određenim demokratskim društvima kažnjavanje ili, c ak, sprjec avanje svih oblika iskaza koji šire, potic u, promic u, ili opravdavaju mržnju zasnovanu na netoleranciji (ukljuc ujuc
i vjersku netoleranciju) može smatrati neophodnim“.

Sankcioniranje govora mrznje

Sankcioniranje govora mrznje salje poruku da je takvo ponasanje neprihvatljivo i nije u skladu s vrijednostima demokratskog drustva. Hrvatski Kazneni zakon na primjer predvida tezu kvalifikaciju kaznenog djela kada je zlocin počinjen zbog npr. rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla. No, zakonodavni tekst ne znaci nista ako mu ne slijedi promptna i ucinkovita provedba. Ipak, smatram da je odluka o smjeni HTV-ovih urednika radi govora mržnje kojeg je iskazala gosca u studiju neproporcionalna. Naime, nitko od njih nije iznio stavove koji bi bili sovinisticki i uvredljivi. Slicno je presudio Europski sud za ljudska prava u sluc aju Jersild protiv Danske kada je obrazlozio da je nezakonito novinara smatrati odgovornim za širenje rasistickih izjava u program koji je vodio. Naime, pred danskim je sudovima je osuđen novinar koji je vodio televizijski razgovor s rasistickim izjaveama gostiju stogašto im se nije suprotstavio, niti se ogradio od izjava intervjuiranih. Ipak, Europski sud za ljudska prava presudio je da je u ovom slucaju prekršeno pravo na slobodu izrazavanja ovog novinara, između ostalog, obrazlazuci da nije zadatak sudova odlucivati kakvim se profesionalnim metodama treba služiti novinar.

Iako mediji igraju iznimno znacajnu ulogu u promicanju ili osudi govora mržnje, za sankcioniranje istog odgovorni su sudovi i drzavno odvjetnistvo. Podaci drzavnog odvjetnistva za 2012. godinu otkrivaju da je tek sedam od 26 kaznenih prijava završilo s osuđujućim presudama koji su sankcionirali zločine iz mržnje. U ovoj brojci nemoguce je znati je li medu sankcioniranim djelima bilo procesuiranja i govora mržnje. No i ovako mala brojka ukazuje na to da se u praksi sveprisutnom govoru mrznje jos uvijek olako pristupa. Presucivanje i neragiranje je implicitno priznanje da do krsenja prava nije ni doslo, ali i jos vise doprinosenje intimidaciji i diskriminaicji odredenih drustvenih skupina protiv kojis su iskazi govora mržnje upereni.

Nebitno je stoga jesu li u zadnje vrijeme ucestali javni iskazi netolerancije netrpeljivosti prema manjinama instrument predizborne mobilizacije glasaca ili stvar osobnh vrijednosnih sustava. Buduci je govor mrznje zabranjen zakonom, na institucijama je vlasti da rade na nejgovom suzbijanju. Ulogu u brobi protiv govora mrznje doduse nemaju samo policija, drzavno odvjetnistvo i sudovi. Govor mrznje se uci. Obicno u vlastitiom domu onih koji mu pribjegavaju. Stoga u njegovoj osudi moraju sudjelovati i mediji i istaknuti javni intelektualci i politicki celnici. No, mnogo, mnogo znacajnije trebalo bi koncipirati ulogu obrazovnog procesa u odgajanju mladih gradanki i gradjana da su netolerancija, sovinizam, antisemitizam ili rasizam losi i drustveno neprihvatljivi iskazi ponasanja. U ‘borbi protiv govora mrznje’ nikako nije bolje šutjeti, vec protiv njega treba progovarati i otkloniti svaku sumnju u to da je on drustvebno prihvatljiv. Jer, pravo na mrznju, barem u javnom prostoru, nema nitko.

Why voter turnout will be low in the forthcoming European Parliament Elections in Croatia?

“Where few take part in decisions there is little democracy”, declared Sidney Verba and Norman Nie in the book on “Participation in America: Political Democracy and Social Equality”. Widely present stagnation of voter turnout is triggered by large-scale political apathy, arousing from disillusionment and disaffection with the formal political process. This, in turn, causes a crisis of legitimacy of representative democracy and endangers participatory society.

How to make the 28th European star shine?

I expect same trend will be confirmed in the forthcoming elections for the European Parliament (EP) scheduled for 14 April 2013. Croatia's accession to the European Union is scheduled for July 1 2013 and until regular EP elections in spring 2014 the 12 members of the EP elected by the Croatian citizens will hold their seats. Croatia currently has 12 observers in the European Parliament, who were appointed by the Croatian Parliament in March 2012, according to the representativeness of political parties in the national parliament.

After the Croatian President Ivo Josipović announced on 1 March 2013 the decision on the date of the EP elections, opposition parties and NGO activists complained that there would not be enough time to explain the importance of the election which would probably result in a low turnout. The Prime Minister Zoran Milanović argued that six weeks before the elections for the EP was enough time to motivate citizens and convince them of the importance to go to the polls, saying however he was aware that the turnout would probably be lower than at usual parliamentary elections.

BalkanInsight informs that analysts have expressed concerns that a low turnout could overshadow the election, with predictions suggesting that even a 30 per cent turnout could be counted as a success.

In the occassion of his visit to the City of Vukovar on 8 April 2013, the Vice President of the European Parliament, Mr Miguel Angel Martinez invited the Croatian citizens to cast their votes for the EU. He argued that the EP elections turnout is very important, recalling that in the last EP election the turnout in some member countries was a mere 20 per cent and that their deputies were always being asked who they represented and were not always taken seriously.

Why the EP elections are not the festival of democracy?

An insight into data on political participation at the pan-European elections indicate that this elections are not able to mobilize a significant electorate. Since the first European elections held in 1979, voter turnout has been falling in the occasion of each consecutive elections. Back in 2009, a large-scale, Europe-wide post-election survey was conducted in order to explore the reasons for abstention in the EP elections held between 4 and 7 June of 2009. The results of the study highlighted that there are significant differences between Member States or groups of Member States, in socio-demographic terms, but also in the light of a number of other variables concerning respondents' attitudes on polling day (voters and abstainers), and their opinion of the EU.

For example, turnout was particularly high in 3 countries: Luxembourg (90.76%) and Belgium (90.39%) where voting is compulsory, and failure to vote may result in a fine, as well as in Malta (78.79%). Turnout was higher than the European average in 11 countries: Italy, Denmark, Cyprus, Ireland, Latvia, Greece, Austria, Sweden, Spain, Estonia and Germany, with a rate which varied from 43.27% in Germany to 65.05% in Italy. Turnout was below the European average of 43% in 7 countries: France, Finland, Bulgaria, Portugal, the Netherlands, Hungary and the United Kingdom; where participation varied from 40.63% (France) to 34.7% (the United Kingdom). Finally, turnout was below 30% in the group of those 6 countries: Slovenia, the Czech Republic, Romania, Poland, Lithuania and Slovakia, where less than a fifth of the electorate voted (19.64%). All the Member States in this last group, in which turnout was well below the European average, are countries in Central or Eastern Europe

The survey, for example, established that a marked difference in turnout between new Member States (i.e. those that joined the Union in 2004 and 2007, respectively) and old Member States is a result of a stronger tendency to abstain from elections of any kind in new Member States. For example, 26% of interviewees in new Member States are considered to be 'regular voters', whereas 'regular voters' account for 43% of respondents in the old Member States. Similarly, regular abstainers represent a far higher proportion in the new Member States (33%) than in the 15 old Member States (19%).

It seems the EP is an institution the EU citzens perceive as distant and not legitimate. Namely, when the turnout in national and European elections were compared in the two consecutive voting cycles, it turns that turnout is regularly higher in national than in the EP elections in all Member States. E.g. there are 33% of Europeans who voted in the last national elections but opted to abstain in the European elections. In spite of the fact that the difference between the national and the European elections has reduced noticeably in the observing period, country by country evolution of turnout does not seem to follow any general trend across all countries. Consequently, no general trends can be identified, since situations vary from one country to another.

European Parliament Elections: Stunning Example of Losing Trust in Institution

Citizens support for the political system in which they live is important, since only those political institutions that are supported and trusted by citizens can act and function democratically. It is therefore striking that almost a third of abstainers in the latest European Parliament elections (28%) claim they did not vote because of lack of trust or dissatisfaction with politics (particularly important explanation for respondents in Greece (51%), Bulgaria (45%), Cyprus and Romania (both 44%)); in second place, quite a long way behind, they argue they lack interest in politics (17%) (significant for respondents in Hungary and Malta (both 29%) and in Spain (26%)); and claim to believe that voting does not change anything (also 17% of respondents who abstained voting, but strongly presented among those in Latvia (38%), Austria (35%) and Bulgaria (31%)).

When respondents who did not vote (57% of the total sample) were asked to enlist the main reason which made them abstain, 28% of non-voters enlisted lack of trust and dissatisfaction with politics in general as their motives. The map below illustrates in which Member States lack of trust and dissatisfaction with politics in general is most often cited as reasons for non-involvement in the political process at the pan-European level. Indicatively, the ratio of respondents who justify their abstention through those arguments is higher in new Member States (of Central and Eastern Europe) as well as in the South-Eastern Europe old Member States (Italy, Greece). Such a divergence, again, can serve as an argument that political culture varies across the EU.



The abstention in the European elections reflects a general lack of interest in, or even a degree of distrust in politics. The above pictured analysis of how close respondents feel to the political parties confirms their gradual distancing from politics: fewer than half of respondents said they felt close to a party (43%, compared with 54% said they were 'not really close' or 'not close at all'). Comparison between Member States shown in the graph indicates that attachment to political parties seems weaker in CEE countries. In Hungary, Bulgaria, Lithuania, Latvia, Slovenia, the Czech Republic, Poland and Romania, support for a political party is less common than in the EU as a whole, where such support is shared by 43% of respondents.

The Eurobarometer analysis also surveyed Europeans who voted in the latest European elections, 43% of the total sample. By interviewing them, the research attempted to establish why those who turn into voting stations decided to vote and, in particular, which of the themes determined their choice. The voting pattern remained relatively stable in the last two elections of 2004 and 2009. Half of the voters remained loyal to their political ideological option.

In order to explain this consistency of voting patterns, Jack Citrin’s argument can be recalled. Namely, in an article titled “The Political Relevance of Trust in Government” he claims that “performance of political officeholders and institutions determines their legitimacy. To be sure, an individual’s ideological orientation and policy preferences influence his evaluations of governmental behaviours, but such mediating effects are quite consistent with a theoretical emphasis on political events and experiences as the main source of public support for the political system.” Around one third of the voters (34%) chose their candidate some considerable time in advance (a few weeks or months before the day).

Even among European citizens who are politically active, a North-South divide over the timing of the choice can be traced. For example, Jack Citrin noted that “[r]espondents in the Southern [Member] States are more likely to make their choice in advance – whether because they always vote the same way, or because they make their decision a few weeks or even months in advance - while voters in northern countries are less decided, and seem to hesitate until the last minute. Respondents in Greece (13%), Malta (12%), Cyprus and Spain (both 11%), Portugal (8%) and Italy (6%), are all less likely than the European average (15%) to have taken their decision in the last days before the election or even on the day itself; conversely, a quarter or more of respondents in Latvia, Sweden, the Netherlands, Denmark and Finland took their decision in the final days or on election day.”

Integracija različitosti: Kako je integracija manjina koncipirana u postojećoj hrvatskoj manjinskoj politici

Zahtjevno je objasniti fenomen integracije. Integracija je, u jeziku svakodnevice, velika riječ koju se veže za velike koncepte i društvene procese: globalizaciju, supranacionalne organizacije, ekonomsku suradnju. U svijesti prosječno politički zainteresiranog i politikom u pravilu razočaranog hrvatskog građanina riječ integracija budi konotaciju na proces pristupanja Europskoj uniji i eventualno na procese dodatnog povezivanja putem kreiranja i provođenja zajedničkih politika, zakona i mjera među državama koje toj naddržavnoj tvorevini pripadaju.
Pa, iako će tek rijetki integraciju doživjeti kao preduvjet društvene i državne organizacije, ona jest pojavnost koju zahtjeva suživot ljudi kroz povijest i u svim društvenim porecima. Da bi društvo opstalo, a posebice ovo suvremeno u kojem postoji iznimna različitost uloga, poslova, interesa i potreba, potrebno je uspostaviti i održavati integraciju putem društvenih normi koje građani prihvaćaju kao legitimne, putem djelovanja političkih institucija, ekonomskog sustava, zajedničke kulture i dominantnih vrijednosti. Prepoznali su to rani sociološki mislioci, posebice Emile Durkheim, a afirmirala funkcionalistička sociološka teorija, koja je dominirala ovom znanstvenom disciplinom sredinom dvadesetog stoljeća. Ona je konceptualizirala društvo kao sustav sačinjen od međusobno povezanih dijelova za čiji opstank je nužna integracija tih dijelova koja rezultira harmoničnom i nekonfliktnom zajednicom. No, društvenu je integraciju u demokratskoj državi nipošto ne podrazumijeva beskonfliktnu zajednicu niti zahtjeva da građani moraju istovjetno razmišljati, imati iste zahtjeve, potrebe pa i prava.

Politički odgovor na nejednakost prilika

Povijest ukazuje da nije uvijek bilo tako, jer brojni su promjeri u kojima su integrativni mehanizmi nacionalizma ili fašizma rezultirali isključivanjem i negacijom ljudskih prava manjinskih društvenih skupina. Osim toga, moderna nacionalna država dugo se koristila kulturnom homogenizacijom kao dominantnom i legitimnom integrativnom politikom. Razvoj globalno prihvaćenih i univerzalnih ljudskih prava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća doprinio je etabliranju načela jednakosti i nediskriminacije u pristupu i ostvarivanju različitih prava svih pojedinaca. Pod utjecajem globalizacije i otvaranja granica uslijed ekonomskog rasta određenih država došlo je do mijenjanja mnogih do tada etničkih homogenih država zbog useljavanja stanovništva drugih nacionalnosti.
U takvim su se državama paradigme neutralnih pravnih standarda, jednakog tretmana i zabrane diskriminiranja pokazale nedostatnima za očuvanje kulturnih specifičnosti nedominantnih etničkih zajednica, pa su, poglavito u bogatijim i tradicionalnim imigrantskim državama (poput Kanade i SAD-a) osmišljene multikulturne politike, koje, pojednostavljeno rečeno, jednako vrednuju i tretiraju različite kulture osiguravajući mehanizme političke integracije koji ne pretpostavljaju kulturnu uniformnost. S vremenom se i u nacijama državama koje dugi niz desetljeća nisu bile voljne odstupiti o dominantnog položaja većinske kulture (npr. Njemačkoj, i drugim zapadnoeuropskim državama), počelo razmišljati na koji način osigurati miroljubiv suživot društvenih skupina različitog etničkog predznaka. Mnoga današnja višekulturna i višeetnička društva predstavljaju izazov donosiocima političkih odluka odluka zahtijevajući nove politike koje ce pomiriti proturječnost potreba i interesa, ustabiliti društvenu integraciju, ostvariti društveni napredak, te osigurati trajan mir. Posljedice nejednake raspodjele dobara ne rezultiraju samo isključivanjem i nižim socioekonomskim statusima manjinskih skupina, već predstavljaju prijetnju društvenoj stabilnosti i poretku.
Političari stoga ne mogu vise zatvarati oči pred činjenicom da u suvremenom multietničkom i multikulturnom društvu građani nemaju iste mogućnosti niti interese, te posljedično nemaju jednake mogućnosti sudjelovati u društvenom, gospodarskom i javnom životu.
Sustav manjinskih prava doprinio je uvjerenju, koje se onda reflektira kroz zakonske norme i politike, da nacionalne manjine, u onim državama koje su se obvezale na zaštitu njihovih prava, predstavljaju integralni dio društva i države, te stoga zaslužuju posebne mjere koje će ih društveno integrirati i učiniti punopravnim članovima društvene zajednice. Međunarodni izvori manjinskih prava zabranjuju čak politike ili prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina, a državama nameću obvezu da poduzimaju mjere zaštite pripadnika nacionalnih manjina ukoliko su izloženi prijetnjama, diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju temeljem njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Nadalje, države koje nacionalne manjine nastanjuju dužne su u svim područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života pripadnicima nacionalnih manjina jamčiti jednakost pred zakonom i jednake pravne zaštite. I konačno, od vlasti se očekuje da usvoje odgovarajuće mjere s ciljem promicanja pune i učinkovite jednakosti između pripadnika nacionalne manjine i pripadnika većinskog naroda te da stvore nužne uvjete za učinkovito sudjelovanje. Na međunarodnoj razini, pitanjem konkretizacije mjera učinkovite integracije manjina u društvo bavio se ponajviše Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine, koji je, vođen uvjerenjem da je integriranje manjina u društvo najbolja strategija sprječavanja međuetničkih sukoba, iznjedrio nekoliko međunarodnih pravnih standarda za zaštitu nacionalnih manjina: u području obrazovanja, u pogledu korištenja manjinskih jezika kao službenih ili pak u elektronskim medijima, o mehanizmima djelotvornog sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu, o načinima djelovanja policijskih snaga u multietničkim zajednicama, o ulozi nacionalnim manjinama u međudržavnim odnosima.

Krajem prošle godine iz Ureda Visokog povjerenika izašle su Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih društava. Upravo one svjedoče promjenu paradigme suvremene manjinske politike, šireći područje manjinske zaštite i na izvan-državne institucije koji su tradicionalno smatrane isključivim nosiocima ostvarivanja manjinskih politika. Integracija je u Smjernicama definirana kao dinamičan proces suradnje različitih društvenih dionika koji svim članovima etnički, jezično, religijski ili kulturno-raznolikih društva omogućava učinkovito sudjelovanje u gospodarskom, političkom, društvenom i kulturnom životu. To je stoga što integracijske politike potiču zajedništvo i osjećaj pripadnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini. Integracija je osim toga i proces koji zahtijeva da svi članovi određenog društva prihvate i poštuju zajedničke javne institucije i dijele osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi i inkluzivnom društvu. Kao podršku procesu integracije države trebaju usvojiti politike kojima je cilj stvoriti društvo u kojem se raznolikost poštuje i svatko, uključujući članove etničkih, jezičnih, kulturnih ili vjerskih skupina, ima jednak pristup javnim dobrima i uslugama, te jednake mogućnosti djelotvornog sudjelovanja na ravnopravnoj osnovi u socijalnom, gospodarskom i kulturnom životu i javnim poslovima države. Integracija politike trebaju uključivati mjere koje potiču međuetnički, međureligijski ili međukulturalni dijalog i interakciju temeljen na toleranciji i međusobnom uvažavanju. Integraciju je moguće provoditi kroz mnogobrojne inicijative u raznim područjima, uključujući obrazovanje, medije ili promicanjem korištenja jezika manjina. Integracija, Smjernice ističu, nije isključivo obaveza državnih institucija.Prema njima svi članovi društva uz dužnost pridržavanja zakona i snose i odgovornost pridonositi društvenoj integraciji.

Ograničen integrativni učinak hrvatske manjinske politike

U posljednjih deset godina hrvatska je manjinska politika uspjela od (djelomično) ekskluzivističke iz prvog desetljeće hrvatske demokracije razviti se u inkluzivističku i integracijsku. No, kako je integracija manjina koncipirana upostojećoj hrvatskoj manjinskoj politici? U tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina nema ni spomena integracije manjina, ali je moguće tumačiti da odredbe koje propisuju prava manjina imaju integrativan učinak. Integrativne mjere ne specificira niti Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Nužnost sveobuhvatne društvene integracije romske manjine promiče doduše Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma, a obvezu integracije manjina sadrže i bilateralni ugovori o zaštiti manjine sa susjednim državama. Niti raniji, kao ni budući Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava nemaju jasno istaknutu integrativnu notu manjinske politike. Doduše, svijest o potrebi integracije Roma i azilanata u društvu ili reintegracije izbjeglica u zajednicama iz kojih su bili izbjegli istaknuta je na nekoliko mjesta u dokumentu Nacionalnog programa za period 2013-2016. Neosporno je da pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj pripada niz prava čijim se provođenjem osigurava istovremeno njihova (doduše uglavnom politička) integracija, ali i očuvanje njihovih kulturalnih i tradicijskih specifičnosti. Tako manjine imaju mogućnost sudjelovati u političkom procesu na svim razinama vlasti, čak i putem konzultativna tijela koja su sukreatori lokalnih politika koje su važne za očuvanje manjinskog identiteta. Osim toga, manjine imaju pravo upotrebe svoga jezika, privatno i javno, u školstvu i putem medija. Oživotvorenje načela jednakosti ne iscrpljuje se osiguranjem prava na političko sudjelovanje i predstavljenošću manjina u državnim institucijama, čak niti jamčenjem kulturne autonomije. Jednakost implicira i ustanovljenje i provođenje primjerenih mjera socijalne zaštite, uključivanja manjina na tržište rada, poboljšanje njihovih uvjeta i kvalitete života te osiguranje jednakih mogućnosti pristupa javnim dobrima i uslugama pripadnicima svih društvenih skupina.

Kao rezultat politike uvjetovanjaEuropske unije, ali i velikim dijelom kroz proces političke maturacije hrvatskog društva, danas se na manjine gleda kao jednakopravne članove društva, a manjinska politika je (posebice u očima političkih elita) legitimna i potrebna hrvatskom društvu. Iz manjinske politike, kojom se hrvatski političari vole pohvaliti kao oglednim modelom kojeg bi trebale slijediti i buduće zemlje kandidatkinje za članstvo u Uniji, već danas možemo izvući sadržaje i odredbe koje će omogućiti ostvarenje prava azilanata i njihovu integraciju u hrvatsko društvo. Već trenutno važeće (šture) zakonske norme osiguravaju mogućnost smještaja, školovanja, pravo na slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Kako je izgledan rast udjela azilanata i imigranata u desetljećima koji slijede, posenice nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, postojeće i dodatno razvijene integrativne manjinske politike mogu i moraju doprinjeti ostvarenju integracije svih društvneih skupina u hrvatsko društvo.

© Nezavisni magazin Identitet

Prava druge generacije za građane drugog reda

Dok je prvu generaciju ljudskih prava, koju čine građanska i politička prava, relativno lako osigurati jer ne zahtijevaju aktivno činjenje na strani države, ostvarivanje prava druge generacije - socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, pretpostavlja financijski proaktivan angažman države koji još uvijek izostaje.

Statistički su podaci obično egzaktni pokazatelji isključenosti ili participacije. Bez njih je gotovo nemoguće zagovarati uvođenje ili promjenu neke politike, ali je zato bez njih vlasti moguće braniti status quo, budući u njihovom izostanku mogu nalaziti isprike za neispunjavanje ili kršenje određenog prava. No, kada podaci plastično oslikavaju isključenost i(li) diskriminaciju nemoguće ih je ignorirati, već na temelju njih treba pristupiti osmišljavanju inkluzivne politike. Upravo to predstavlja “Platforma za demografsku obnovu Srba u Hrvatskoj“. Unatoč tome što je u dijelu javnosti okarakterizirana kao sebičan zahtjev manjine koja na posebne ekonomske mjere nema pravo, Platforma je prvenstveno legitimni zahtjev konkretnih mjera i politika, a potom i alat za zagovaranje poboljšanja položaja srpske nacionalne manjine u hrvatskom društvu. Uostalom, raspršenosti resursa moći odlika je demokracije. U takvom političkom uređenju interesne skupine slobodne su utjecati na vlast i postojeće politike. Nisu Srbi u Hrvatskoj endemski promjer isključenosti iz tržišta rada. Nedovoljna zastupljenost manjina u ekonomskom sektoru je širokoprisutan fenomen, evidentiran kod nas, u regiji, ali i na globalnoj razini. Razlog leži u činjenici da pravo na rad i na zaštitu od nezaposlenosti pripadaju u tzv. drugu generaciju ljudskih prava. Dok je prvu generaciju ljudskih prava, koju čine građanska i politička prava, relativno lako osigurati jer ne zahtijevaju aktivno činjenje na strani države, ostvarivanje prava druge generacije, socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, pretpostavlja financijski proaktivan angažman. Kako su sva ljudska prava jednaka i nedjeljiva, legitimno je zahtijevati njihovo ostvarenje, bez obzira na ekonomsku krizu, i neovisno o tome jesu li neka druga prava manjina već solidno osigurana i ostvarena.

STRUKTURALNA DISKRIMINACIJA MANJINA

Ozbiljne su posljedice nejednakost manjina na tržištu rada jer često dovode socijalne isključenosti i marginalizacije. No, čime, osim lošom ekonomskom situacijom i recesijom, objasniti isključenost manjina iz hrvatskog tržišta rada, posebice u područjima povratka? Osim očitih ekonomskih čimbenika, smatram da se u posljednjih dva desetljeća, posebice u područjima koja su bila izložena ratnom sukobu, diskriminacija manjina u pogledu pristupa tržištu rada društveno strukturirala. Ova strukturalna diskriminacija je zapravo opasniji čimbenik od diskriminatorne zakonske norme. Zakoni, pa i loši, mijenjaju se potezom pera, a mentalitet ili prevladavajući društveni stav mnogo je teže iskorijeniti. Naime, pojedinci i institucije djeluju u skladu s prevladavajućim idejama i normama društva. Strukturna nejednakost nastaje kada određene skupine uživaju neravnopravan položaj u odnosu na druge skupine, koji je rezultat nejednakosti uloga, prava i mogućnosti. Do strukturalnih prepreka koja utječu na jednakost šansi na tržištu rada došlo je zbog načina na koji društvo, posebice u post-konfliktnom okružju, poima društvene odnose. U slučaju Srba, njihov dokazano lošiji ekonomski položaj većinska populacija ne doživljava nepravednima jer njih doživljavaju krivima za razaranja, ekonomku stagnaciju gradova i regija, uopće za promjenu društvenih okolnosti koje su nastupile nakon rata. Posljedično, takav prevladavajući stav prema srpskoj manjini, i bez jasne diskriminatorne namjere u tekstovima zakona koji uređuju pitanje zapošljavanja ili manjinskih prava, dovodi Srbe u nepovoljni društveni položaj te ih diskriminira. Pripadnici nacionalnih manjina se u svakodnevici još uvijek susreću s problemima i poteškoćama vezanim za provođenje dijela svojih prava propisanih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina u dijelu lokalne i regionalne samouprave. Ovaj nedostatak političke volje da se dosljedno provode određene odredbe Ustavnog zakon velikim je dijelom posljedica strukturalne diskriminacije koja se ispoljava i kroz ponašanje pojedinaca koji, kao zaposlenici institucija, primjenjuju određenu politiku.

MANJINSKE ELITE I ETNOBIZNIS

Istraživanja na povratničkoj populaciji utvrdila su da je bolja ekonomska perspektiva, uz rješavanje stambenog zbrinjavanja koje je manje-više obnovom imovine osigurano, najsnažniji motivacijskog faktora za donošenje odluke o povratku. Kako je ekonomska situacija na područjima povratka u pravilu lošija nego u ostalim dijelovima Hrvatske, ne čudi da je povratak tek djelomičan, da je među povratničkom populacijom prosječna dob 59 godina, i da u ovakvim okolnostima i nema izgleda za eventualno novi i demografski produktivan povratnički val. Zapravo je izvjesno da je pitanje ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava manjina do nedavno bilo u drugom planu, kako institucija tako i manjinskih zajednica. Kao da je važnijim bilo doživljavano pitanje političkog predstavljanja i očuvanja kulturno identiteta, nego kvaliteta svakodnevnog života pripadnika manjinske zajednice. Takav fokus koristio je isključivo uskom sloju kako političkih manjinskih elita i ponekih etnobiznismena koji su putem zajamčenog proračunskog izvora novca namijenjenih manjinskim udrugama prepoznali priliku za materijalno zbrinjavanje sebe i sebi bliskih. Depopulacija dobrog dijela hrvatskog teritorija je problem ne samo Srba, nego svih hrvatskih državljana. Iako su Zakonom o područjima posebne državne skrbi predviđene poticajne mjere za njihovu obnovu i razvitak, rezultati su nezadovoljavajući, a njihov izostanak nameće potrebu mijenjanja trenutne razvojne politike. Smatram da je potrebno mnogo jasnije i odlučnije pitanje opstanka populacije u krajevima povratka koncipirati kao dugoročno razvojno pitanje. Povratak zavisi od socioekonomskih mogućnosti pa stog treba stvarati ekonomske pretpostavke za povratak radno-aktivnog stanovništva. Konačno, kontinuirani ekonomska stagnacija povratničkih područja ne čini dobro niti političkoj zajednici niti demokraciji. Mnoštvo je politoloških i socioloških (dakle, ne isključivo ekonomskih) studija utvrdilo da je ekonomski razvoj jedan od indikatora, svojevrsna varijabla demokratizacije nekog društva. Teoretičari demokratske tranzicije svrstavaju tako loše gospodarske trendove među uzroke nastanka defekata u mladim demokracijama, a neki smatraju da razina ekonomskog razvoja pripada među društvene preduvjete demokracije. Florian Bieber i Vedran Džihić, politolozi koji trenutno djeluju na austrijskim sveučilištima s velikim znanjem o našoj regiji, u nedavno objavljenom članku o pravima manjina na Balkanu zaključili su kako nepovoljan socioekonomski status nije isključivo problem nacionalnih manjina, ali zasigurno doprinosi njihovom osjećaju isključenosti i marginalizacije. Korelirajući kvalitetu demokracije sa socioekonomskim statusom manjina, oni navode da i manjine, kao uostalom svi građani i građanke, u mladim demokracijama jugoistoka Europe očekuju bolji životni standard i profit od tržišne ekonomije. U izostanku realizacije takvih očekivanja javljaju se negativni trendovi koji slabe demokraciju: slabljenja političke participacije i smanjenje povjerenja u demokratske institucije.

OSNAŽIVANJE MANJINSKIH ZAJEDNICA

Potrebno je mnogo šire koncipirati manjinsku politiku kako bi se ostvarili planovi o poboljšanju socioekonomskog položaja srpske manjinske zajednice, posebice u područjima povratka. Radi ostvarivanja ovog cilja manjine i njihovi politički predsjednici mogu čak i zahtijevati nove zakone i mjere te širi broj aktera provedbe manjinske politike. No, ovo neće biti dovoljno ako se ne bude istovremeno radilo na unutrašnjim jačanjem manjinskih zajednica. Kako bi se osnažile i same bile u mogućnosti doprinositi gospodarskom rastu manjine trebaju istovremeno i sustavno osnaživati svoj ekonomski, kulturni i socijalni kapital. Naime, ako politiku shvatimo kao težnju za moći i nametanje svoje volje drugima, onda prema teoriji polja francuskog sociologa Pierra Bourdieua možemo zaključiti (i naučiti) da se borba oko raspodjele moći, pa i na lokalnom nivou, odvija uz pomoć nekoliko tipova kapitala. Ekonomski kapital čine ekonomski resursi, dok kulturni kapital čine intelektualne vještine i kulturna dobara. Snažnim i kontinuiranim poticanjem obrazovanja pripadnika srpske nacionalne zajednice, kako mladih tako i onih koji su još u radno-aktivnoj životnoj dobi, moguće je doprinijeti pretpostavke za ekonomske investicije i razvoj produktivnog zapošljavanja na područjima povratka. Socijalni kapital, koji se potencira članstvom u društvenim grupama (udrugama i političkim strankama) rezultira bogatstvom mreža povezanosti i međusobnog povjerenje građana. A upravo građanska suradnja omogućava uspješnije rješavanje problema svake zajednice pa tako i manjinske.

Copyright © Identitet - Nezavisni magazin.

Za plakat(i)

Zaštitnici morala izvan demokratske procedure

Pravo na poštovanje vjerskih osjećaja je dio prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti koje pripada korpusu ljudskih prava. Stoga razumijem reakciju Katoličke udruga Vigilare koja je neki napala dan plakate kojima se reklamira predstava gradskog dramsko kazališta Gavella "Fine mrtve djevojke" tvrdeći da se na njima “na izrazito vulgaran, uvredljiv i ponižavajući način prikazuje Blažena Djevica Marija” te da se plakatima “na najgrublji način ismijavaju, omalovažavaju i vrijeđaju svetinje, kao i vjerski osjećaji većine građana u Republici Hrvatskoj”.

Iz udruge su pozvali na građansku akciju pritiska na upravu kazališta. Oni koji podržavaju njihovu akciju trebali su slati emailove u kojima, između ostalog, izražavaju "najdublji protest, povrijeđenost i zgražanje zbog uvredljivog i difamatornog prikaza Presvete Bogorodice Marije s aluzijom na lezbijsku tematiku predstave, čime je nanesena uvreda svim kršćanskim vjernicima koji žive u Republici Hrvatskoj i koji čine većinu njezinih građana (više od 90%)." Pozivaju se i na zakonske propise, tvrdeći da sporni plakati predstavljaju kršenje "Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao i niz drugih zakona i međunarodnih dokumenata" te zahtijevaju "javnu ispriku svim kršćanima (katolicima, pravoslavcima i ostalima) i trenutno uklanjanje plakata."

I uspješe u tome. Gladonačelnik Bandić, koji je očito punom silinom već započeo svoju predizbornu kampanju za skore lokalne izbore, pomogao je njihov naum jer je od Gavelle tražio da povuče plakat. Prema njegovim riječima, nastupio je "u zaštiti vjerskih osjećaja ... kao odgovoran čovjek i kao gradonačelnik... ,ali ako budu drugi plakati vrijeđali neku drugu manjinsku skupinu reagirati ću opet". Ipak, valjda istaknuti da se očito ne radi o zaštiti manjinske, već većinske skupine. A posljedično bi se onda trebalo raditi i o zaštiti većinskog osjećaja i poimanja morala.

Ono što je Bandić napravio zapravo je strašno, ne zbog toga što se baš on postavio u poziciju branitelja javnog morala, nego zato što je postupio samovoljno i izvan demokratskih procedura. Upotrijebivši moć gradonačelničke pozicije zanemario je činjenicu da o pitanjima ograničenja ljudskih prava, onda kada je to u interesu javnog reda i mira ili pak zaštite morala, u zrelim demokracijama odlučuje - isključivo sud . O uklanjanju plakata i njegovoj štetnosti za društveni moral u ovom slučaju očito nije odlučivala niti jedna nadležna institucija ili sud. Taj bi sud možda čak i ustanovio da je opravdano ograničiti pravo na slobodu izražavanja, kao što je to učinio Europski sud za ljudska prava u predmetu Otto-Preminger-Institut protiv Austrije . Naime, tada je Sud odlučivao o tužbi Otto-Preminger-Instituta kojem je film, za koje su austrijske vlasti tvrdile da je blasfemičan, bio zaplijenjen prije premijernog prikazivanja. Otto-Preminger-Institut, udruga sa sjedištem u austrijskom gradu Innsbrucku, tvrdio je da je došlo do povrede članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji propisuje pravo na slobodu izražavanja. U ovom je konkretnom slučaju Sud utvrdio da u okviru dužnosti i odgovornosti osoba koje ostvaruju pravo na slobodu izražavanja, a u kontekstu vjerskog mišljenja i vjerovanja, spada i obveza izbjegavanja, koliko god je moguće, izražavanja koje je u velikoj mjeri uvredljivo za druge i time vrijeđa njihova prava te ne doprinosi javnoj raspravi koja unaprjeđuje ljudska pitanja. Obrazložio je to činjenicom da je dio Innsbrucka u kojem se nalazilo kino bio naseljen pretežno katolicima, te bi većinu njih film potencijalno uvrijedio, čak i unatoč činjenici da je film trebao biti prikazan u privatnom klubu, samo onim osobama koje bi kupile kartu za gledanje tog filma.

Kada je moguće i legitimno ograničiti slobodu izražavanja?

Između ostalog, pravo na slobodu izražavanja obuhvaća slobodu širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez miješanja javne vlasti. Ipak, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno poput prava na život, već je jedno od ljudskih prava koje pod određenim pretpostavkama može biti ograničeno. Kako ostvarivanje slobode izražavanja obuhvaća određene dužnosti i odgovornosti, ovo pravo može biti podvrgnuto ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna između ostalog i radi zaštite morala i radi zaštite ugleda ili prava drugih.

U protivnom, radi se o ograničavanju slobode izražavanja ili o cenzuri. Hrvatsko dizajnersko društvo je na primjer povlačenje plakata ocijenilo kao otvorenu cenzuru, koja "predstavlja ne samo obezvređivanje ideje slobode vizualnog izražavanja i slobode izražavanja vlastitog identiteta, nego u konačnici znači dokidanje svake mogućnosti javnog dijaloga". Cenzura nastoji kontrolirati ( sve ili određene) informacije i(li) ideje u društvu. Kako navodi Ivan Paraščić, "procesi demokratizacije društava i država sami po sebi nisu garancija nestanka cenzure; oni su možda tek pridonijeli i pridonose smanjenju intenziteta cenzure i to prvenstveno onih sadržaja koji se tiču, na primjer, morala ili ideologije – kategorija koje su, ako se to može tako reći, “klasične” teme kada se govori o povijesti cenzure"

Da je moral ipak ekstenzivna kategorija potvrđuje novi plakat za predstavu. Na njoj je, za razliku od prvoga plakata koji je osporavan i povučen iz javne uporabe, otvorena lezbijska scena.


© Ronald Goršić/Cropix

Kukurikulum zdravstvenog odgoja

Je li mi svejedno? Pitaju me to iz Biskupske konferencije a i iz kioska Tiska i prodavaonica Konzuma.

Očito mi nije svejedno kad o tome pišem, ali ne zato što me je letak kojeg je HBK pripremila uvjerio da je krivovjernički nauk koji kvari mladež štetan za društveni moral i neformirane duše hrvatskih mladića i djevojaka. Nije mi svejedno jer ne mogu vjerovati da neki četvrti modul predmeta koji to čak i nije, jer će se izvoditi interkurikulumski, izazova toliki bauk i negodovanje vrha Katoličke crkve. Ne mogu ni vjerovati da taj linč predmeta dobiva podršku među ljudima. Pitam se, u kojim mi to paralelnim stvarnostima živimo (jer vrijednosne sustave definitivno ne dijelimo), da zagovornici bratske ljubavi, praštanja i prihvaćanja bacaju kamenje na pedere i lezbe, braneći djeci da, ako ne već spoznaju, a onda barem čuju u školi, kad već kod kuće ili s propovjedaonice neće, da su oni u oovj državi jednaki i u obavezama i u pravima. Ako već ne pred Bogom, kako crkveni velikodostojnici tvrde, onda zasigurno pred zakonom i državom. Ipak, ono što me najviše ostavlja u čudu je s kojim žarom se u ovom cijelom anti-državnom pothvatu sukobljava s razumom i znanošću. Ne čudi me stoga što se Boris Dežulović narugao da su "sijede glave iz Hrvatske biskupske konferencije, sad je to izvjesno, krenule ... u konačni, otvoreni rat s najvećim zlom današnjice - stvarnošću."

S biskupima se u nečemu i slažem: da, jesam kao roditelj odgovorna za odgoj i obrazovanje svoga djeteta. No iako HBK letak sugerira da se u famoznom četvrtom modulu radi o temama „putem kojih će se pokušati preodgajati vaša djeca“, činjenica je da su roditelji ti kroz koje se djeca prvi put susreću s tematikom seksualnosti i seksualnom odgojem. Priča o seksualnosti je dakle - dio kućnog odgoja. Drugi je par rukava što mnogi roditelji od svojih roditelja o tome ništa nisu čuli, pa perpetuiraju tu nojevsku metodu, nadajuć se da će o temama poput kontracepcije, pornografije, seksa njihova djeca čuti od nekog drugog, a njima neće postavljati "škakljiva" pitanja pri čijem bi se odgovaranju crvenjeli i osjećali neugodno. U pretežitom izostanku otvorenog razgovora nije ni čudo da zlostavljana djeca smatraju da su ona kriva za djela seksualnih napasnika, nosili oni mantiju ili ne.

Je li mi stoga svejedno što će moje dijete učiti o masturbaciji kao sastavnom dijelu ljudske spolnosti? A nije li? Ovo, a i pitanja koja slijede, "izvučena" su iz radnih materijala za provođenje Kurikuluma zdravstvenog odgoja na satu razrednika pri čemu kurikulum zdravstvenog odgoja ne predviđa da se o njima ovako eksplicitno raspravlja u razredu. Je li mi potom svejedno što će mi dijete učiti o pornografiji? Hm, nije li dovoljno pustiti ga ispred televizora u bilo koje doba dana? Vidjet će više o „pornografiji“ nego će mu i jedan nastavnik/ca o tome biti u stanju na satu razrednika ispričati. A kladim se da se većina njih, ionako, neće usuditi zagrepsti po ovoj temi. U doba interneta, pametnih telefona i nerazmjerno veće kompjuterske pismenosti mlađih generacija u odnosu na roditelje, koji tikvan još danas vjeruje da se pornići kupuju pod obdom širokog šešira u seks shopu ili iznajmljuju pred zatvaranje videoteke? Je li mi svejedno to što će moje dijete učiti o odgovornome spolnom ponašanju? Nije mi svejedno – drago mi je da će učiti.

Je li mi svejedno to što će to čisto, grijehom neokaljano petnaestogodišnje dijete učiti o spolnome činu kao posve normalnom za njegovu dob? Što će učiti o spolnome odnosu? Što će s pomoću konkretnih primjera i vježba učiti kako koristiti kondom i druga kontracepcijska sredstva? Opet, nije mi svejedno, jer smatram da će moje zdravo dijete baš negdje u to doba ili nedugo nakon spolno sazrijevati i posjedovati prirodnu znatiželju o kojoj će vjerojatno radije razglabat s vršnjacima nego s odraslima, ali mi je drago da će mu o tome govoriti još neka odrasla osoba i autoritet uz mene.

Je li mi svejedno što će moje dijete učiti da je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i spolni čin između muškarca i žene? E za ovo iznimno sumnjam da će čuti iz usta bilo koje hrvatske nastavnice ili nastavnika. Društveni je pritisak homofobnosti u ovoj zemlji prevelik i čemeran. Iako osobno, ne bi imala ništa protiv da mom djetetu dopadne neki liberalan zagovornik jednakosti neopterećen tuđim budoarima i (van)bračnim ložnicama. Iako živimo u 21. stoljeću kad je znanost potvrdila da se biti homoseksualcem ne izabire biti iz hira ili pomodnosti, Crkva eto, znanosti usprkos, tretira homoseksualce kao zabludjele ovčice koje se molitvom može vratiti na pravi put. Moje dijete je već, da to samo još ni ne zna, jer iz njegove dječje perspektive koja nije zatrovana često društvenonametnutom mržnjom gotovo svega što se razlikuje od većine, upoznalo i pedere i lezbe. Ne vidim da mu druženje s njima i na koji način može naškoditi. Ja ću ga zasigurno odgajati da nikoga ne mrzi jer je drugačiji, a i da ga se ne tiče što ljudi rade u privatnosti svojih spavaćih soba.

Je li mi svejedno da to duhovno neformirano dijete biti „indoktrinirano „rodnom“ ideologijom (gender), po kojoj je čovjeku spol zadan rođenjem, a za rod bi se sam odlučivao prema svojemu doživljavanju“? Ni najmanje mi nije svejedno, jer pridjev gender će od mene čuti davno prije nego se s njim, ako Bog da, sretne na satu zdravstvenog odgoja. A budući sam i sama očito zabludjela ovca koja je nasjela na gender propagandu najgore je što bi mi se moglo dogoditi da mi sin postane homofob i desničar.

Da, želim da moje dijete dobije ispravan odgoj u školi kojoj ga povjeravam. Zato protiv zdravstvenog odgoja, i četvrtog mu modula ama baš ništa protiv nemam. I ne, ne želim da mi Kaptol kroji obrazovni kurikulum djeteta. Sad im ne odgovara "samo" četvrti kodul. hoće li kroz koju godinu imtai primjedbu i na sadžaj povijesti? Ili hrvatskog jezika? Ili će tražiti izbacivanje biologije i zemljopisa jer se u tim predmetima uči evolucija? Ne smatram da crkva, posebice ne u sekularnoj državi, ima pravo huškati roditelje na građansku neposlušnost, informirajući ih da je njihovo roditeljsko pravo da zahtjevaju izmjenu školskog programa (navodno je to u skladu s čl. 26. t. 3. Opće deklaracija o pravima čovjeka i čl. 63. Ustava Republike Hrvatske, a ne navodeći sadržaj tih odredbi). Ja se zalažem npr. za to da obrazovanje bude "usmjereno na puni razvitak ljudske ličnosti i na učvršćivanju poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda. Ono treba unapređivati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama, i treba unapređivati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira" kako to propisuje čl. 26. t. 2. Opće deklaracije. Zašto se na tu odredbu biskupi ne pozivaju?

Grme pak biskupi iz letka kako je "prisiljavanje djece na pohađanje zdravstvenog odgoja protuustavno i u suprotnosti sa zakonskim odredbama" na koje se oni pozivaju. Po njima je bitno što Ustav u čl. 63. kazuje da su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Točka 3. gore spomenutog 26. članka Opće deklaracije propisuje pak da "Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu obrazovanja za svoju djecu". No to ne znači da roditelji imaju pravo biti kreatorima obrazovnih sadržaja. Trebamo li mi roditelji, struci usprkos, zahjevati da odlučujemo o čemu će se pričati na satovima hrvatskog ili kemije? Sloboda u odlučivanju o odgoju djece, ne sporim, znači da se roditeljski svjetonazor treba uzimati u obzir, ali po meni se to postiže osiguravanjem mogućnosti da uz državen postoje i npr. religijske obrazovne institucije (vrtići ili škole). Upravo tako kažu i tumači odredbi međunarodnog prava: "elements of the right to education, as specified in international treaties, include" inter alia "respect for the right of parents/legal guardians to choose for their children schools other than those established and funded by the State, and to ensure the religious and moral education of their children conforms with their own convictions." Stoga, ne samo da biskupi djelujuju protuustavno, jer potiču na neki način na rušenje ustavnog poretka, nego otvaraju vrlo sklizak teren roditeljskoj ionako sve značajnije prisutnoj autonomiji u školovanju djece. Skupi li se kritična masa roditelja, mogli bi jednog, i to skorog, dana izvojevati da nastava matematike bude manje zahtjevna ili da praznici duže traju. Jer nisu njihova djeca lijena ili ispodprosječno sposobna, nego je učiteljica, država, program prezahtijevan.

Zaključno, meni se čini da baš ovaj gromoglasno gorki stav crkvenih vlasti protiv znanstvenih spoznaja nameće svjetonazor koji niječe i zanemaruje ne neke, nego upravo „temeljne općeljudske vrijednosti“ (jednakosti, slobode, ravnopravnosti, poštivanja ljudskih prava, miroljubivost). To nisu dakle „istinske vrjednote“, kako to biskupski letak sugerira, nego temeljne vrijednosti ustavnog poretka. Koje obavezuju svakog građanina i građanku ove zemlje. Bio on premijer ili kardinal, ministar znanosti ili razrednica, učenik ili učenica, peder ili lezba. Mom vrijednosnom sustavu dakle zdravstveni odgoj nije protivan. Sasvim suprotno, o svim temama nad kojima se biskupi zgražaju moje će dijete za obiteljskim stolom čuti i prije petog razreda. Ne smatram da će zbog toga biti "u suprotnosti s hrvatskim narodnim bićem". Ako će me zbog toga Crkva ekskomunicirati, biram znanost i činjenice pred zatvaranjem očiju ljudi čija su srca očito otvorena isključivo za istovjerne istomišljenike.

Sloboda odraslih zove se odgovornost

Hrvatski su mediji (Večernji ili Jutarnji, na primjer) vrlo šturo izvijestili o nedavnom dvodnevnom posjetu njemačkog predsjednika Joachima Gaucka Vatikanu i Hrvatskoj, osvrćući se uglavnom na namjeru Njemačke da budno motri daljnje napore i napredak Hrvatske na putu prema EU članstvu. Ili, senzacionalistično 'analizirajući zašto Gauckova partnerica nije dobrodošla na privatnoj audijenciji kod Pape.

Čini mi se da je sasvim marginalno u hrvatskim medijima spomenuto da su Predsjednici Josipović i Gauck 7. prosinca 2012. na Pravnom fakultetu u Zagrebu održali predavanje na temu ''Moral i politika''. A upravo o sadržaju predavanja izvješćuju strani, posebice njemački mediji. Pod naslovom “Eine Nation verliert sich nicht, wenn sie bereut” (Nacija se ne gubi ako se razmišlja o vlastitoj krivnji) Die Welt donosi reportažu o Gauckovoj posjeti Hrvatske. Sličan naslov donosi i SEEbiz: "Njemački mediji o posjeti Gaucka: Hrvatska se mora suočiti s prošlošću" dok Slobodna Dalmacija izvještava o posjetu Gaucka s naslovom „Njemački predsjednik: Još dugo ćete se baviti prošlošću, korupcijom i krivnjom starijih.“



Dok se Predsjednik Josipoviću u svome predavanju bavio 'trokutom' morala, politike i prava, Predsjednik Gauck se osvrnuo najprije na činjenicu skorog hrvatskog članstva u Europskoj uniji, a onda puno sadržajnije govorio studentima/cama o ulozi njihove, ratnim sukobima neopterećene generacije, da razvija suradnju sa susjednim zemljama. Takvi se susreti u studentskim godinama događaju putem glazbe i koncerata, bio je simboličan Gauck, prisjećajući se kako su se i stanovnici bivši komunističkih zemalja glazbom približavale vršnjacima iz demokratskih zemalja. Slušajući njemačkog predsjednika pitala sam se koliko je on svjestan činjenice da su mladi danas u Hrvatskoj puno tradicionalniji i isključiviji nego je to generacija njihovih roditelja u studentskim godinama bila. Da među njima uglavnom nema kritičnog stava prema zločinima počinjenima u ratu i od hrvatske strane, jer ih mediji i društveni kontekst ni ne potiču da se suoče s njima. Gauckova je pak poruka bila da "kao odrasli građani moramo biti u stanju raspraviti što nije bilo dobro u prošlosti naše zemlje i uvidjeti ozbiljne pogreške." Najviše mi se u pamćenje urezala Gauckova poruka okupljenim studeticama i studentima da se sloboda odraslih naziva - odgovornošću. Die Welt između ostalog informira o Gauckovu stavu kako "države postaju ili jesu tek onda odrasle, kad se samokritično suoče s vlastitom, pa i bolnom prošlošću." Naime, to je sila okosnica Gauckova izlaganja kojim je, iako se neposredno obraćajući studentima, poslao i političku poruku Hrvatskoj.

Ovakva poruka ima težinu i legitimitet jer dolazi od strane nekadašnjeg angažiranog borca za ljudska prava koji potječe iz bivšeg DDR-a pa je i sam neposredno iskusio i veći totalitarni mrak od onoga kojem je u bivšem političkom sustavu bila izložena naša i zemlje susjedstva. Osim toga, Gauck je od ujedinjenja Njemačke do 2000. godine bio je Federalni povjerenik za Stasijeve arhive Bundesbeauftragter für die Stasi-Unterlagen, instituciji koja je bila zadužena za svojevrsni postupak lustracije, proučavajući i arhivirajući dokumente Stasija,i omogućujući građanima iz bivšeg DDR-a uvide u spise koji su se njima bavili. Smatra se da je upravo Gauckovo nasljeđe ("Gauck-Behörde") činjenica da je zainteresiranoj javnosti omogućio pravo na informaciju, a izbjegao revanzionistički obračun s totalitarnom prošlošću DDR-a.